Oktobarski salon – stvar čiji kvalitet nestaje?

Ovogodišnji Oktobarski salon pod nazivom „Stvari koje nestaju” razočarao je nepristupačnom i banalnom umetnošću, ali ne u potpunosti – neke postavke, ipak, oduševljavaju.

55. Oktobarski salon je otvoren 19. septembra u novoj zgradi Muzeja grada Beograda (Resavska 40b), na istom mestu gde je bio održan i 51. Oktobarski salon. Ovaj put naziv  Salona  je „Stvari koje nestaju”, pa se, vodeći time, postavke osvrću na izgubljene trenutke, sećanja, prolaznu internet i digitalnu kulturu i sve što se zamenjuje idejom „ovde i sada”. Kako kustos Niklaus Šafhauzen piše: „Što se stvari više predstavljaju – ljudi, događaji, drugim rečima sama istorija, manje ih ostaje u realnosti”, te se ovaj salon vodio idejom tih praznina „koje nastaju usled njihovog nestajanja”.

Ideja Salona kao takva je jako pogodna za stvaranje umetnosti jer smo upravo ovim fenomenom svakodnevno okruženi i svi imamo razne primere nestalih sećanja i nestalnosti različitih digitalnih formi. Baš zbog toga se postavlja pitanje gde je došlo do razlaza tako dobre ideje i apsolutno neuzbudljive izložbe koja ne može da se meri sa ranijim postavkama Oktobarskog salona?

Umetnost na distanci

Od događaja sa toliko dugom tradicijom i sa tako dobrim ostavrenjima kao što je Oktobarski salon se svakako očekivala izložba koja više pleni nego ova trenutna. Možda je reč o činjenici da je prethodnih par godina – a svakako 2012, 2011. i 2009. – postavka bila zaista inspirišuća, pa su organizatori sami sebi postavili previsoke standarde. Zaista smo svi već navikli da u oktobru viđamo samo ono najbolje od domaće i međunarodne savremene umetnosti. Oktobarski salon je prvenstveno salon umetnosti ideje i čini se da je poenta kako na što interesantniji način predstaviti što dovitljiviju ideju koja će posetiocu postaviti mnoga pitanja u vezi sa svetom koji nas okružuje. Ovaj put na tu ideju upućuje naziv izložbe, ali ona nije sadržana u samim postavkama koje su najčešće ili banalno jednostavne ili nedovoljno domišljate ili preapstraktne. Jedva mali broj izlagača je uspeo da nađe zlatnu sredinu i potpuno odogovori na temu, pri tome čineći rad upečatljivim.

...stolice...

…stolice…

Koncept prolaznosti vremena je, na primer, sasvim jasan u postavci Bez imena (školske stolice) koja se sastoji od niza fotografija, ne tako iznenađujuće, školskih stolica. Ali taj koncept je toliko jednostavan da nema nikakav efekat na posmatrača. U radu poput tog se ne vidi domišljatost ideja, već samo obična, staromodna vizuelna umetnost koja bi možda u drugim uslovima imala više smisla, ali deluje vrlo izvan konteksa kada se postavi na Oktobarski salon nakon svih živopisnih realizacija od prethodnih godina. 

Cela izložba se je vrlo neinteraktivna, što je šteta jer bi trebalo da priča o sećanjima koja su poznata svima nama. Ipak, pored toga, posmatrač se oseća jako dalekim od samog dela i od umetnika, i skoro da ništa na celoj izložbi nema tu moć da čoveka učini prisutnim, da ga natera da se poveže sa delom i da ga shvati lično, ili makar kao nešto što se dešava drugim pravim ljudima. Ovaj put Oktobarski pravi jasnu granicu između dela i posmatrača odnosno umetnika i posmatrača – greška koja svakako nije smela da se desi.

Izuzeci koji potvrđuju pravilo – najbolje postavke

Reč/Slika

Slike/reči

Čak i pored svih nedostataka, ipak postoji broj instalacija koji se ističe među ostalima. Prvenstveno, to su sve četiri instalacije Luke Kneževića – Strike, inače fotografa, koji stvari koje nestaju prikazuje upravo kroz ovaj medijum. Postavka Slike/reči se bavi fenomenom platforme Tumblr gde se komunikacija ostvaruje „reblogovanjem” i „lajkovanjem” slika, ponekad ostavljanjem komentara na njih. On je sakupio slike različitih autora sa različitih blogova i postavio ih u fizički prostor zajedno sa svim reblogovima, komentarima i lajkovima koji se prostiru duž prostorije, pa nam se čini da su sam izvor i slika sve dalji i nebitniji. U istoj prostoriji je njegova postavka Veliki filter, jedna od retkih koja zahteva od posmatrača učestvovanje u delu, što je za svaku pohvalu. Ova postavka je u stvari eksperiment u kome ljudi gledaju veliki broj fotografija, birajući za svaku „+” ili „-”, a taj izbor dalje utiče da se fotografija ponovo pojavi, sve dok se, do kraja izložbe, ne smanji broj fotografija.

Sasvim jednostavna postavka ovog umetnika Ekran fotoaparata je upravo ono što ime kaže – prikazan je ekran digitalnog fotoaparata na kome se smenjuju slike, praveći slajdšou, ali takvom brzinom da se ne zna tačno šta je šta na samim slikama. Fotografije postaju nebitne dok gledamo ovaj slajdšou, pokušavajući da nešto uočimo, ali brzo zaboravljajući sve detalje.

Trampa - sto, kakav je izložen bio u javnom prostoru, je predtsavljen na salonu

Trampa – sto, kakav je izložen bio u javnom prostoru, je predtsavljen na salonu

Poslednja instalacija Luke Kneževića – Strike koja je podrazumevala učešće publike je Trampa. Izloženi sto je postavljen na javnom prostoru i prekriven fotografijama, pa su ljudi mogli da izaberu da uzmu jednu, ali samo ako će ostaviti nešto za uzvrat. Izbor predmeta je veliki – 100 dinara, kutija za šibice, kamen iz ulice, pero, kondom… Ljudi na ovaj način vrednuju fotografije, praveći alternativni ekonomski proces, bilo da su toga svesni ili ne.

 

Sreća koja nestaje, početni ekran

Sreća koja nestaje, početni ekran

Na kraju, delo koje ostavlja najjači utisak na celom ovogodišnjem salonu je rad Dragane Žarevac Odoleti: sreća koja nestaje. Pored nepotrebno velikog broja video instalacija koje opravdavaju temu samo time što same brzo padaju u zaborav, ovaj klip zapravo uspeva da  natera gledatelja da ostane u prostoriji i isprati ga do kraja. Sam rad počinje jednostavno, uz pesmu Farela Vilijamsa „Happy” koju su skoro svi ranije čuli. Pesma je praćena sklopom klipova koje su ljudi širom sveta pravili na ovu temu – veseli ljudi i deca koja širom sveta igraju, smeju se i pokazuju šta je sreća.

Zvršna atnosfera

Zvršna atmosfera

U određenom momentu, skoro da posmatrač ni ne primeti da su se određeni klipovi promenili – na njima sada vladi jako drugačija atmosfera koja uopšte ne odgovara samoj pesmi. Jedan po jedan, klipovi nasmejanih ljudi su zamenjeni klipovima demonstracija, kordona vojske, gladnih ljudi, ratova, spaljivanja i revolucija koja smo viđali na TV-u u udarnim terminima proteklih par godina. Trik je da sve vreme pesma „Happy” uporno svira u pozadini, stvarajući vrlo jezivu atmosferu kontrasta. Upravo ovakva postavka tera posetioca da se naježi, da efektno primi poruku i poveže se sa idejom umetnika – ne zbog šokantnih prizora već zbog tog suptilnog prelaza na neverovatan kontrast i prikazivanja nečeg tako svakodnevnog u sasvim drugom svetlu. Svi smo čuli za ovaj Farelov hit i svi smo čuli za masakre koji se svakodnevno dešavaju, ali nam Dragana Žarevac objašnjava kako lako možemo da pređemo iz jednog stanja u drugo, a da to ni ne primetimo. Toliko lako ta sreća nestaje i pretvara se u nešto potpuno izopačeno.

Pored svih problema koje ima ovogodišnji Oktobarski salon ipak je lepo videti da i dalje postoje određene instalacije koje vredi pogledati i koje uspevaju da odgovore na temu u potpunosti. Šteta je što ih nije bilo više jer smo upravo na veliki broj ovakvih dela navikli pri poseti salonu. Ostaje nam samo da se nadamo da je ovo pokleknuće samo privremeno i da neće preći u tradiciju. Bilo bi šteta da upravo kvalitet Oktobarskog salona nestane i pretvori se samo u sećanje koje kopni.

Sve fotografije su autorske.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *