Plejboji Stare Grčke

Nisu svi istaknuti Grci bili vrli Sokrat, neustrašivi Ahilej ili raspevani Sofokle. !Kokoška je rešila da ometla prašinu sa nekih ljudi čiji su se ispadi prepričavali vekovima. Sreća pa jesu!

Pošto je valjalo da se informiše o nečemu što se izdešavalo pre cca 2000 godina, !Kokoška je morala da posegne za pouzdanim izvorom informacija. Sa prašnjavih polica potegnut je Plutarh (46–120. n.e.), prilično omiljen antički pisac. !Kokoški se dopao jerbo  je u svojim biografijama beležio baš ono najsočnije i najzanimljivije.

 

Alkibijad (450–404. st. e.)

Ne samo što je bio lep, nego je i mešao L i R u govoru. Preuzeto sa vikipedije.

Ne samo što je bio lep, nego je i mešao L i R u govoru.
Preuzeto sa Vikipedije.

Alkibijad je bio atinski državnik, vojskovođa i sigurno najkontroverznija ličnost u grčkom svetu krajem V veka. Nakon što mu je otac poginuo, starateljstvo nad mladim Alkibijadom preuzeo je veliki Perikle. Zasipan pažnjom i luksuzom, brzo je razvio ego veličine Partenona. Tome je doprinela i velika lepota koja ga je, navodno, krasila.Kao imućan građanin, on je mogao sebi da priušti najkvalitetnije obrazovanje. Ali, on je izabrao besplatnu opciju – Sokrata. Razmaženom i bahatom mladiću veoma je prijalo društvo sasvim drukčijeg Sokrata. Bio je toliko bio oduševljen Sokratom da je zaželeo da mu postane ljubavnik (što nije bilo neuobičajeno u Atini V veka). To silno navaljivanje opisano je u Platonovoj Gozbi. Iako je imao mnogo ljubavnika oba pola, Sokrata nije uspeo da zavede. Ma, čak ni novcem nije uspeo da ga ubedi, premda je Ksantipa, Sokratova žena, zahtevala od svog supruga da pristane! Provodili su mnogo vremena zajedno, zajedno su i ratovali, a Sokrat je Alkibijadu i spasio život u bici.

Od rane mladosti Alkibijad je izgradio imidž okorelog hedoniste i bahatog plejboja. Odbio je da na časovima muzičkog zasvira frulu „jer sviranje frule deformiše lice“. Iz inostranstva je kupio psa retke rase i osekao mu rep. Zašto? „Da bi cela Atina brujala o tome“. Novac je razbacivao levo i desno, zbog čega ga je narod obožavao. Često bi priređivao pijanke za svoje društvo, a zatim bi, tako oraspoloženi, svi krenuli dalje i išli od gozbe do gozbe sve do jutra.

Sve bi bilo u redu da ovakav jedan bonvivan nije ušao u politiku. I to baš za vreme Peloponeskog rata. Izabran je za zapovednika vojske i, na njegovo insistiranje, pripremljena je invazija na Siciliju. Ali baš u predvečerje te ekspedicije Alkibijad biva optužen da je na jednoj od svojih orgija zajedno sa društvom oštetio Hermesove stubove, što je bilo svetogrđe. Od suđenja on beži u – Spartu! Narednih nekoliko godina daje ratna uputstva dojučerašnjem neprijatelju, spartanskom kralju. Ali đavo mu nije dao mira. Izgleda da u Sparti nije savetovao samo kralja, već i kraljicu. Zato je najzad morao i odatle da ode, napravivši najpre dete kraljevskoj porodici.

Posle brojnih peripetija Atina mu sve prašta i on se vraća kući. Ukazuju mu se najveće počasti, a Alkibijad nastavlja sa svojim bahaćenjem. Kažu da je cela Atina hvatala njegovu prepelicu koja je pobegla iz kaveza. Preko svih ispada Atinjani su prelazili; Alkibijad im je, kao vraški dobar vojskovođa, bio potreban. Ali život je, ipak, završio u progonstvu. Njegova smrt bila je tajna klauzula mirovnog ugovora sa Spartom. Moguće je da je to zahtevao spartanski kralj zbog već pomenutog zavođenja. A vrlo je izvesno da bi mir i poslušnost poražene Atine bili postojaniji bez Alkibijada u životu. Ne zna se ko je poslao plaćenike da ga smaknu. Kažu da su ubice potpalile kuću u kojoj je boravio sa naložnicom, a zatim ga zasule strelama dok je pokušavao da iskoči kroz prozor.

 

 

Aleksandar Veliki (356–323. st. e.)

Ovo nije Aleksandar, ovo je Kolin Farel koji pokušava da bude Aleksandar. Preuzeto sa lynfuchs.blogspot.

Ovo nije Aleksandar, ovo je Kolin Farel koji pokušava da bude Aleksandar.
Preuzeto sa lynfuchs.blogspot.

Acu svi znamo. Makedonski princ, osvojio svet, bla, bla… Ali ne znamo baš sve njegove bubice. Zna ih Plutarh, srećom.

Mali Aleksandar je od malena imao velike ambicije, te se vajkao drugarima da mu otac neće ostaviti ništa za osvajanje. Sa tata-Filipom se Aleksandar nije uvek najbolje slagao. Pošto je ovaj oterao Aleksandrovu majku Olimpijadu i rešio da se opet oženi, Aleksandar ga je verbalno napao, zbog čega umalo nije bio razbaštinjen. Sukob je, ipak bio izglađen, Filip je sinu obezbedio najboljeg mogućeg učitelja, Aristotela. S njim je Aca vazda postupao blago i s poštovanjem. Pravi ekscesi počinju sa velikim pohodom na Aziju.

Pošto je prešao u Aziju i došao do negdašnje Troje, Aca je rešio da oda počast „svom pretku“ Ahileju. K’o od majke rođen, namazan uljem po celom telu, optrčao je ritualno nekoliko puta Ahilejev kip. Poznato je i sa koliko samouverenosti se obračunao sa nerazvezivim Gordijevim čvorom. Čvrsto je verovao u svoje božansko poreklo, a stanovnici svakog osvojenog mesta samo su dodatno podgrevali njegovu taštinu. Grad Tir opseo je da bi prineo žrtvu u hramu svoga rođaka Herakla. Ali, božanska priroda umalo da poklekne pod upalom pluća. „Mladi bog“ je, naime, poželeo da se okupa u nekakvom ledenom planinskom potoku. U Egiptu je posetio hram Amona – svog oca, i krunisan je za faraona.

Boravak u Aziji, među negrcima, pojačao je Aleksandrovu prekost. Kada su on i pratnja zaglavili u bespućima Irana, u nedostatku druge zabave, pribegavali su velikim količinama vina. Jednom prilikom su tokom pijanke pale teške reči između Aleksandra i njegovog prijatelja iz dečačkih dana, Klita. Aleksandar je u besu potegao koplje i ubio mladića. Otreznivši se u trenutku, pokušao je da i na sebe digne ruku, ali je zadržan. U stilu tragičkih junaka, nekoliko dana je odbijao hranu i vodu, a nije ni izlazio iz šatora. Vojska se zabrinula da je umro.

Čini se da ga je načela i paranoja. Davao je da se ubiju svi na koje je sumnjao da mu rade o glavi. Zavere su postojale, ali je stradalo i nekoliko ljudi koji su mu u prošlosti bili od velike pomoći.

U bespućima srednje Azije našao je Aleksandara kraljicu po svojoj meri, poslovično lepu Roksanu. Sličnim intenzitetom bio je privržen i svom konju Bukefalu, zbog čije krađe je naredio da se pobije celo selo. Konj je ipak na vreme vraćen, a dobio je i grad po svom imenu. Po sebi je pak Alekandar nazvao 70ak gradova.

Nakon prekinutog poduhvata u Indiji, kralja je snašla velika tragedija: smrt prijatelja (možda i ljubavnika) Hefestiona. Naredio je da se napravi pogrebna lomača koja je stajala koliko i godišnji prihodi odvećeg grada. Nedougo potom, sustigla je smrt i velikog osvajača. Uzroci nisu poznati, ali se sumnja na malariju. Ima naučnika koji danas tvrde da je nesumnjivi razlog Aleksandrove smrti ciroza jetre!

 

Demetrije Poliorket (337283. st. e.)

Must-have za svakog kralja: novac sa sopstvenim likom Preuzeto s Vikipedije.

Must-have za svakog avtokratora: novac sa sopstvenim likom
Preuzeto s Vikipedije.

Demetrije je možda najmanje poznat od trojice antičkih ekscentrika. On je bio jedan od dijadoha, tj. generala Aleksandrove vojske, koji su među sobom podelili ogromno carstvo nakon Aleksandrove smrti. Bio je na glasu kao harizmatični manijak koji izvodi stvari koje prosečan čovek ne može ni da izmašta.

Vek nakon Aleksandrove smrti protekao je u stalnim sukobima oko teritorija, i Demetrije je uzeo itekakvog učešća u toj borbi. Hteo je da slavom dostigne Aleksandra. I zaista ga je pratio glas prekog, neustrašivog vojskovođe. Ali jedan autoritet je Demetriju ostao vazda neprikosnoven – njegov tata, Antigon Jednooki, sa kojim je vodio ratne operacije. Jednom prilikom je protiv volje oca ušao u bitku i pretrpeo strašan poraz. Pretpostavićemo da je dobio packe, jer se to nije ponavljalo.

Demetrijevu neumerenost najviše su nahranili Atinjani. Kada im je došao pod parolom osloboditelja, oni su Demetrija zasuli pažnjom: proglasili njega i njegovog oca za bogove, nazvali dve opštine po njima, odredili da im se kao živim božanstvima prinose žrtve i naprave zlatne statue…

Voleo je Demetrije pažnju, ali i žene. Žena kralja Pira pozvala ga je da dođe po nju. On je to i učinio, i oženio se po ko zna koji put. Osim žena, osvajao je i gradove. Nadimak Poliorket („Opsađivač gradova“) zaradio je svojom blokadom ostrva Kipra i Rodosa, koja je napao sa po nekoliko desetina hiljada ljudi i borbenim napravama koje je lično dizajnirao.

Drugi njegov povratak u Atinu bio je neverovatan. Atinjani su pozlatili mesto na koje je kročio sa broda. Insistirao je da odsedne u Partenonu, jer ga je, tobože, tamo pozvala njegova rođena sestra, boginja Atena! Ali nemiran duh i glad za slavom gonili su ga da stalno ratuje, sa promenljivim uspehom. Nesmotreno reagovanje tokom jedne bitke stajalo je života njegovog oca. Najduži period u kojem je Demetrije bio statičan iznosio je desetak godina. Najzad, rat mu je i došao glave: pokušavajući da povrati izgubljene teritorije na Bliskom istoku, Demetrije je zarobljen. Poslednjih nekoliko godina proveo je u zatočeništvu, pijući i kockajući se.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *