Preslušavanje: oktobar 2015.

Nastavljajući mesečni ritam, predstavljamo vam presek interesantnih oktobarskih muzičkih izdanja.

Dobro došli u oktobarsko Preslušavanje! Jesen polako uzima maha. Za razliku od septembra, oktobar nije imao toliki broj novih albuma, ali daleko od toga da nije bilo ničeg zanimljivog. Evo našeg izbora!

Napomena: albumi nisu rangirani ni po kom kriterijumu, a poređani su po zvaničnom datumu izlaska.

Eagles of Death Metal
Zipper Down

EaglesOfDeathMetal-ZipperDown

Džesi Hjuz i Džoš Homi su bili zauzeti u poslednje vreme. Prvi je postao rukopoloženi sveštenik, glumio je u filmu sa Igijem Popom i zabavljao se sa porno-zvezdom; drugi je bio aktivan sa matičnim bendom, Queens of the Stone Age, i pomalo sa sporednim, Them Crooked Vultures. Posle pauze od sedam godina, stigao je novi album ovih garažnih-bugi-rokabili-glem zajebanata. Oprobani u svom pristupu, ne nude ništa naročito novo, ali i ne razočaravaju – sve vreme vešto koketiraju sa autoironijom i iskrenim uživanjem u prenaglašenom, razuzdanom, mačo-rokenrolu, što se najbolje primećuje na pesmi „Silverlake (K.S.O.F.M.)”. Na momente instrumentalno podsećaju na T.Rex, pa čak i The Rolling Stones, nesumnjivo nekadašnje uzore, ali većina albuma zvuči kao zli mlađi brat ZZ Top-a ili KISS-a. Zabavna je i (neočekivana) obrada pesme „Save a Prayer“ benda Duran Duran.

Editors
In Dream

editors-indream

Peti album britanskog odgovora na Interpol (bend, ne organizaciju!), zvučno se nalazi između previše eksperimentalnog trećeg, In This Light and On This Evening, i upeglanog četvrtog, The Weight of Your Love. To nije nužno korak unazad, ali, uz činjenicu da je bend samostalno radio produkciju, indicira da Editorsi preispituju svoju muziku. Iako In Dream nije ni izbliza dobar kao rani radovi, primetno je zreliji. Prepoznatljivi bariton Toma Smita je mnogo sigurniji, više pod uticajem Nika Kejva nego Ijana Kertisa, sa kojim je toliko upoređivan, dok instrumenti naginju mračnijim momentima sint-popa osamdesetih („Our Love“, „All the Kings“) i savremenoj elektronici (uvodna „No Harm“). Ističe se i „At All Cost“, jedna od najlepših, najličnijih i najtužnijih pesama koje su snimili.

Electric Six
Bitch, Don’t Let Me Die!

electricsix-bitchdontletmedie

Jedan od najbombastičnijih bendova u istoriji rokenrola svojim jedanaestim albumom pokazuje da se još uvek nije istrošio. Nepravedno zapostavljeni i neprimećeni od strane šire publike (izuzimajući njihova jedina dva hita – „Gay Bar“ i „Danger! High Voltage“, koji se nalaze na njihovom prvom albumu Fire iz 2003.), ovim albumom nastavljaju tradiciju intenzivnih, dramatičnih vokala frontmena Dika Valentajna, režećih gitarskih rifova, tvrdih, ali đuskavih ritmova i zaraznih melodija na klavijaturama. Tekstovi su, kao i uvek, ili šaljivo-satirični ili nejasni, a stil se šeta od roka do fanka, kao i od koračnica („Kids Are Evil“) do seoskih plesova („Dime Dime Penny Dime“). Bitch, Don’t Let Me Die! je svakako jači od prošlogodišnjeg Human Zoo, ali ipak nešto slabiji od albuma Mustang iz 2013.

Dave Gahan & Soulsavers
Angels & Ghosts

davegahan-angelsghosts

Nakon mračnog, bluzolikog The Light the Dead See iz 2012, Angels & Ghosts je drugi album koji je Dejv Gan snimio sa grupom Soulsavers, koji su prethodno sarađivali i sa Markom Laneganom, Majkom Petonom i Vilom Oldamom. Za razliku od prethodnog albuma, „saradnici“ ovde zvuče kao pravi bend; pesme zvuče organskije od maltene svega što je Gan snimio sa Depeche Mode – instrumentalna pratnja, hipnotička, pomalo turobna, začinjena atmosferom vesterna, dostojna je jednih The Bad Seeds („All of This and Nothing“). Produkcija je topla i meka, u skladu sa sentimentom ploče, koji varira od depresije („The Last Time“, „One Thing“) do optimizma („Shine“, „My Sun“). Pravi jesenji album.

EL VY
Return to the Moon

elvy-returntothemoon

Isprva se o EL VY znalo samo da je u pitanju projekat/supergrupa koju čine pevač Met Berninger (iz benda The National) i multiinstrumentalista Brent Nof (iz bendova Menomena i Ramona Falls), te sledeća informacija: „Sounds like plural of Elvis. Rhymes with ‘hell pie’.“ Iako su svoj prvi uradak prilično ležerno stvarali više godina, rezultat je odlična indi pop ploča: instrumentalno zabavna, bogata i dinamična; tekstualno duhovita, iskrena, mada povremeno i gorka i sarkastična. Svaka od 11 pesama je poput epizode ili kratkog filma (što je Metov brat, Tom Berninger, savršeno uhvatio u spotovima: „Return to the Moon“, „I’m the Man to Be“, „Paul Is Alive“, „Need a Friend“, „Silent Ivy Hotel“). Elementi koje članovi unose iz svojih glavnih bendova su lako uočljivi, ali album kao celina je više od sinteze pozajmljenih i proverenih fora.

Hurts
Surrender

hurts-surrender

Teo Hačkraft i Adam Anderson su od početka bili momci koji umeju da naprave pop hit, a da zadrže individualnost. Međutim, na trećem albumu polako posustaju i sve je teže razlikovati njihovu muziku od uobičajenog mejnstrim smeća sa top-listâ. Ruku na srce, uz gomilu generičnih sintova, nekoliko nepamtljivih balada i laganijih elektro stvari, na albumu ima i par pristojnih stvari: „Some Kind of Heaven“, na tragu The Killers u najpop momentima, i „Kaleidoscope“, utoliko bolji što je maznuo sintisajzersku liniju iz pesme „Little Lies“ sastava Fleetwood Mac.

Rudimental
We the Generation

rudimental-wethegeneration

Drugi album popularnog londonskog drum’n’bass kolektiva je malo zakasnio. Udarne stvari, poput „I Will for Love“ i „Too Cool“, više odgovaraju letnjim žurkama nego oktobarskoj melanholiji. Opuštenije pesme, kao što su „Rumour Mill“ i „Foreign World“, pokazuju da bi Rudimental mogli sasvim lepo da se snađu i bez amfetaminskog ludila. Šteta što ih to ne zanima.

BØRNS
Dopamine

borns-dopamine

Geret Borns, pop pevač iz Mičigena, postao je senzacija kad je Tejlor Svift nazvala njegovu pesmu „Electric Love“ instant klasikom. Iznenada popularan, dodao je nepotrebnu dijakritiku svom prezimenu i zapalio u studio. Njegov debi album, Dopamine, kao i hormon po kom je dobio naziv, izaziva zadovoljstvo (a u većim količinama i zavisnost). Pakovanje sadrži 11 doza retro-futurističkog popa zamešanog sa rokom („Clouds“), soulom („Fool“) i laganom psihodelijom („10,000 Emerald Pools“), ali i savremenim uticajima: „Dug My Heart“ podseća na „Madness“ benda Muse, „American Money“ zvuči kao da OneRepublic obrađuju Lanu Del Rey, dok se u naslovnoj numeri oseća prisustvo ranih MGMT.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *