Ostrvo pasa – Japan na Ves Andersonov način

Ves Anderson, Japan, psi i stop motion animacija – može li nešto da pođe naopako?

Nije tajna da je !Kokoška veliki ljubitelj Vesa Andersona, tako da možete biti sigurni da smo bili među onima koji su jedva čekali njegov novi film. Ostrvu pasa prethodila je vrlo uspešna reklamna kampanja, koja je između ostalog uključivala recitaciju Bila Mareja i animirane intervjue sa glumačkom ekipom filma, a početak prikazivanja u Americi ispratila je i kontroverza zbog Andersonove navodne kulturne neosetljivosti i stereotipiziranja Japana. Film je ove nedelje stigao i u naše bioskope, pa smo mogli i sami da prosudimo treba li verovati hajpu.

Ostrvo pasa je drugi animirani film Vesa Andersona i za razliku od Fantastičnog gospodina lisca koji je adaptacija romana Roalda Dala, ovo je originalna priča Andersona (koji je i pisao scenario), Romana Kopole, Kuničija Nomure i glumca koji se često pojavljuje u Andersonovim filmovima – Džejsona Švarcmana. Kao veliki ljubitelj Japana i japanske kinematografije, reditelj je film smestio upravo u ovu zemlju, 20 godina u budućnosti. U velikom gradu Megasakiju psi su se prenamnožili i usput pate od psećeg gripa praćenog njuškastom groznicom, pa gradonačelnik Kobajaši odlučuje da ih sve protera u karantin na Ostrvo smeća, koje onda dobija prikladan naziv Ostrvo pasa. Kako bi služio kao dobar primer svojim građanima, prvi pas kog protera je pas čuvar njegovog daljeg nećaka (i štićenika), ali dvanaestogodišnji dečak odlučuje da se sam uputi na Ostrvo i vrati svog voljenog ljubimca. U potrazi mu pomažu petorica pasa kojima glasove daju glumci s kojima je Anderson već sarađivao – Bil Marej, Edvard Norton, Džef Goldblum, Bob Balaban, kao i Brajan Krenston koji se prvi put pojavljuje u filmu ovog reditelja. U maniru Grand Budapest Hotela, lista poznatih glumačkih imena se nastavlja dalje – tu su i Tilda Svinton, Greta Gervig, Franses Mekdormand, Skarlet Johanson, Liv Šrajber i F. Marej Abraham.

Reks ne veruje da može da svari još smeća. Preuzeto sa imdb.com.

Dok Atari Kobajaši (Koju Rankin) uz pomoć Čifa, Djuka, Kinga, Bosa i Reksa pretražuje Ostrvo pasa u potrazi za svojim psom Spotsom, učenici i članovi jednog školskog lista u Megasakiju ne odustaju od protesta protiv nehumanog tretiranja pasa. Najglasnija i najodlučnija među njima je Trejsi Voker, američka učenica na razmeni. S obzirom na to da ljudski likovi u filmu pričaju na japanskom, sa izuzetkom prevoditeljke kojoj glas daje Franses Mekdormand, čini se da bi jedini razlog za ubacivanje lika Trejsi Voker mogao da bude to da razgovori  između učenika pobunjenika budu razumljivi i onima koji ne govore japanski (u ostalim situacijama prevoda za dijaloge na japanskom nekad uopšte nema, a nekad je to rešeno u samom filmu likom prevoditeljke ili elektronskim prevodiocima). Naravno, njeno prisustvo bi se moglo tumačiti i time da su Japanci poslušne ovce kojima je potreban strani vođa kako bi se pobunili, ali imamo tendenciju da ne verujemo u takve zlonamerne generalizacije od strane Vesa Andersona. Celokupno film ne odaje utisak negativnog stereotipiziranja Japana i njegovih stanovnika, ali se povremeno, između ostalog i zbog lika Trejsi Voker može činiti kao da zapravo gledamo neku naivnu američku predstavu Japana države koja se doduše savršeno uklapa u Andersonov stil.

Film je vizuelno vesandersonovski koliko to samo može biti, a ima i dosta duhovitih dijaloga kakve od Andersona i  očekujemo. Zaista je impresivno koliko je pažnje posvećeno detaljima – od onih koji se tiču animacije kao što je suptilno pomeranje psećih dlaka pri povetarcu ili njihovom kretanju, do pasa koji kijaju taman toliko da to ne postane iritantno, ali dovoljno da ne zaboravite na njihov grip (slični detalji su možda još zanimljiviji u gorepomenutom animiranom videu intervjua sa glumcima). Retro elementi kao što su stari televizori egzistiraju istovremeno sa elektronskim prevodiocima i hi-tech naučnim laboratorijama, sve je simetrično, dete ostaje bez roditelja, a naravno da nije propuštena ni muzika iz šezdesetih – ispunjeni su svi uslovi za jedan film Vesa Andersona.

Međutim, pored sve te divne vesandersenovštine, ono što je pomalo omanulo je scenario. U osnovi je priča vrlo simpatična, ali deluje kao da je bilo potrebno neke nedostatke, zamaskirati divnom animacijom i slatkim kucama, a opet su ove mane ostale upadljive. Ovi nedostaci su manje prisutni u priči kao celini (nema značajnih rupa u zapletu), a više se ogledaju u nekim načinima na koji je ona ispričana kao i u rešenjima koja su upotrebljena kako bi se tok događaja skrenuo u određenom željenom pravcu. Tu su flešbekovi koji možda jesu neophodni i bolje rešenje od čiste ekspozicije ili nelinearnog narativa, ali bespotrebno predugačko traju. Osim toga, jedan od glavnih preokreta u filmu koji se tiče porekla Čifa, jedinog psa lutalice u ekipi, čini se kao višak koji za cilj možda ima ispoljavanje emotivnije strane ovog psa, ali je dosta jeftin. Najveće razočaranje je klifhenger usred filma (kada King, Reks, Djuk i Bos nenadano završe u pogonu za uništavanje smeća) koji jasno ima za cilj da na neko vreme Atari i Čif ostanu sami, ali je donekle nespretan.

Ostrvo pasa je svakako imalo vrlo dobar PR tim koji nam je podigao očekivanja od ovog filma (iako su ona već bila dosta visoka), ali nemojte se nadati najboljem Ves Andersonovom ostvarenju dosad. A ne budite ni previše pesimistični – ima tu dovoljno slatkog i smešnog i pomalo sumornog da bi se uživalo u ovom filmu.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *