Pariz može da sačeka: kako je vino postalo limunada

Pariz može da sačeka može da sačeka.

Šta je vino zgrešilo da maltene sva ostvarenja u kojima ono igra jednu od glavnih uloga budu limunadasti filmčići koji posle projekcije ne ostavljaju ama baš nikakav utisak osim jednog „meh”?

Čini se da je sve počelo 1995. filmom Šetnja po oblacima u kom mladi Kijanu Rivs glumi Pola Satona, vojnika koji se vraća iz Drugog svetskog rata i pristaje da odglumi muža trudne ćerke nekog vinogradara da bi ona uspela da sačuva svoju čast. Ubacite par scena gacanja po grožđu, malo dugačkih snimaka vinograda i makar jednu serenadu, i to je otprilike ceo film. Oni se naravno zaljube, i priča, koja bi izgleda trebalo da bude pripovest o jednoj velikoj ljubavi, se završava bljutavim srećnim krajem i osmesima na licima protagonista. Posle ovog filma je bilo još ovakvih romantičnih dramuljaka (srećom nismo ih gledali sve), a najupečatljiviji je Dobra godina iz 2006. Sinopsisi ova dva filma dostupni na internetima se toliko razlikuju da bi čovek pomislio što ih uopšte poredimo. Međutim, kada se malo bolje zagledate u ovo ostvarenje gde Rasel Krou glumi okorelog korporativca koji odlazi u Provansu da proda nasleđeni château (uzdah!) i vinograd, videćete da je razvoj događaja vrlo sličan i potpomognut dobrim vinom. U Provansi on upoznaju misterioznu Marion Kotijar, zaljubljuje se, oni se malo muvaju, pijuckaju, na trenutak mislimo da neće završiti zajedno, i eto nam opet hepienda.

Nismo slagli za serenadu, stvarno postoji i izgleda ovako.

Sad u priču uvodimo i treći film gde vino igra jednu od uloga – Pariz može da sačeka Elenor Kopole (da, jedna je od tih Kopola). Iako niko od likova nije posednik vinograda i likovi su malo stariji nego u navedenim prethodnicima, suštinski je radnja ista. Krenimo u raščlanjivanje radnje!

Nismo našli sliku Slobodana Mićića u Parizu uz koju bi stajalo „Pariz na dlanu”, pa evo ove kultne.

Sinopsis filma kaže: En (Dajen Lejn), naizgled srećno udata žena, kreće na put do Pariza sa Žakom (Arno Vijar), poslovnim partnerom svog muža (Alek Boldvin). Ono što je trebalo biti sedmosatni put, pretvara se u pravu dvodnevnu avanturu koja će joj promeniti život. Dobra hrana, vino, francuski humor, znamenitosti i romantika udahnuli su joj novu strast za životom. Čovek bi pomislio da „dvodnevna avantura” znači nešto više od beskonačno mnogo snimaka hrane, vina i krajolika, ali avaj! Naši protagonisti, En i šarmantni Francuz-poslovni partner, se doslovno samo voze u kabrioletu i povremeno svraćaju u skupe restorane da jedu preukusnu hranu i piju – pogodite šta – predobro vino! Desi se tu i neko muvanje, i to uglavnom od strane Žaka koji se pali na En i sav je zabavan, ali ta priča služi kao mehanizam za popunjavanje vremena koje prođe da se dođe od jednog hotela do drugog, pa i od jednog restorana do drugog. Krajolici i hrana su uspeli da nadvladaju priču, a tugaljiv scenario nije nimalo pomogao. Što je najtužnije, čak ni ta hrana ni krajolici nisu snimljeni tako da makar pomislite „dobro, niko ovo do sada nije radio ovako”, nego fotografija podseća na priloge Sveta na dlanu Slobodana Mićića, samo bez globusa na šaci Slobodana Mićića i bez samog Mićića (nažalost).

Elenor Kopola je do sada snimala samo dokumentarce, uglavnom tipa „iza kulisa filmova porodice Kopola”, i Pariz može da sačeka je morao da sačeka do njene osamdesete da bude snimljen (baš kao što je i ovaj tekst čekao preko nedelju dana od gledanja da bude napisan), kao prvi Kopolin igrani film. Iako je dosta lako reći „pa mogao je i da ne sačeka”, postoje momenti koji ga delimično iskupljuju. Dajen Lejn je odlična i uspeva da takvom biva i uprkos lošem scenariju i nikakvoj pozadinskoj priči, pa ni motivaciji njenog lika. Alek Boldvin, za koga je na osnovu najava lako pomisliti da je jedan od glavnih likova, se pojavljuje u dve scene što je samo po sebi iskupljujuće. Ni Arno Vijar nije loš, samo što mu i nije data zavidna uloga: Žak je valjda trebalo da bude neobičan lik, nimalo nalik Eninom mužu, ali ispao je neka čudna verzija svega stereotipnog što znamo o francuskim muškarcima.

Jedna od retkih scena gde niko ništa ne jede i ne pije

Sve u svemu, ako su vam se svideli Šetnja po oblacima i/ili Dobra godina, pohitajte u bioskop da gledate Pariz može da sačeka. Ako pak niste ljubitelj ovih filmčića ali vas nešto opet intrigira, onda se makar lepo najedite pred film i budite spremni da će vam se jesti i posle, i verovatno voziti u kabrioletu. To je sve što vam ovaj film može pružiti i nekad je i to okej.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *