Osvrni se mirno na godine prošle

!Kokoška vam predstavlja sažetu istoriju Ekatarine Velike i prikaze poslednja četiri albuma, u nadi da će tekst za današnje klince biti instruktivan, a starijima osvežiti pamćenje.

Počnimo od suvih (i opštepoznatih) istorijskih činjenica, kako bismo postavili adekvatan uvod: Ekatarina Velika, jedan od niza bendova koji su nastajali iz zajebancija beogradskih klinaca, a ostavili dugotrajan trag u jugoslovenskoj muzičkoj istoriji, u svom prvobitnom sastavu se uopšte nije zvala Ekatarina Velika. Pevač Milan Mladenović i gitarista Dragomir Gagi Mihajlović, drugari iz sastava Limunovo drvo, su nakon raspada Milanove grupe Šarlo Akrobata odlučili da osnuju novi bend. Grupu su nazvali Katarina II, po Gagijevoj neprežaljenoj ljubavi. Kasnije su im se pridružili basista Bojan Pečar, bubnjar Ivan Vdović – Vd (koji je sa Milanom svirao u Šarlu) i klavijaturistkinja Margita Stefanović – Magi. Ovo je bila konačna postava benda Katarina II.

220px-katarina_ii_011983. godine su počeli rad na debi albumu, ali zbog nekvalitetnih uslova u kojima su radili, materijal je prop’o i morali su sve ponovo da snimaju! Kada su napokon uspeli da snime ploču, nisu doživeli komercijalni uspeh (delimičan uzrok ovome svakako leži i u smešno malom tiražu u kom je štampana). Kritičari su hvalili debi album Katarina II, ali široke narodne mase se prosto nisu pronašle u njemu zbog njegove umetničke i introvertne prirode. Najpoznatije pesme sa tog albuma su Aut“, Jesen“, Radostan dan i Kad krenem ka“, koju je otpevala Magi, a napisali je svi zajedno, dopisujući red po red.

Javile su nesuglasice unutar samog sastava, posebno između Milana i Gagija. Neki izvori tvrde da je Gagi u nekom momentu prolupao i završio u zatvoru; preciznije je ipak reći da je prilikom jedne racije kod njega pronađena izvesna količina, khm, nedozvoljenih supstanci. Nakon što je izašao iz zatvora, članovi benda su mu saopštili da ne žele više da rade s njim. Drugi izvori tvrde da je služio obavezni vojni rok. Bilo kako bilo, Gagi je tvrdio da ima autorska prava na ime grupe, jer je tobože Katarina njegova neprežaljena ljubav po kojoj su nazvali bend, pa su ostali bili prinuđeni da ga promene. Muzičku grupu su nazvali Ekatarina Velika – drugačije, ali opet dovoljno prepoznatljivo i slično imenu Katarina II. Zbog problema sa drogom (i AIDS-om), nedugo zatim bend napušta i bubnjar Vd, a na njegovo mesto dolazi Ivan Fece – Firči, koji učestvuje na snimanju drugog albuma. Firči potom odlazi (ovog puta provereno) na služenje obaveznog vojnog roka (vratiće se u bend na kratko početkom ’88), a novi bubnjar postaje Ivan Ranković – Raka. 

ekatarina_velikaPrvi komercijalni uspeh EKV su doživeli svojim drugim albumom Ekatarina Velika, koji su izdali 1985. godine. U odnosu na prvi album, zvuk na drugom je brži, energičniji i pristupačniji publici. Ovaj album je doneo prve hitove Hodaj“, Modro i zeleno“, Tattoo“ (jako dobar, kažu) i Oči boje meda“, najlepšu pesmu o blowjobu ili heroinu – kako vam drago.

.

s_vetrom_uz_liceGodinu dana kasnije snimaju treći album, S vetrom uz lice, komercijalno uspešniji od prethodna dva. Žanrovski je svrstan u alternativni rok sa naglaskom na klavijaturama i celokupna atmosfera je vedrija u odnosu na prethodne ploče. Tekstovi pesama koje je pisao Milan su vrlo metaforični (i, kako znalci redovno ističu, hermetični). Sa ovog albuma su neke od njihovih najpoznatijih pesama: Budi sam na ulici“, Ti si sav moj bol“, Kao da je bilo nekad i Novac u rukama“.

Kada je došlo do snimanja materijala za četvrti album, Raka napušta bend da bi se posvetio drugim projektima, a na njegovo mesto dolazi muzičar i glumac Srđan Žika Todorović. Žika je pre toga svirao u Disciplini kičme. Postojao je izvestan rivalitet u muzičkom smislu između Discipline kičme i Katarine II, kasnije Ekatarine Velike. Dušan Kojić – Koja, osnivač Discipline kičme (koji je sa Milanom i Vdom svirao u grupi Šarlo Akrobata), u dokumentarnom filmu Kao da je bilo nekad izjavio je: „EKV je uvek bio pop bend, a Disciplina kičme se bavila tamnim stranama rokenrola.“ Ako ti to pomaže da lakše zaspiš Koja, odlično!

Tako dolazimo do naših prikaza. !Kokoška ustanovljuje šta bi od EKV-a i dalje trebalo slušati pomno, a šta baciti niz vodu (jer „vo-da no-si… sveeeeeeeeee“). Izdavačka kuća Mascom je upravo objavila nova, remasterizovana (napokon!), vizuelno blago osvežena reizdanja poslednja četiri albuma  Ljubav (1987), Samo par godina za nas (1989), Dum dum (1991) i Neko nas posmatra (1993) na CD-u i vinilu. Mi smo ih već nekoliko puta setno izvrteli, i to ne samo zbog bonus pesama.

Ljubav

ekv_ljubav

Izvor: promo

Istaknimo samo ovo kada je reč o 1987. godini u muzici uopšteno: Bon Džovijeva (tada energična rok himna, danas naporni element svake osrednje karaoke žurke) „Livin’ on a Prayer“ univerzalno je prihvaćena kao njen najveći hit. 1987. godina je takođe godina Rika Estlija (nije laž), Vitni Hjuston, Aerosmita i Madone… U Jugoslaviji, ovo je vreme Bajage i Instrukora (bljuc), Bijelog dugmeta, Parnog valjka (bljuc, bljuc), Riblje čorbe, i prve značajne „reforme“ EKV-a: ublažavanja pankerskih tendencija u svrhu alternativnog rok zvuka, koji svoju premijeru doživljava u albumu Ljubav. Preslušavanjem ovog dela skoro punih 30 godina od njegovog nastanka, zaključujemo da su neke pesme odolele zubu vremena, neke postale naporne, a neke pronašle novo mesto u našim srcima. Kao što mu samo ime kaže, album najvećim delom prati hronologiju jedne ljubavi, od mladalačke zaljubljenosti do raskida. Na stranu one ozbiljno pamtljive i uticajne stvari poput „Zemlje“, „Pored mene“, i „Ljubavi“, novu vrednost u našim očima pronašle su ambijentalna „Voda“ (sve uz onaj kvazi-orijentalan motiv na klavijaturama) i „Zid“, čiji je intro uveliko preduhitrio i postavio šemu za buduće standarde indi i folk roka.

Efektivnost postavljanja pesme „Tonemo“ za sam kraj, koja je zbog kontemplativnosti teksta i zvučne kombinacije klasičnog klavira sa Mladenovićevim šapatom tako fundamentalno drugačija od ostatka albuma, ne može se osporiti. I možda je baš zato ona jedna od najpamćenijih pesama EKV. U Ljubavi prelazimo put od „Zemlje“ i njene mladalačke vere u srećnu budućnost:

Ovo je zemlja za nas
Ovo je zemlja za sve naše ljude
Ovo je kuća za svu našu decu

preko gubitka te sreće:

Polako dosada pravi nam bore
Od lažnoga smeha
I naše reči od milja su navika
I naša imena od milja su navika
Boli nas ljubav

do spirale u potpuno beznađe u „Tonemo“. Ceo album je podređen ovoj dramaturgiji, priči o izgubljenoj ljubavi. Visok nivo produkcije, kvalitet tekstova, raznovrsnost muzičkih izbora i aranžmana, sve su razlozi iz kojih je Ljubav ostala visoko, visoko kotirana na eks-jugoslovenskim prostorima.

Samo par godina za nas

ekv_samo_par_godina_za_nas

Izvor: promo

1989. godine, album Samo par godina za nas doneo je nastavak i razvoj sada već utvrđenog alt-rock zvuka. Počevši simpatičnim manifestom prestoničke dece, pesmom „Iznad grada“, album se rascvetava u jednu skupinu tematski i muzički dosta različitih pesma: imamo tu i saundtrek balkanskog odliva mozgova „Amerika“, pop-rok pesme poput „Srca“ i „Nisam mislio na to“ kao i tamniji, ozbiljniji zvuk koji zastupaju politički usmerena „Ona i on i on i ja“ i „Samo par godina za nas“, koja u svojoj hermetičnosti tretira AIDS. Teme pesama su, veoma jasno, okrenute ka propadanju: ili propadanju države u kojoj su EKV-ovci odrastali, ili propalim, bivšim vezama.

Ovaj album doneo nam je hitove „Krug“, „Samo par godina za nas“, i „Srce“, pesmu koja iskače iz ustanovljenog EKV muzičkog kanona svojim poletnim pop zvukom, a upravo zbog njega je naš veliki favorit. Zanimljivost (a možda i mana) ove pesme, koju ona deli sa našom drugom miljenicom „Nisam mislio na to“ je velika protivrečnost između njihove muzike i teksta; prva pesma govori o raskidu, druga sadrži sugestije depresivnih misli („Koliko dugo ne vidim izlaz, ne vidim kraj / Koliko dugo, ne znam ni sam), ali njihovi brzi ritmovi i pevljivi refreni potpuno suzbijaju poente tekstova u drugi plan, time ih naizgled banalizujući. (Samo nekoliko godina ranije, i nekih dve hiljade i kusur kilometara od Beograda, The Smiths su radili nešto slično – jedan od brojnih primera je „Heaven Knows I’m Miserable Now“. Koliko su mančesterski čupavci bili izvor nadahnuća, a koliko je ovo ukrštanje ozbiljnih tekstova i pop melodija bilo ideja samih EKV-ovaca, nije skroz utvrđeno.) Sledeći primer prethodnog albuma, Samo par godina za nas završava se pesmom koja i tematski i muzički odudara od ostatka pesama; turobno-svečanu numeru „Svetilište“ (čiji je tekst napisao Zoran Rosić – Rosa) Mladenović ponovo izvodi govorno, nad oscilatornim motivom u basu, uz zavijajući horski refren; utisak je, međutim, neuporedivo slabiji u odnosu na „Tonemo“.

Ali, zato je bonus track na ovom reizdanju – unplugged izvođenje „Kruga“ u Prištini 1994. godine – jedno pravo malo blago u kojem se, za razliku od albumske verzije, mnogo bolje ističu Margitine džajv klavirske veštine, dajući pesmi jedan naročit klupski šmek.

Dum dum

ekv_dum_dum

Izvor: promo

Sastav benda ponovo prolazi kroz promene 1990. godine, te za bubnjeve seda Marko Milivojević, a za bas dolazi bivši Pilot Milivoje Petrović – Miško Plavi, koga će u studiju zameniti Bata Božanić, nakon neuspešne saradnje sa Dušanom Petrovićem. Dum dum je prvi (i poslednji, ali nećemo o tome) album EKV-a koji je u potpunosti delo Milana Mladenovića, njegov tekstualno-muzički magnum opus, delo u kome su umetnički sažete i iznete sve ideje njegovog političkog aktivizma, u vreme poslednjih, najvećih turbulencija Jugoslavije u nestanku. Godinu dana posle izdavanja ovog albuma, Mladenović se pridružio anti-ratnom projektu Rimtukituki (ako neko nije znao, šatrovački za „turim ti kitu“) koji su pokrenuli članovi Električnog orgazma (Gile) i Partibrejkersa (Cane i Anton), čiji je rad realizovan u vidu singla „Slušaj ‘vamo“, inspirisanog slovenačkom narodnom „MANJE PUCAJ, VIŠE TUCAJ“. Mladenovićeva aktivistička zalaganja u toku devedesetih obezbedila su mu status predstavnika balkanskih pacifista i u današnjem danu, a Dum dum se sa pravom može smatrati njihovim manifestom („Mnogo puta je u ime drugih izrekao neke stvari koje spadaju u osećanja cele jedne generacije“, izjavio je jednom prilikom Dragan Ambrozić, muzički urednik Doma omladine Beograda).

Ono što najviše smeta u produkciji Dum duma jeste obrađivanje Mladenovićevog glasa u određenim pesmama, transformisanje njegove prirodne oštrine i prodornosti u nešto „mekše“. I sa muzičke strane Dum dum je svedeniji od svojih prethodnika; na ovom albumu se muzička kreativnost povlači u korist što jasnijeg prenošenja poruka teksta. Posle klimavog početka, Dum dum svoj prvi vrhunac ima u „Karavanu“, a zatim sledi naš favorit „Idemo“, okosnica celog albuma, tragična i potresno proročka reprezentacija mladosti izgubljene u ratu, čiji lirski početak pruža tako divan i snažan kontrast onome što prethodi i sledi. Za njom idu energična „Zabranjujem“, simbolična balada o zavisnosti „Glad“, a zatim sledi još jedan lirski predah (još jedna svetla tačka albuma) u vidu poetične, remiscentne i melanholične pesme „Bledo“. Završetak albuma je maestralna „Dolce Vita“ sa izuzetnom horskom kodom nad brujećom gitarom; ako ostatak albuma nije uspeo dovoljno uverljivo da prenese turobnu atmosferu Jugoslavije devedesetih, ova pesma će ideju zapečatiti sama za sebe. Veliki smo fanovi i ovdašnjeg bonus track-a, live izvođenja „Karavana“ u Prištini ’94, u kojem klavir ponovo dobija velikog udela, stvarajući utisak dueta između Margite i Milana. Dum dum je, poput Ljubavi, zaokružen, homogen album, stvoren sa jasnom idejom i konzistentan u svom zvuku; zahvaljujući tome, zaslužuje visoku poziciju ne samo unutar EKV-ovog stvaralaštva već i ukupnom kanonu jugoslovenskog roka.

Neko nas posmatra

Izvor: yurope

Izvor: yurope

Eklektični sastav ovog albuma (izdatog 1993. godine), od ideoloških himni, preko ljubavnih baladica, do upotrebe dečjeg hora i pronalaženja kvazi rege ritmova u pesmama (iako smo pristalice muzičkih svaštara, ostajemo pri tvrdnji da je „Just Let Me Play Some Modern R’n’R Music“ jedna misteriozna, neobjašnjiva, čudovišna kreacija), svedoči o eksperimentisanju benda u želji za promenom zvuka. Iz ove muzičke zbrke izdvajaju se „Zajedno“ i „Bežimo u mrak“ i stvarno je tragikomično priznati da se njihovi tekstovi i danas mogu smatrati apsolutno relevantnim:

U mrak smo zapleteni
U mrak lagano tonemo svi
Zemlja nam je prestala da rađa
Ptice su nam pobegle na jug
Deca su nam prestala da plaču
Deca su nam izbegla na put

Pamtljive su i zaključne pesme „Jadransko more“ i „Ponos“, pre svega zato što u njima postoji određena muzička konciznost, ograničenje instrumenata, sastava, koja se u ostatku albuma više gubi nego što se pronalazi. Najitrigantnija inovacija u odnosu na prethodne godine je upotreba soundbite-ova (kratkih zvučnih isečaka iz tuđih govora, intervjua, pesama) u produkciji, jedino je šteta što nisu imali vremena i šanse da ovu tehniku još malo izbruse i usavrše. Kada se sve sabere i oduzme, jasno je da na svom (neplanirano) poslednjem albumu EKV gubi svoju unikatnu energiju, sveprisutnu u prošlom stvaralaštvu, žrtvujući preciznost ideja u svrhu potrage za tim neuhvatljivim „novim zvukom“.

Nažalost, nismo nikada uspeli da čujemo i doživimo u potpunosti ostvarenu drugu (treću? petu?) transformaciju EKV-a, ali znamo da su bili bend koji se uspešno, kreativno i kvalitetno menjao u skladu sa svojim vremenima. Da li bi tu izgubljenu energiju ponovo pronašli u nekom narednom albumu, možemo samo da se pitamo.

6 komentara

  • Bojsha says:

    Uz poštovanje prema uloženom trudu u sakupljanje faktografije, nekoliko ispravki, istine radi, kad se već bavite faktografijom…

    “Pevač Milan Mladenović i gitarista Dragomir Gagi Mihajlović su nakon raspada prethodne grupe Šarlo Akrobata…” – Gagi i Milan se znaju iz vremena Limunovog drveta, Gagi nije imao ništa sa Šarlom.

    “Kada su napokon uspeli da snime ploču, nisu doživeli komercijalni uspeh.” – taj album je štampan u smešno malom tiražu, cca. 3000 primeraka. Ako se bavite kontekstom “uspeha”.

    “Firči se ne zadržava na ovoj poziciji dovoljno dugo da učestvuje u snimanju; ” – Firči je odsvirao ceo prvi album EKV, i to odlično, a pojavljuje se i na snimcima “Live ’88”.
    Raka je došao na mesto bubnjara na “S vetrom uz lice”.

    Šta je treći album? “S vetrom uz lice” ili “Ljubav”? 🙂
    Raka je odsvirao i “Live in Kulušić 1986”, jedino zvanično “koncertno” izdanje benda.

    … Koja je u više navrata u više intervjua rekao da je Milanu “Dečija pesma” u kojoj se zafrkava sa EKV bila potpuno ok… Ne prozivajte Koju za nešto čega u njihovom odnosu nije bilo…

    Kad se već bavite poređenjem “Svetilišta” i “Tonemo”, valjalo bi znati da je “Svetilište” Rosin tekst, nisu ga napisali ni Magi ni Milan.

    Na “Dum dum” bas nije svirao Miško Plavi već Bata Božanić, Miško je pokrivao samo deo koncerata.

    Vašim procenama dometa EKV opusa se neću baviti 🙂
    Srećan rad i pozdrav!

    • Pavle Pavičić says:

      Poštovani Nebojša,

      Pre svega, hvala Vam na komentaru i faktografskim ispravkama! Potrudili smo se da ih unesemo u tekst.

      Bojim se da smo, usled fokusa na analizi same muzike, učinili propust i nismo proverili sve iznete istorijske i biografske činjenice.
      Kao urednik rubrike, preuzimam odgovornost za to i još jednom Vam se zahvaljujem, a čitaocima izvinjavam na eventualnim dezinformacijama.

      Srdačan pozdrav! 🙂

  • Bojsha says:

    Poštovani Pavle, drago mi je, jedina svrha mog komentara jeste bila da se netačnosti doprave.
    Hvala Vama, srećan rad i srdačan pozdrav! 🙂

  • Dušan Vesić says:

    Gagi nije „prolupao“ i završio u zatvoru, nego je u nekoj raciji imao nešto kod sebe pa je završio u zatvoru. Nemojmo praviti od zla gore. I, nije Gagi izašao iz benda zato što je bio u zatvoru, nego je insistirao da bend ide dalje u pravcu u kom je on hteo, tj. da od Katarine II ne postane „pop-bend“, kako bi to Koja lepo rekao u mom filmu. Katarina II je, u stvari, inkarnacija Limunovog drveta. Tek je album „Ekatarina Velika“ u stvari bend koji je konačno očišćen od zaista zamornog Limunovog drveta.
    Vd nije napustio bend zbog problema sa drogom nego zbog problema sa eidsom. Njegov naslednik Ivan nije Raković nego Ranković. Magi nije jedini autor pesme „Kad krenem ka“: pisali su je zajedno, stihove su napravili tako što je svako dodavao po jedan red. Dušan Petrović nije odsvirao ni tona u studiju. Probali su s njim, ali nije uspelo pa su zvali Batu Božanića. Milan Mladenović nije pokrenuo Rimtuti tuki, nego mu se pridružio, i tek u studiju, na kraju snimanja, dodao slide-gitaru. Rimtuti tuki su pokrenuli Anton, Cane i Gile.
    Ako se već bavite time o čemu govore pesme, „Par godina za nas“ uopšte nema veze s politikom, nego govori o eidsu.
    Pišem vam ovo zato što bih se umnogome složio s vašim ocenama, pa mi je žao zbog grešaka. Molim vas da razumete da kao medij imate obavezu da ne služite umnožavanju grešaka.
    Sve najbolje.

    • Pavle Pavičić says:

      Poštovani Dušane,
      Hvala na čitanju i ukazivanju na greške! Uneli smo ispravke u tekst.

      Bez namere da vrdamo ili da se oslobađamo odgovornosti, moramo napomenuti dve stvari:
      Prva, još uvek ne postoji neka sveobuhvatna, detaljna i objektivizirana pisana biografija benda Ekatarina Velika (ne računamo knjige kao što su “Dečak iz vode”, “Osećanja. O. Sećanja.”, “Vrati unatrag” i “Mesto u mećavi”, zato što su u pitanju parcijalni izvori fokusirani na pojedine aspekte grupe, lična sećanja, ili svojevrsne zbirke raznovrsnih dokumenata – one mogu poslužiti kao korisni dodatni izvori, ali ne i kao jedini merodavni). U tom smislu, jedini način pribavljanja informacija jeste krpljenje raštrkanih (i, nažalost, neretko nepouzdanih) parčića informacija sa interneta ili usmeno kazivanje (u šta bi se, delimično, mogli svrstati i vaš film “Kao da je bilo nekad” i “Limunovo drvo” Branka Radakovića), što nas dovodi do druge tačke.
      Autorke ovog teksta, kao i većina redakcije Kultur!Kokoške, pripadaju generaciji koja se tek bila rodila onda kada se EKV raspao. Razumećete da je utoliko teže govoriti o temi koja je veoma obimna (i stalno iznova “aktuelna”), ali nedoživljena. I svaki sledeći naraštaj će biti sve više distanciran, dok popularnost neće jenjavati.

      Uvereni smo da je internet (kao i fanovska zajednica, pretpostavljam) prepun apokrifnih podataka koji doprinose mitologiji i kultnom statusu benda, i bojim se da će toga uvek biti. Naravno, izmišljotina i nepreciznost nisu isto, a mi shvatamo važnost pouzdane informacije.
      Zahvaljujem Vam se još jednom na komentaru. Trudićemo se da budemo što bolji!
      Srdačan pozdrav! 🙂

  • Dušan Vesić says:

    Uopšte nisam mislio da je potrebno da objavljujete moj komentar, to je bilo prijateljsko pismo. Vi niste istoričari i nije nužno da to budete, ali, kad nema pisanih dokumenata, nekad nisu loša ni sećanja sagovornika. Mada, nekad ni pisani dokumenti nisu validni. Zato pitajte ponekad nas starije za informacije o ljudima koji su živeli s nama ili pored nas, Ja sam, bogami, pitao, i nikad me ništa nije ujelo zbog toga.
    Meni su te “nepreciznosti” zasmetale samo zato jer sam, inače, uživao u jednom – za mene – potpuno novom slušanju EKV. Priznajem da ću vrlo temeljno razmisliti o tome što sam čitao. Pritom, pažnju na tekst su mi skrenuli prijatelji do kojih držim. (Jedan od njih je, čak, pitao: “A šta će im uopšte ta biografija benda?”)
    Upravo završavam knjigu o Magi i ona će, naravno, biti i biografija EKV u onoj meri u kojoj je biografija EKV deo Magine biografije. Biće sasvim tačna, ali ne i sasvim detaljna. No, biće, siguran sam, dovoljno dobra da da ozbiljnu podlogu nekim budućim savesnijim istraživačima.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *