Preslušavanje: januar 2017.

2017. godina počela je gomilom obrada, nedefinisanom bukom i prežvakanim metalom. Ali ima i finihstvari. Evo januarskih noviteta!

Dobro došli u Preslušavanje, gde vam predstavljamo najnovije muzičke albume koje smatramo relevantnim. Zimska izdanja su pretežno lagana, ali raduje nas što je godina počela brojnim zanimljivostima.

ALBUM MESECA

Foxygen
Hang

Tri godine nakon pretencioznog, predugačkog i napornog …And Star Power, posle kog je izgledalo da će se raspasti, kalifornijski duo Foxygen, koji čine Sem Frens i Džonatan Rejdo (obojica multiinstrumentalisti, samo prvi peva), vraća se sa novim elanom. U vremenu kada je jedan od glavnih muzičkih trendova podražavanje zvuka osamdesetih godina prošlog veka, oni se okreću sedamdesetim i to neverovatno uspešno. Hang sadrži samo osam numera, koje zajedno traju jedva preko pola sata, ali na svima gostuje četrdesetočlani orkestar koji ploči daje teatralan, gotovo brodvejski šmek. Ovo se oseća već od uvodne „Follow the Leader“, a naročito na „Avalon“, koja zvuči kao da je istrgnuta iz nekog mjuzikla. Frens vokalno naizmenično kanališe Lua Rida („Mrs. Adams“), Dejvida Bouvija, Mika Džegera, čak i Džima Morisona („Upon a Hill“) i Meat Loaf-a („Rise Up“), što se savršeno uklapa sa muzikom, ali nam sa druge strane ne dozvoljava da čujemo njegov čist glas. Na „On Lankershim“ se čuju odjeci Bilija Džoela i Eagles. Centralna pesma, singl „America“, jedna je od najupečatljivijih, namerno puna klišea o snovima, patriotizmu i junaštvu, dok sa druge strane kritikuje izveštačenost i površnost muzičke industrije. Da je samo koncept malo razrađeniji, Bouvi bi bio ponosan – možda bi čak prepoznao delić sebe u ovim mladićima.

Xiu Xiu
FORGET

Prošlogodišnji album Plays the Music of Twin Peaks, na kom su, kao što mu ime kaže, Xiu Xiu obradili muziku Anđela Badalamentija napisanu za kultnu seriju (čiji nastavak ushićeno čekamo – još manje od 100 dana!) bio je iznenađujuće dobar, pokazavši veštinu ovog eksperimentalnog/noise pop benda. Očekivanja su porasla, a FORGET ih nije ispunio. Novi album nije toliko loš sam po sebi, koliko predstavlja korak unazad u karijeri Džejmija Stjuarta i ekipe; povratak na bezbednu teritoriju. Izuzevši napadnu, skoro repersku uvodnu „The Call“, pesme se uglavnom vrte oko darkwave sentimenta, sa primetnim uticajima Trenta Reznora na aranžmane („Wondering“), odnosno Roberta Smita na vokale („Hay Choco Bananas“). Ekspresivno, ako ništa drugo.

Dropkick Murphys
11 Short Stories of Pain & Glory

Dok pišemo ove redove, proklinjemo organizatore beogradskog koncerta što su se odlučili za relativno mali prostor Doma omladine, uprkos ogromnom interesovanju publike, koja bi s lakoćom ispunila bar Halu sportova. Izvori bliski redakciji nam naknadno poručuju da nismo mnogo propustili, ali ipak nam je žao što nismo bili. Dropkick Murphys su jedan od najpoznatijih i najdugovečnijih celtic punk bendova. Godine su, međutim, počele da se primećuju – kako u pridržavanju proverenog recepta (glasne pesme o radničkoj klasi, pobuni i zajedništvu, začinjene gajdama i zaraznim, pevljivim refrenima), tako i u načinu sviranja: i dalje su žestoki, ali i sporiji. Predvidljivost nije nužno loša; Murphys su usavršili svoj stil do te mere da vam ne smeta što je sve slično i što već na instrumentalnoj „The Lonesome Boatman“ možete da predosetite kako će zvučati i „Blood“ i „First Class Loser“. Pesme „Kicked to the Curb“ i „Rebels with a Cause“ stavljaju „keltski“ aspekt u drugi plan i opušteno prolaze kao pop-pank stvari, ali gajde se vraćaju na obradi „You’ll Never Walk  Alone“, himni fudbalskog kluba Liverpul.

Bonobo
Migration

Sajmon Grin, poznatiji kao Bonobo, već 17 godina pravi veoma dobru downtempo elektronsku muziku. Iako je još 2002. stekao poštovanje u relevantnim krugovima albumom Dial ’M’ for Monkey, pravi proboj je doživeo tek 2013, kada je izbacio The North Borders. Šesti album, Migration, njegov je najsofisticiraniji do sad, ali i najpristupačniji. Teme kojima se na njemu bavi su putovanje, dijaspora i osećaj pripadanja, obojene melanholijom. Na uvodnoj „Migration“ se oseća blaga uzdržanost postklasičnih kompozitora kakav je recimo Olafur Arnalds, dok „Ontario“ podseća na stare Bonobo stvari. Mestimična vokalna gostovanja upotpunjuju ploču: tu su Milosh iz Rhye na „Break Apart“, Nik Marfi (donedavno poznat kao Chet Faker) na „No Reason“ i Nikol Miglis iz Hundred Waters na „Surface“, možda najboljoj pesmi na albumu.

The xx
I See You

Na svom trećem albumu, londonski elektro/indi pop trio The xx pokušava da obogati i unapredi svoj zvuk, a da pritom ostane dosledan korenima. Pevački glasovi Romi Medli-Kroft (gitara) i Olivera Sima (bas) zadržavaju prepoznatljivu bespomoćnost, strah i ranjivost; njihovi tekstovi su introspektivni, a instrumentalne deonice svedene. Producent/programer Džejmi Smit (odnosno, Jamie xx) jasno vuče sve konce; nakon veoma uspešnog solo izdanja iz 2015, osmelio se da i sa bendom stvara muziku koja će se uživo više puštati nego izvoditi – povećao je upotrebu semplova: recimo, najavni singl, izvrsna „On Hold“ sempluje Hall & Oates, a „Say Something LovingAlessi.

Omot fizičkog izdanja albuma čini veoma sjajna reflektujuća folija sa jednim ugraviranim X; bend samim nazivom ploče poručuje slušaocu da ga „vidi“, kao što i on samog sebe vidi u omotu-ogledalu: ne baš najjasnije, ali dovoljno prepoznatljivo. Poenta ovog „trika“ jeste u tome da u tekstovima svako može nazreti i delić sopstvene istorije. Tako, ne morate da znate da je „Brave for You“ posvećena Rominim pokojnim roditeljima, niti da „A Violent Noise“ prati Oliverovu borbu sa alkoholizmom da bi pesme rezonirale u vama.

Mick Harvey
Intoxicated Women

Pre oko 22 godine, multiinstrumentalista Mik Harvi (poznat kao dugogodišnji prijatelj Nika Kejva i gitarista u čak tri njegova benda, mada više ne sviraju zajedno) odlučio je da sa svetom podeli svoju opsesiju Seržom Genzburom. U cilju da ispravi nepravedna shvatanja da je Genzbur bio propalica, pijanica, perverznjak i picopevac, te pokaže kako je on bio jedan gospodin i umetnik, Harvi je snimio album Intoxicated Man, na kom je, osim svežih aranžmana, uspeo da prevede njegove teške, aliterativne stihove pune igara reči na engleski, još tako da se i rimuju. Nedugo zatim je snimio „nastavak“ u vidu Pink Elephants. Onda se upustio u nove projekte, da bi se vratio Genzburu 20 godina kasnije – albumom Delirium Tremens iz 2016. Intoxicated Women predstavlja završetak „misije“.

Album je posvećen ženama za koje je Genzbur pisao pesme, neretko ih izvodeći u duetu s njima: Džejn Birkin, Brižit Bardo, Žilijet Greko, Frans Gal, Ana Karina. Na njihovo mesto, u Harvijevoj izvedbi, stupaju Andrea Šreder, Šante Vejt, Sofija Bru, Džes Ribeiro i mnoge druge. Šrederova peva uvodnu „Ich Liebe Dich…Ich Dich Auch Nicht“ (nemački prepev čuvene „Je T’aime…Moi Non Plus“, koju je Harvi ranije obradio sa Anitom Lejn) i zavodljivo mračnu „Striptease“. Međutim, najbolje pesme su verovatno „La Noyée“ i „Dents de Lait, Dents de Loup“ – osim što su retke, izvedene su sa toliko osećaja da biste mogli da pomislite da ih je sam Harvi napisao.

Flo Morrissey & Matthew E. White
Gentlewoman, Ruby Man

Mlada Flo Morisi, folk kantautorka, kći uspešne investitorke i budističkog kaluđera, i Metju I. Vajt, bradati kantautor/kompozitor/producent , upoznali su se na koncertu u čast Lija Hejzelvuda, kojom prilikom su izveli „Some Velvet Morning“. Nešto je kliknulo, pa su odlučili da snime čitav album obrada, uz pratnju Vajtovog studijskog Spacebomb benda. Odabrali su eklektičnu kombinaciju starih – „Sunday Morning“ (The Velvet Underground), „Suzanne“ (Lenard Koen), „Grease“ (Frenki Vali) – i novih – „The Colour in Anything“ (Džejms Blejk), „Thinking Bout You“ (Frenk Oušn), „Look at What the Light Did Now“ (Little Wings) – numera. Produkcija je nežna i prijatna, aranžmani lepi. Jedini problem ješto ni Floin ni Metjuov glas nisu dovoljno snažni da zauzmu centralno mesto i „ponesu“ pesme na novi nivo; maltene se utapaju u pratnju, čineći da, uprkos potencijalu, ove obrade ostanu samo obrade.

Dr John Cooper Clarke & Hugh CornwellThis Time It’s Personal

Još jedan album sačinjen u potpunosti od obrada. Jedne večeri, veoma pijani Hju Kornvel (ex-The Stranglers) iscimao je performans-pesnika Džona Kupera Klarka (mlađe generacije ga eventualno znaju kao autora originalnog teksta pesme „I Wanna Be YoursArctic Monkeys) da zajedno snime neke pesme iz njihove mladosti („Spanish Harlem“, „Donna“, „Johnny Remember Me“, „Love Potion No. 9“…). Ovaj rek’o ajde. I nije loše ispalo.

JapandroidsNear to the Wild Heart of Life

Kada uzmete dva lika, date im gizdavi rok sedamdesetih i pakosni pank osamdesetih, smestite ih u garažne uslove, dobijete Japandroids. Samo pazite: likovi su Kanađani, pa umesto sirovog rokenrola nekad umeju da sviraju i drvosečarski emo. Ali dobri su!

BlackfieldV

Blackfield je možda najpristupačniji od svih bendova Stivena Vilsona (najpoznatiji je svakako Porcupine Tree). Iako zadržava melanholične prizvuke, ovde se odriče progresivnog roka i metala u korist optimističnog art-roka. Tema albuma V je okean, a pesme su labavo povezane u skladu sa tim konceptom.

Brian EnoReflection

Najnovije u seriji minimalističkih, ambijentalnih izdanja Brajana Inoa čini samo jedna kompozicija od 54 minuta (i jedne sekunde). Reflection se sporo razvija, dodajući suptilne nove elemente na svakih desetak minuta, kao da nagrađuje pomne slušaoce, za razliku od onih koji samo popunjavaju tišinu u pozadini. Zanimljivo je da postoji i specijalno izdanje, koje koristi softver sa naročitim algoritmima za generisanje zvuka, pomoću kojih album teorijski može da se vrti večno, a da se ista deonica ne ponovi.

AFIAFI (The Blood Album)

Na svom desetom albumu AFI nastavljaju da razvijaju svoj stil, ali i dalje se mogu čuti prizvuci svih faza kroz koje su prošli: mladalačkog hardkora, dramatičnog gotha, emoa i post-panka. Novi naraštaji će se, ipak, teško navući, ali ako još ima starih fanova, neće se razočarati.

The Infamous StringdustersLaws of Gravity

Kada je u pitanju savremeni bluegrass (žanr tradicionalne muzike srodan kantriju), malo je boljih tehničara od The Infamous Stringdusters. Njihov sedmi album pronalazi balans između progresivnih tendencija i pokušaja „smirivanja“ u stilu aktuelnih indi folk izvođača. Međutim, uprkos perfektnom sviranju, instrumentalne deonice (umetnute posle maltene svake strofe) umeju da budu naporne.

The Flaming LipsOczy Mlody

Nekada jedni od najboljih bendova u modernom psihodeličnom roku, The Flaming Lips su malo izgubili kompas. Frontmen Vejn Kojn je zvuk novog albuma opisao kao „mešavinu Sida Bereta i A$AP Rocky-ja“, ali to nije baš precizno. Okej, mogli smo da očekujemo dugačke improvizacije koji se utapaju u trip-hop ritmove, ali nismo bili spremni za snimke žaba i gostovanje Majli Sajrus.

David BowieNo Plan EP

O svim pesmama sa ovog EP-ja smo govorili pre par meseci, kada su objavljene u okviru drugog diska saundtreka Bouvijevog mjuzikla Lazarus. Nemamo ništa da dodamo, ali smatrali smo se obaveznim da napomenemo da postoji ovo, lepše izdanje. I da, i dalje nam je teško oko srca kad čujemo naslovnu pesmu.

Grave DiggerHealed by Metal

Grave Digger već 37 godina furaju potpuno isti žilavi hevi metal i izgleda da ne nameravaju da prestanu. Okej, pokupili su poneku novu foru, ali i dalje je to u osnovi reciklirani prepoznatljivi nemački metal iz osamdesetih.

.

Ty SegallTy Segall

Nadrkani garažni rok, ekperimentalni psihodelični pop, nu glam, neo-kantri i „svemirski satanizam“ – sve ove odrednice korišćene su da opišu stvaralaštvo Taja Sigala, jednog od aktuelnih gospodara andergraunda. Novi album (deveti za ukupno toliko godina) je sve to, kondenzovano i svedeno, uz dodatak nečega što bi da se zove thrash blues. Samo vi izmišljajte nove žanrove kad ne znate da odvojite buku od muzike.

Cloud NothingsLife Without Sound

Noise-rock koji sviraju Dilan Baldi i njegov bend nije postao mnogo uglađeniji, ali je produkcija postala skuplja. Iako nisu previše melodični, energični su.

 .

The RegrettesFeel Your Feelings Fool!

Debitantski album ovog skoro-pa-sasvim-ženskog tinejdžerskog pank rok benda jedno je od najprijatnijih iznenađenja ovog meseca. Iako su klinci, veoma su talentovani i odlično im ide kombinovanje pankerske osnove sa elementima power popa i doo-wop-a. Frontmenka Lidija Najt je ujedno i autorka zaraznih melodija i naizgled jednostavnih tekstova kojima provejavaju mladalačka ekstaza, tinejdžerska anksioznost i zdrav feminizam.

of MontrealRune Husk EP

Ljudi bi više cenili muziku Kevina Barnsa kada je ne bi toliko objavljivao. Okej, postoje i mnogo „plodniji“ autori, ali njima pretežno nije namera da im svako novo izdanje bude veliko i bitno. of Montreal izbacuju po album godišnje, plus kojekakva EP, kompilacijska i druga izdanja i sve je pompezno. Treba probrati žito od kukolja. „Stag to the Stable“ je odlična pesma (mada malo previše podseća na Bouvijevu „Ziggy Stardust“), ovo ostalo je ili dosadno ili bezveze.

Dance with the DeadB-Sides Vol. 1

Takozvane B-strane obično označavaju materijal koji nije bio „dovoljno dobar“ da se nađe na LP-jevima, već se uglavnom koristio kao „filler“ za singl izdanja, mada mogu biti i neobjavljeni snimci, alternativne verzije pesama itd. Kompilacije ovih stvari služe da kolekcionari ne bi bili oštećeni. U slučaju Dance with the Dead, B-strane su podjednako dobre kao i njihov „glavni“ materijal – samo se valjda nakupilo dosta toga. Ljubitelji mešavine instrumentalnog power/speed metala i sjajnog synthwave-a na koji su navikli od ovog producentskog dua znaju šta mogu da očekuju.

KreatorGods of Violence

Uz Sodom i Destruction, Kreator su bili pioniri nemačkog thrash metala osamdesetih (neki kažu čak i da su postavili temelje zarazvoj death metala). Za razliku od svojih kolega „preko bare“ (tzv. „Velika četvorka“ – Metallica, Megadeth, Slayer, Anthrax), retko su u svoju muziku ubacivali progresivnije elemente (ako uopšte možemo da govorimo o progresivnosti kad je thrash u pitanju), furajući svoj originalni stil decenijama. Njihova muzika je sad ipak za nijansu kompleksnija, što nije naročito bitno – ono što jeste je da su i dalje među najjačima u „staroj školi“.

PRESLIŠAVANJE

Preslišavanje je istovremeno stariji i mlađi brat Preslušavanja, njegov muzički guru, učitelj i rival. U njemu se prisećamo nekih kultnih albuma i obeležavamo zgodne godišnjice.

Januar 1977. iznedrio je tri veoma različita, ali bitna albuma: Ramones su objavili svoje drugo izdanje, Leave Home, pokazujući da nastavljaju sa beskompromisnim pank rokom; Dejvid Bouvi je izbacio Low, prvi deo serije albuma koja će postati poznata kao berlinska trilogija; Pink Floyd su izdali Animals, jubilarni, deseti album (snimljen između remek-dela Wish You Were Here i The Wall) – konceptualno baziran na Životinjskoj farmi Džordža Orvela. Ipak, koliko god da svaki od ovih albuma zaslužuje zaseban članak, ovom prilikom ćemo pisati o jednom ličnom favoritu.

JANUAR 2007.

The Good, the Bad & the Queen

Jedan od mnogih uspešnih sporednih projekata Dejmona Albarna bila je supergrupa koju su osim njega činili basista Pol Simonon (The Clash), gitarista Sajmon Tong (ex-The Verve) i legendarni afrobeat bubnjar Toni Alen (najpoznatiji po radu sa Felom Kutijem), uz besprekornog producenta Danger Mouse-a. Grupa nije imala zvanično ime, ali ubrzo je postala poznata pod imenom jedinog albuma koji su objavili.

The Good, the Bad and the Queen je moguće posmatrati kao svojevrsnog naslednika Blur-ovom albumu Parklife (u smislu da predstavlja Albarnov svestan povratak pisanju pesama o Londonu u određenom vremenskom trenutku), ali on takođe može biti i naslednik Ghost Town The Specials, Urban Hymns The Verve ili London Calling The Clash. Svakako manje drzak i mnogo intimniji, ovaj album je dirljivo ljubavno pismo Londonu (ovo će se ponoviti 2012. kada Blur snime predivnu „Under the Westway“), iako je tendenciozno obezbojen i ćudljiv . Ničim izazvani optimizam i šarenilo devedesetih je zamenio iznureni cinizam sveta u kom su se nekada velike mogućnosti pretvorile u rat, siromaštvo, nezaposlenost i nesigurnu budućnost. U tom kontekstu, najbliskiji zvučni prethodnik su rana Blur pesma „Sing“ i čitav Gorillaz album Demon Days, koji je skicirao paranoičnu, (post-)apokaliptičnu viziju savremenog sveta, tvrdoglavo zadržavajući pop senzibilitet.

History Song“ postavlja štimung jednostavnim motivom na akustičnoj gitari, koji kasnije dobija malo „mesa“ kada se uključi ritam sekcija. „’80s Life“ dodaje redak kolorit vodviljskim klavirom i jedna je od najlepših pesama. Singlovi „Herculean“ i „Kingdom of Doom“ zadržavaju melanholičnu, maglovitu atmosferu, podjednako romantičnu, depresivnu i indiferentnu. Tipično britanski. „Northern Whale“ (napisan u spomen kljunastog kita koji se nasukao na obalu Temze i uginuo) i „The Bunting Song“ sentimentom podsećaju na Blur (najpre na „This Is a Low“), ali sa primesom gorke nostalgije.

Zanimljivo je pomenuti da je treći singl, „Green Fields“, prvobitno napisan za Merijen Fejtful, koja je pesmu snimila dve godine ranije pod nazivom „Last Song“, kao i da je autor drvoreza na omotu (i cele scenografije) bio Simonon, koji je u srednjim godinama postao primenjeni umetnik.

Najveće iznenađenje TGTB&TQ jeste to što pun potencijal ove ekipe nije u potpunosti iskorišćen, i to ne samo zato što Albarn kao vodeća kreativna sila ne dopušta ostalima da se istaknu (mada, ruku na srce,  dobar deo pesama bi mogao da prođe kao njegov solo materijal, da ne znamo ko je sve umešan). Njihov muljavi kamerni rok je melodičan i zavodljiv uprkos sumornosti. Nadamo se da će se bar još jednom okupiti.

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *