Post mortem fotografija: najsablasnija tradicija viktorijanske ere

Kada ste pomislili da vas posle Džeka Trboseka i predstava sa neobičnim izvođačima (freak show) devetnaestovekovna Engleska ne može više ničim sablaznuti, !Kokoška je rešila da vas još jednom iznenadi. Bolje reći, šokira.

Napomena: Ako spadate u grupu strašljivaca i onih sa slabim srcem, upozoravamo vas da se ne upuštate u čitanje ovog teksta. Ako ste, pak, dovoljno hrabri, ludi ili ispunjeni nekim bizarnim porivom za čudnim, slobodno nastavite.

U duhu poleta ka modernizaciji čitavog ljudskog društva, od njegovog svakodnevnog života do nauke i umetnosti, razvila se potreba za razvijanjem novog medija koji će sva ta dešavanja i ljude ovekovečiti. Metoda slikanja portreta i pejzaža već je bila zastarela, suviše spora da prati tokove viktorijanskog doba. U takvoj atmosferi 1839. Luj Žak Mande Dager razvio je proces dagerotipije, prvi način stvaranja i razvijanja fotografija. Od tada, pa sve do danas, fotoaparat (bilo analogni, bilo na mobilnom telefonu) postao je neizostavni element naše zajednice zahvaljujući kojem se rado možete (pri)setiti sjajnog letovanja, porodične večere ili momenta glupiranja. Ali, krajem 19. veka, postojao je trend fotografisanja sveže preminulih, poznatiji kao post mortem fotografisanje.

Živa ili ne? Preuzeto sa

Živa ili ne? Preuzeto sa Dose – Your Daily Dose of Amazing

Post mortem fotografija (memorijalno fotografisanje) bila je najzastupljenija u Evropi i Severnoj Americi i održala se sve do početka 20. veka. Razvitkom dagerotipije naručivanje usluga fotografa postalo je pristupačno svakoj porodici, na kojoj god društvenoj lestvici da se ona nalazila, a fotografisanje je svakako bilo jeftinije od portretisanja. Popularnost post mortem fotografije možemo slobodno uporediti sa Instagramom.

Porodični portret sa preminulim. Možete li ga pronaći? Preuzeto sa

Naizgled običan porodični portret. Preuzeto sa Dose – Your Daily Dose of Amazing

Sigurno ste se zapitali koja je svrha fotkanja mrtve osobe i ko bi bio toliko morbidan da traži takvu uslugu? Naime, tokom viktorijanske ere stopa mortaliteta bila je visoka, iako se životni standard poboljšao. Pošto u nekim slučajevima porodice nisu uspele da uhvate bilo kakvu fotografiju dok je njihov bližnji bio živ, pribegavalo se ovom bizarnom običaju. To je bio slučaj naročito kod tek rođene dece ili mladih osoba. Nažalost, za neke, prva uspomena na njih ostala bi i poslednja.

Razvojne faze post mortem fotografije

Najraniji primerci ove jezive tradicije prikazuju krupan plan lica preminulog. Nekada bi kadrom bilo obuhvaćeno celo telo, ponekad položeno u kovčeg. Na prvi pogled, deluje kao da osoba spava. Ponekad, telo bi bilo položeno tako da deluje vrlo pokretno. Fotografije dece prikazuju ih u kolevci, sa svojim igračkama, a vrlo često ih majke i drugi članovi porodice drže u krilu. Može li biti jezivije od ovoga?

Majka sa nedavno preminulim sinom. Preuzeto sa Dose - Your Daily Dose of Amazing

Majka sa nedavno preminulim sinom. Preuzeto sa Dose – Your Daily Dose of Amazing

Devojčica sa omiljenim igračkama. Preuzeto sa io9

Devojčica sa omiljenim igračkama. Preuzeto sa io9

Fotografije koje pripadaju drugoj fazi sadrže neke od elemenata sa ranijih primeraka: češće se javlja telo u kovčegu, okruženo cvećem (poput kala ili nezaboravka) i omiljenim stvarima pokojnika. Ono što je takođe zajedničko obema fazama jeste da su fotografi često na obraze pokojnika nanosili malo rumenila, a postoji i mit da su u nekim slučajevima korišćene metalne šipke, kako bi telo izgledalo stabilnije i živo. Najčešće su taj efekat stabilnosti postizali tako što bi telo jednostavno naslonili na rukohvat stolice ili kauča, pa bi pokojnik izgledao kao da uživa u popodnevnom odmaranju.

Preuzeto sa Dose - Your Daily Dose of Amazing

Ne zaboravi me… Preuzeto sa Dose – Your Daily Dose of Amazing

Treća i poslednja faza, koja je obuhvatila prve dve decenije 20. veka, zadržala je osnovne post mortem elemente, s tim što su ovoga puta na fotografijama „uhvaćeni“ i svi oni koji su došli da isprate umrlog. Ova tradicija bila je popularnija u Severnoj Americi nego u Evropi. Ako nas pitate, podjednako je strašna kao i slika majke sa mrtvim detetom u naručju.

Ni smrt ih ne može razdvojiti. Preuzeto sa Dose -  Your Daily Dose of Amazing

Ni smrt ih ne može razdvojiti. Preuzeto sa Dose – Your Daily Dose of Amazing

Danas je post mortem fotografisanje izgubilo značenje koje je nekad imalo. Održalo se jedino u nekim zemljama istočne Evrope, gde su često crkvena lica fotografisana u raskošnim kovčezima, okružena sa toliko cveća da bi se komotno mogla napuniti omanja bašta.

Primer post mortem fotografije sa istoka. Preuzeto sa Dose - Your Daily Dose of Amazing

Primer post mortem fotografije sa istoka. Preuzeto sa Dose – Your Daily Dose of Amazing

Nema sumnje da je ovakav običaj zastrašujuć i teško prihvatljiv. Naizgled nema nikakvog smisla fotkati nekog ko se par trenutaka ranije odvojio od zemaljskog života, a još manje te fotografije čuvati za uspomenu ili ih koristiti kao razglednice, posetnice ili ukras u medaljonu (što je, verovali ili ne, takođe bio trend). Ali, kada bolje razmislite, jedina želja preživelih bila je da se sećaju svojih voljenih, a ne bilo kakav nekrofilski poriv. Kada, i ako još neki put budete naleteli na fotke ovog tipa, pomislite samo na sve one priče koje nisu imale ni prilike ni vremena da se ostvare.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *