O unikatnim harmonijama, zoolozima, i Pegi Li

Gazimo dalje i dublje u zamršena pitanja muzike, roda, i seksa.

U januaru smo za vas sastavili jednu bolno kratku listu žena-kompozitora. Međutim, sve dame koje smo predstavili (Hildegarda iz Bingena, Klara Šuman, Etel Smajt), koliko god epohalna i značajna imena, bile su izuzetak, neobičnost u opštoj istoriji muzike. Na stranu tih nekoliko ženskih transgresija u svet komponovanja tokom vekova, ipak je postojala neizrečena umetnička saglasnost da su žene, kada je bila reč o bavljenju muzikom, bile jedino dobre (a i to jedva!) za njeno izvođenje, ali ne i za njeno stvaranje. Tako se, ironično, pripadnicama ženskog pola odbijalo pravo na kreiranje, stvaranje; (re)produkcija umetničkih dela bilo je božansko umeće namenjeno samo – muškarcima. Ono malo ženskog muzičkog stvaralaštva koliko je nastalo tokom prva dva milenijuma zabeležene istorije, smatralo se, na neki način, drugačijim od ustaljenog muzičkog kanona. I tako su, vremenom, nastali pojmovi „ženske“ i „muške“ muzike. Ali šta to uopšte znači? !Kokoška se morala otisnuti u potragu za identifikacijom ženskog „glasa“ u muzici.

Muzika i telo

U slučaju bilo koje druge umetnosti, bilo bi nam krajnje neprijatno da se ozbiljno bavimo podelom umetnosti koja je bazirana na osnovama pola i roda, podelom kojoj u ovom veku više jednostavno nije mesto. Međutim, muzika je, kao jedna od prvih nastalih umetnosti, zajedno sa plesom ostala neraskidivo povezana sa čovečjim telom. Kada je reč o njenom izvođenju, može se, i mora, govoriti o mogućnostima (ali i ograničenjima) tela. Na primer, osobe sa širokim šakama i debelim prstima bi imale velike probleme u sviranju violine, ali bi briljirale na klaviru. Dete od devet godina bi moglo biti vrhunski flautista, ali ne i solo pevač, sve dok mu telo ne sazri za takve zahteve. Već iz samo ovog razloga, moguće je govoriti o dostupnosti određenog instrumenta samo osobama sa određenim genetskim predispozicijama, što utiče na kreiranje specifičnog zvuka povezanog s jedim tipom osobe/tela. Ovo zvuči pomalo prenapregnuto, zar ne? Danas su svi instrumenti koje poznajemo uniseks dizajna. Ali… (ne možemo da odolimo da ne kažemo) da li je to baš tako?

Prošle godine Eni Klark (poznata i kao St. Vincent) je napravila pravu malu revoluciju u patrijarhalnoj instituciji rokenrola, otkrivajući električnu gitaru koju je sama dizajnirala – specifično namenjenu za žensko telo. Ako niste bili pod utiskom da je ženama bila neophodna posebno dizajnirana gitara, niste jedini. Mnogi su izražavali svoje čuđenje nad ovom potrebom da se oblik instrumenta (decenijama nepromenjen i visoko funkcionalan) sad odjednom remodeluje jer „neka tamo žena sad nešto ‘oće“. Međutim, mnoge muzičarke istupile su u znak podrške za St. Vincent i njen dizajn „sa mestom za sisu ili dve“, govoreći o dotad prećutanim problemima sa gitarom: od prevelikih i preteških modela, do činjenice da im instrumenti gnječe grudi.

Eni Klark i njena “ženska” gitara. Preuzeto sa theguardian.com

Telo i njegove mogućnosti zaista  igraju značajnu ulogu u izvođenju muzike; a muzika, zauzvrat, zaista može imati ogroman uticaj na telo.

S tim u vezi je i izvršena prva podela muzike na žensku i mušku, za šta se, naravno, možemo zahvaliti očevima antičke grčke filozofije, jer su u svakoj čorbi morali da budu mirođija. Platon i Aristotel su, naime, razlikovali posebne muške i ženske lestvice, i shodno tome im pripisivali različita dejstva na ljudski organizam: muška muzika je u čoveku podsticala razum, sklad osećanja i sveopšte dostojanstvo, a ženska muzika je podsticala senzualnost, neobuzdano uzbuđenje, divljačke emocije, i, najkobnije, ludilo.

Bitlsi po Platonu = ženska muzika? Preuzeto sa theatlantic.com

Muzika je žena (?)

Le Violon d’Ingres (1924). Preuzeto sa: wikiart.org

La musica, die Musik, la Musique, música, muzică Skoro svi evropski jezici (sa izuzetkom norveškog) slažu se da je muzika nepobitno ženskog roda, zbog njenih očiglednih uticaja na telo („senzualnosti“) i visoke subjektivnosti same umetnosti. U Italiji je često bila poređena sa ljubavnicom i muzom, i kao takvu, kompozitori su težili da je ukrote, savladaju, zavedu. Rihard Vagner ne bi bio Rihard Vagner da nije odlučio da rastegne ovu ideju do njenih krajnjih i grotesknih granica, razlikujući tri vrste evropske muzike, i prema tome, tri vrste žene – „devojče za zabavu“ (italijanska muzika), „koketu“ (francuska muzika) i „smernu ženu“ (nemačku muziku). Ako mislite da je ovo bio neki pokušaj uzdizanja nemačke muzike kao moralno ili kvalitativno superiornije, grešite! Vagneru su sve tri žene bile jednako odvratne.

Negde je ovaj ženski status muzike imao dominatno negativnu, a ne zavodljivu konotaciju – gde drugde nego u viktorijanskoj Engleskoj, gde se pitati džentlmena da li svira neki instrument smatralo uvredom. I upravo zbog ovakvog načina razmišljanja, Engleska je sve do dvadesetog veka bila jedna od evropskih zemalja koja je najmanje doprinela razvoju klasične muzike. Kada je muzička karijera postala donekle prihvatljiva u post-viktorijanskoj eri, engleski kompozitori su se nepotrebno agresivno ograđivali od svih lirskih i melodičnih mogućnosti muzike, hrleći u grube, markirano muške stilove modernizma, i nazivajući sve kompozitore koji su došli pre njih, od Bramsa do Šopena, „pičkicama“.

Međutim, pičkice su ih preduhitrile tako što su se već vekovima pre toga unutar sebe delili na „muževne“ i „ženstvene“ kompozitore: najpoznatiji primer ove dihotomije predstavljaju Betoven i Šubert, zemljaci i savremenici, obojica, svaki na svoj način, najblistaviji primeri onoga što je klasična muzika na prelazu iz 18. u 19. vek imala da ponudi. Pa ipak, još od ranog 19. veka, postavljani su u različite koševe. Betoven je zapamćen kao gigant među kompozitorima, tragični genije sklon mrzovolji i dramatičnim izlivima besa; Šubert je u istoriji ostao zabeležen kao pomalo povučen i tih, osetljive prirode. U godinama nakon njihovih smrti, svet umetnosti je istakao čitav jedan mit oko dvojice kolega, koji najverovatnije uopšte nisu bili toliko polarno različiti.

Pomodarska mašnica oko vrata, sanjalački pogled upret u daljinu, usta blago i provokativno otvorena… U svom predstavljanju Šuberta, umetnik upotrebljava mnoga opšta mesta ženskih portreta 19. veka. Preuzeto sa: wikicommons

Danas se veruje da su karakteri i jednog i drugog ocrtani u njihovoj muzici, koja je odgovarajuće podeljena na mušku (Betoven) i žensku (Šubert).  Za lupanje muško/ženskih etiketa najodgovorniji je bio njihov naslednik i veliki poštovalac Robert Šuman, ali on nije bio i jedini; u stvaranju ovog mita pomagali su mu i brojni likovni umetnici ranog 19. veka koji su u portrete ova dva kompozitora utkali određene rodne konotacije. Bez zalaženja u detaljne analize njihove muzike, !Kokoška vam preporučuje da preslušate Devete simfonije i jednog i drugog, nastale u razmaku od samo godinu dana, i zaključite sami. (Imate, valjda, dva sata viška na raspolaganju?) Šubert nije jedini koji je doživeo status „ženskog“ kompozitora: ovu sudbinu sa njim su delili, u određenim istorijskim trenutcima, i Mocart, Šopen i Debisi.

No, do kraja dvadesetog veka, unutrašnja previranja između kompozitora i međusobna optuživanja ko komponuje „kao žena“, a ko ne, su se okončala, jer su žene konačno dobile priliku da i same stupe na muzičku scenu, i počnu da komponuju u količinama kakve se ranije ne bi mogle ni zamisliti. U tom trenutku, problem „ženske“ muzike muškaraca ustupio je mesto „ženskoj“ muzici žena. Dvostruki zločin!

I ovde se naše pitanje komplikuje trostruko, jer, kako smo otkrili, postoji milion različitih načina definisanja takozvane „ženske“ muzike. !Kokoška je odlučila da se posveti nekim od najzanimljivijih teorija o njenom nastanku.

Šta je „organsko”: muzika ili keks?

Preuzeto sa:  stereogum.com

Nekada žene stvaraju jedan zaista veoma poseban, autentičan zvuk – bez da to i nameravaju. Jedna od njih je Džoni Mičel. Zbog bolesti koja joj je u detinjstvu oslabila spretnost leve šake, Džoni je morala da pribegne alternativnim načinima štimovanja njene gitare (tokom svoje dosadašnje karijere, tvrdi da je u svojim kompozicijama isprobala čak 57 različitih načina štimovanja!). Menjajući štim žica, Džoni je stvorila unikatan zvuk, satkan od rezonanci koje se inače ne mogu čuti na „normalno“ naštimovanoj gitari. Džoni je primer autorke koja u rok industriji kreira mesto za sebe na jedan poseban, sonorni način.

Postoji i teorija da je muzika, budući da je usko povezana sa ljudskim telom, takođe usko povezana i sa ljudskom seksualnošću. Nazovimo ovo jednom „darvinovskom“ teorijom muzike i seksa (da baš ne bismo posezali za pojmom „frojdovski“). Za neinformisane: Čarls Darvin je smatrao da je čovek stvorio muziku kako bi privukao potencijalne partnere tokom „sezona parenja“, poput ptica – zaista tipičan način razmišljanja za jednog zoologa. Iako ovakva teza danas zvuči krajnje suludo, njeni fragmenti pronašli su svoj put i do modernog doba. Jedna od njenih velikih zastupnica je rok kritičarka Megi Haselsvert:

Ritam rokenrola je ritam seksa, ali, u najvećem delu, to je seks iz muške perspektive. Dok je zvuk ženske seksualnosti jedan od snažnijih uticaja u bluzu, soulu, i klupskoj muzici, ritam rokenrola, snažni gitarski rifovi, besne klavijature i gestikulacija koja dominira scenom označuju ovu muziku kao teritoriju muškaraca. Ženska seksualnost se gradi sporo, a ne odmah; ona je razlivena, a ne fokusirana; ona se topi, a ne ukrućuje; ona je ciklična, a ne konstantna…

Kao pesmu koja je tipičan primer ženske senzualnosti u dominantno muškom muzičkom području, Haselsvertova navodi „Be My Baby“ grupe The Ronettes, u kojoj se vibrantni i „rastopljeni“ zvukovi ženskih glasova suprotstavljaju konvencijama tvrdog rokenrol zvuka koje su postavili Elvis i kompanija. !Kokoška bi ovoj listi dodala još jedan, možda čak i bolji (rekoše oni skromno) primer „ženske“ pesme: „Fever“ u besmrtnom izvođenju Pegi Li, sa svim njenim periodičnim uzdasima i uzvicima.

Nadovezujući se na teorije o seksu, pojmovi „kružna“, „organska“, „razvojna“, „bez pravog vrhunca“ kao opisne odrednice „ženskog“ stila bili su primenjivani na stvaralaštvo mnogih savremenih kompozitorki: Mirijam GideonLori AndersonAnea Lokvud, Elen Tafe CvilihŠulamit Ran… Iako priznaju da vide određene zajedničke karakteristike svoje i muzike svojih koleginica, neke od njih odbacuju ovaj pojam, smatrajući ga ograničavajućim i previše uprošćavajućim. Da citiramo Šulamit Ran:

„[…] Postoji nešto posebno u mojoj muzici i kao odraz mene kao Jevrejke, mene kao Izraelke, mene kao belkinje, koja se rodila u određeno vreme, koja je čitala i iskusila određene stvari, koja izgleda na jedan određen način…

Večito neuhvatljiv, nerazrešen, i uvek aktuelan, pojam „ženske“ muzike nastavlja da postoji. Da li ćemo ovo pitanje ikad prerasti i ostaviti u prošlosti muzičke teorije, ostaje nepoznato.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *