Predstava Demon i prorok – koja sila pokreće umetnika?

Demon i prorok nije samo sinteza dela ruske književnosti za zaluđenike. Ovo je predstava koja na nov način posmatra univerzalno pitanje porekla nadahnuća i njegovu povezanost sa demonskom silom, ali i istražuje dokle smo u našem vremenu spremni da idemo radi svojih ciljeva i ideja. 

demon i prorok

Ne bojte se, ja sam vaš demon za večeras! Izvor:  ukvuk.org.rs

 

Šteta što je na izvođenju predstave Demon i prorok 20. maja bilo tako malo publike. Može biti da su se ljudi obeshrabrili videvši opis predstave, pa se uplašili da moraju da pročitaju ne samo neka kraća dela Puškina po čijim motivima je komad rađen, nego još da se bakću sa famoznim susretom Ivana sa đavolom u Braći Karamazovima Dostojevskog. A možda je i neki drugi razlog u pitanju, ko zna.

Ipak, i onaj ko nije upoznat sa stvaralaštvom pomenutih pisaca, ne treba da se ustručava da pogleda ovu predstavu, jer ona ne prestavlja samo sintezu dela ruske književnosti. Srž Demona i proroka je u traganju za odgovorom na univerzalno pitanje koje se tiče umetnosti, a to je – šta je ono što pokreće umetnika? Drama je zasnovana na Malim tragedijama Puškina, napisanim po uzoru na poznate sižee o Faustu i Mefistu, i Mocartu i Salijeriju. Pored toga, oslanja se na motive dve njegove pesme i na motiv susreta sa đavolom kod Dostojevskog. Puškinove pesme „Demon” i „Prorok” izabrane su zato što predstavljaju suprotstavljen prikaz univerzalne teme vezane za umetnost, a to je pitanje nadahnuća i njegovog izvora. Iako „tajanstveni posetilac” u pesmi „Demon” prezire svako nadahnuće, dok se u pesmi „Prorok” ono prikazuje kao dar s neba koji razlikuje umetnika od ostalih. Oba dela nas navode da se zapitamo da li je nadahnuće stvaraoca neizostavno povezano sa nezemaljskom ili čak demonskom silom. Upravo ta tema objedinjuje sve književne tekstove na kojima je predstava zasnovana, a nit koja ih povezuje je priča o Mocartu i Salijeriju.

Iz reči rediteljke, Miljane Ćosić, vidi se zašto je baš ova sižejna linija uzeta za osnovu predstave. Kod Puškina je Salijeri prikazan kao neostvareni umetnik koji vuče „na tehniku” i ljubomoran je na svog daleko uspešnijeg kolegu Mocarta, za kojeg misli da se olako odnosi prema umetnosti i sopstvenom talentu, te odlučuje da ga otruje. Ipak, u predstavi Demon i prorok rediteljka nije htela da predstavi Salijerija kao mediokritet. Ona je prikazala dvojicu ravnopravnih umetnika od kojih jedan ubija drugog i postavila pitanje idu li genijalnost i zločin zajedno. Pored toga, ideja je bila da se istraži „šta su sve otrovi i na koji način jedni druge trujemo”. Jedan od načina na koji je ovo prikazano je uobraženost i snishodljivost s kojom jedan lik pristupa drugom. Na taj način je univerzalna tema nadahnuća kao vrste prokletstva povezana sa današnjim vremenom, u kojem postavljamo pitanje dokle je umetnik spreman da ide radi odbrane svoje ideje i umetnosti uopšte.

Za prevod i adaptaciju teksta zaslužne su Dijana Karanović i Miljana Ćosić. Valja spomenuti da je ovo prvi put da je tekst male tragedije „Faust i Mefisto” preveden na srpski, i eto, baš za ovu predstavu. Scenografkinja i kostimografkinja je Minja Poljak, za scenski govor bila je zadužena Milica Janketić. Što se tiče muzike, imamo sve pohvale za Anu Bunjak i smelo ubacivanje ultramodernog remiksa Turskog marša koji je baš  fino seo uz priču o Mocartu i Salijeriju. Iz postupka ubacivanja ovakve muzičke numere, kao i iz dizajna kostima, zasnovanog na kombinovanju svedenih komada moderne odeće sa širokim šarenim rukavima iz Mocartovog doba, vidi se težnja da se sinteza klasičnih tekstova i epoha u koje su smešteni sižei približi današnjem vremenu, a i da se čitavoj temi pristupi malo ležernije i ne-elitistički, jerbo nesnosni elitizam često prati rusku književnost i pozorište. Još jedan režijski postupak koji doprinosti atmosferi tokom gledanja ove predstave je upravo scena na kojoj se izvodi, mala sala koja stvara utisak prisnosti i gde je gledalište vrlo blizu glumcima, što upotpunjuje doživljaj.

demon i prorok

Salijeri: Zalij, Mocarte, lakše će ti biti!
Izvor: ukvuk.org.rs

Demon i prorok je duo-drama gde Pavle Jerinić igra uloge Slavnog pesnika, Fausta i Salijerija, a Vuk Jovanović tumači uloge Improvizatora, Mefista, Mocarta i đavola. Priča kreće tako što se dotični Slavni pesnik prenemaže po krevetu, koji je zapravo  sanduk i provlači se kroz celu predstavu. Ovo je važan scenografski detalj,  jer se poigrava sa vezom između umetnosti i smrti, tj. stvaralaštvom koje postepeno uništava i izjeda stvaraoca. Naš Slavni pesnik kuka kako ga svi spopadaju, a jedino što donosi slava je da ga jure zaluđene cure sa spomenarima, a prijatelj muštra „svog malog” da mu čita njegove „osakaćene” stihove. Još je dobio nasledstvo od ujaka, teško njemu. Ali, tada mu dolazi čudni posetilac s egzotičnim naglaskom i predstavlja se kao improvizator. On se predstavlja kao Italijan, a za naše tržište mu naglasak malo vuče na crnogorski, što nije slučajno, jer je se zbog toga pojačava snishodljivost s kojom se prema njemu ophodi domaćin, u skladu sa starom forom – ja sam kul Beograđanin, a ovaj je neki dođoš. Slavni pesnik skeptično dopušta posetiocu da pokaže svoje umeće, i tu Improvizator, iliti Vuk Jovanović, recituje Puškinovog „Demona”.

Od ove scene predstava dobija na momente ozbiljniji i mračniji ton, koji je u skladu sa glavnom temom mističnog porekla nadahnuća umetnika. Upravo zbog ovakve tematike, u toku predstave kao da se nekoliko puta vrlo vešto odstupa od glavnog toka radnje i ubacuju neme i lucidne scene gde pesnik i njegov demon, kako to obično biva, prave pakt krvlju ili gde plešu uz pomenuti Turski marš. Ipak, kroz celu predstavu vidi se težnja razbijanja preterane napetosti i smanjenje ozbiljnosti teme – glumci ležerno izvode pojedine dijaloge, na primer onaj između Fausta i Mefista, a pored toga, održavaju i kontakt s publikom. Gledaoci  se uključuju u predstavu tako što ispisuju na ceduljicama teme za Improvizatora kojeg je Slavni pesnik „širokogrudo” doveo na prijem kod svoje prijateljice kneginje i uvodi ga u krugove svojih poštovalaca. Ovo uključivanje gledalaca može se posmatrati kao težnja da se ukaže da se univerzalna tema tiče i publike i da se postigne da publika postane deo traganja za odgovorom na njeno osnovno pitanje.

demon i prorok

A da prilegnemo u ovaj sandučić?
Izvor: ukvuk.org.rs

Posle igre ceduljicama, glumci govore dijalog Fausta i Mefista, da bi potom prešli na priču o Mocartu i Salijeriju i dotakli se razgovora između Ivana i đavola, gde se postavlja pitanje da li je demonska sila proizvod uobrazilje genijalnog uma, ili zaista postoji sama za sebe. Ipak, ovaj deo je samo usputni osvrt na još jedan pogled na temu zaposednutosti genija, pa se predstava vraća na svoju središnju nit, priču o Mocartu i Salijeriju. U završnoj  sceni ubijeni Mocart i Salijeri ležu zajedno u onaj kovčeg koji je na početku služio Slavnom pesniku kao krevet za prenemaganje. Pre nego što se zatvore u kovčeg, prikazana je scena u kojoj se dva suparnika grle, a Mocart oprašta Salijeriju koji se kaje i koji nikako nije dostigao samoostvarenje time što je ubio drugog umetnika iz zavisti. To zajedničko spuštanje dva antipoda u isti mrtvački kovčeg ukazuje na to da čovek, kojom god da je silom nadahnut, na kraju ostaje samo čovek, i da surovost prema drugima ne dovodi do genijalnosti. Čovek može da stremi k, ali ne i da dostigne nešto što je izvan njegove prirode i mogućnosti. Iako ni posle ove predstave mozda nismo saznali koja je priroda tajanstvene sile koja pokreće umetnike, završna poruka je upravo u tome da je u pitanju sila koja je izvan nas, i da je ne treba želeti za sebe po cenu uništavanja drugog čoveka.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *