Nesvrsishodnost bivanja Na mlečnom putu

Devojka je čarne oči klela, čarne oči da ne bi gledale, kud prođe Kusturica na mlečnom putu.

Pre nego što se osvrnem na Kusturičino najnovije ostvarenje, kratko ću se osvrnuti na ona prethodna: delo Emira Kusturice neosporan je deo bogatstva srpske kinematografije. Ovde bih završila osvrtanje, ali me jako vuče da napišem rečenicu u kojoj pominjem kako je osvojio razne flore i faune, i evo je: „Kusturica je svojim rediteljskim pripovedačkim talentom i delom zasluženo osvojio razne nagrade flore i faune (palme, medvede, lavove)”. Lik Džulijen Mur u Fordovom prvencu Samac (A Single Man) kaže: „život u prošlosti je moja budućnost”. Moja nije (a nadam se ni vaša) i zato je ovde kraj osvrtanja na prošlost.

U sadašnjosti Kusturica je snimio novi film (preciznije, u bliskoj prošlosti ovaj film je imao svetsku premijeru na Filmskom festivalu u Veneciji 2016. godine, ali u srpskoj sadašnjosti on igra u bioskopima u martu 2017.) – Na mlečnom putu. Ne znam šta će snimati u budućnosti, ali ako postoji i najmanja tendencija ka snimanju nečeg sličnom Na mlečnom putu, nadam se da će i Kusturičina budućnost biti život u daljoj prošlosti.

Sinopsis filma nije moguće predočiti ukratko i jednostavno, ali pošto ću svakako završiti tekst preporukom da film ne pogledate, onda dajem sebi za pravo da otkrijem malo više nego što bih to inače uradila. Na temu sinopsisa blisko se nadovezuje i tema scenarija(?), u čije postojanje pomalo sumnjam, pa ću shodno tome uz dalje pominjanje te reči stavljati upitnik. Upozoravam da ovo neće biti lako za razumevanje: Rat je u toku (nije sigurno koji, ni kada tačno, ali na osnovu pominjanja određenih godina zaključuje se da su devedesete), a lik koga tumači Kusturica, sugestivno nazvan Kosta (glasovna promena iz U u O), ujedno i glavni lik ove sage, svakodnevno prenosi mleko do linije fronta. Tokom nošenja mleka on maestralno izbegava kiše metaka jašući na magarcu i braneći se kišobranom. Dalje od fronta, odakle donosi mleko, rat se izgleda uopšte ne dešava, i ne remeti praznjikavu svakodnevnicu Milene, gimnastičarke nadrealnih sposobnosti koju tumači Sloboda Mićalović. Ona je smrtno zaljubljena u komšiju Kostu, i planira da se venča sa njim na isti dan kada će se i njen brat, predstavljen kao gotovo mitski ratni junak, Žaga (Miki Manojlović) oženiti.

Pre nego što uvedemo Moniku Beluči u priču valja napomenuti da je Mikijev lik odsutan jer se bori u RATU. U ratu u Avganistanu. Pored gorućeg rata na domaćem terenu, on odlazi da se bori u Avganistan. Malo sam iščitala o istoriji Avganistana: tamo su, u pretpostavljenom periodu u kom je smeštena radnja filma, vođena dva građanska rata 1989-92. i 1992-96. Dakle zaključujemo da je Mikijevom liku bitniji građanski rat između nenjegovih građana, iz kog se on u jednom momentu filma vraća kao pobednik(?). Nije jasno koga je on pobedio, ali ni za šta ili koga se borio. Ali to i nije tako bitno, jer smo stigli do Monike, pravog blaga ovog filma i naročito scenarija(?). Monikin lik se zove Mlada, jer nju za mladu svog brata kupuje Milena. Ona nikada ne dobije pravo ime, a nije ni bitno jer je to Monika. U ovom filmu ona nije lik već isključivo Monika Beluči, ali o toj problematici kasnije. Monikina prošlost i budućnost su srž scenarijskog(?) blaga: zbog nje i njene ljubavi i lepote je nekakav britanski komadant ubio svoju ženu i sada, nakon što je izašao iz zatvora u koji je poslat na osnovu Monikinog svedočenja, traži je mrtvu ili živu. Monika, sa druge strane, traži spas u kampu za izbeglice usred gorepomenutog domaćeg građanskog rata, gde je izgleda srećnija nego što je bila ranije, jer ne deluje kao da planira svoju evakuaciju. Tu je nekako dospela jer je polu-Italijanka, polu-valjda-Srpkinja. Na osnovu skorih dešavanja poznato je da izbeglice ne žele da ostaju na ovim prostorima čak i sada kada nema (vidnog) rata, a iako sam dovoljno mlada da se ne sećam devedesetih, sumnjam da bi u to vreme neko želeo da ostane ovde. No, ipak, Monika je ostala i sledi neminovno: Monika se zaljubljuje u Kostu, Kosta ne voli Milenu, a dupla svadba se ipak sprema. To je kratak sinopsis prve polovine filma. S obzirom da to „kratko“ baš i nije bilo previše kratko, jasno vam je koliko je film pretrpan detaljima, događajima, insertima i intermecoima, ali i zvukom: sve skviči, cvrči, burgija, itd. što u više navrata utiče na nerazumevanje govora.  Drugih sat vremena Kusturica sebe i Moniku stavlja u neverovatne situacije iz kojih pronalazi još neverovatnije izlaze,  strasno je ljubeći. Sve to su usputna dešavanja u kretanju ka nejasnom cilju u svrsi bekstva od NATO specijalaca poslatih od strane komandanta. Umem da pišem i nešto manje banalnim stilom od ovog što ste prethodno pročitali, ali upravo mi je podvlačenje banalnosti bio cilj u sagledavanju sinopsisa.

na mlečnom putu emir kusturica monica belluci

Ženi nam se Vukota. Preuzeto sa: iserbia.com

Ipak, nisam bila toliko ozlojeđena da ne pokušam da nađem opravdanja za ovakav scenario(?). Priznaću da verovatno jeste postojao, ili da je bar postojala nekakva okosnica scenarija, a da se sve ostalo lepilo na tu okosnicu u hodu. I to užurbanom hodu, koji je pak trajao godinama, koliko i samo snimanje. Iako se mlečni put u naslovu piše malim slovom i odnosi se na put kojim Kosta prolazi noseći mleko, ipak je jasno da se treba pomisliti na onaj mlečni put koji se piše velikim slovom. Smeštajući tako film van ovog sveta (bar aludirajući na to da se Mlečni put vidi tamo negde daleko na nebu, iako smo i sami deo njega), ali i počinjući film rečenicom: „Zasnovano na istinitim događajima i bezbroj maštarija”, ostavlja se mogućnost dešavanja svega magičnog i nerealnog. Ali ne i banalnog. Sledi da ovo ipak ne može biti opravdanje. Takođe mislim da je ukusnije za ovakve potrebe koristiti izmišljene zemlje i događaje (poput države Žubrovke u Grand Budapest Hotelu ili Krakozije u Terminalu). U svakom slučaju je bezbednije – bar nikome nećete banalizovati potencijalno gorko iskustvo prošlosti i rata. A verujem da najmanje polovina publike Na mlečnom putu ima baš takvo iskustvo sa devedesetima. Slažem se, pritom, da je ovakvim postupkom Kusturica pokušao „ublažiti” rat i staviti ljubav ispred svih ratova, i naših, i avganistanskih, i NATO-ovskih, ali u tome nije uspeo.

Elemenata bajke ima, i film se može shvatiti kao bajka, ali ne ona bajka koju biste pročitali detetu, a ni odraslom čoveku. Nemoguće je ne zapaziti da je čitav životinjski svet uz Kostu, od sokola do medveda, a najviše preko zmije. Zmija koja pije mleko, prilično je neuverljivo animirana, i bori se sa Kostom. U tom momentu sam zamišljala drugi deo Harija Potera, i čekala sokola, domaću verziju feniksa, da spasi Kostu od domaće verzije Baziliska. Međutim tu se desi obrt: upravo ta borba sa zmijom spasava Kosti život. Borba spasava?

Drugo moguće opravdanje nisam uspela da smislim, ali jesam razlog postojanja ovakvog scenarija(?). On postoji da bi postojao. On ne misli dakle postoji, već samo postoji da bi postojao film. A film takođe postoji da bi postojao. Film radi filma. Film radi Monike. Na mlečnom putu je mogao da prođe i bez Monike, i bez NATO snaga, a sasvim sigurno bez italijansko-srpske pozadine lika Mlade, odnosno mogao je da prođe ovozemaljskije, opipljivije, prijemčivije, pa i jeftinije. Ovde se vraćam na momenat od ranije u kom tvrdim da Monika nije lik, već Monika. Što zbog veličine i slave njenog imena i senzacija koje je to izazvalo u srpskoj javnosti, što zbog nepotrebne kompleksnosti njenog lika, ne vidi se iza ili više od Monike. To što vidimo jeste lepo i zanosno, a i ono što čujemo je dosta dobro – ima odličan izgovor srpskog (sve pohvale, Moni), naravno uz akcenat. Ipak, nad scenarijom(?) lebdi misao da je uloga pisana za nju konkretno, ne da je napisan svrsishodan i razvijen glavni ženski lik, za koji je nakon toga nađena adekvatna glumica. Jednom sam pozvala nekog na intervju jer sam želela da ga upoznam, ali sam se ipak za taj intervju dobro spremila. Ne znam šta je Kusturica tačno hteo sa Monikom, ali mislim da ju je sa svojim imenom i prezimenom mogao samo pozvati na večeru. Ili više večera. Sad, da li bi stigao do strasnog ljubljenja, do kakvog je stigao u filmu, ostaje pitanje. A ono što ostaje sigurno jeste da se za ovaj film nije dovoljno dobro spremio.

Prokomentarisala bih još i činjenicu da se dobar deo humora zasniva na ne tako komičnim momentima. Na primer, Kusturica očekuje od vas da se smejete na niz likova koji podsećaju na cirkus nakaza i tu su isključivo da bi bili takvi. Nešto kao likovi u Žan-Pjer Ženoovom Micmacs-u, samo nesvrsishodnije (planiram da ponovim ovu reč još koji put, pošto bi bila moj odgovor na pitanje „Opišite Na mlečnom putu u jednoj reči?“). Ima i momenat u kom se Žaga trijumfalno vraća u domovinu na nekakvom vozilu-trociklu u harlidejvidson stilu uz poznatu melodiju Ace Lukasa „Lična karta“, i vadi savremeni Canon fotoaparat. Ovakva scena bi mi bila nezamisliva da je nisam videla. A nisam sigurna da li je trebalo da bude smešna i dopadljiva, možda i nije.

Ne, nije sve baš tako sivo. Predeli su fenomenalni, kao i fotografija koja ih prati. Film je sniman u Trebinju i okolini, a ako ne grešim, vodopad koji se vidi u jednoj sceni je vodopad u Kravici. Za ovaj vodopad prvi put sam čula od dve Francuskinje, koje su ga pronašle na Tripadvisor-u. Guglovala sam: prvih 10 rezultata odnosili su se na masakr u Kravici, 7. januara 1993. Vi, međutim, guglujte „Kravice vodopad”, bićete prijatno iznenađeni.

Pored toga što sam guglovala Kravice, guglovala sam i Na mlečnom putu, u iščekivanju reakcija domaće kritike. Kojih gotovo da nije bilo. Film sam gledala na pres projekciji na ovogodišnjem FEST-u, na kom je i imao domaću premijeru. Nisam naročito dobra sa brojevima, ali dajem da je barem 70 novinara prisustvovalo projekciji. Broj kritika nađenih na internetu: tri. Broj glasnog smejanja tokom gledanja filma: nula. Broj smejanja tokom gledanja filma: do 5. Komentar čut u prolazu: „On je reciklirao sve svoje prethodne filmove”. Domaća javnost (a i Kusturica) ostala je uskraćena za stručni komentar kritike. Ne vidim zašto neko ne bi napisao pozitivnu kritiku Kusturičinog filma. Vidim zašto neko ne bi napisao negativnu. Ali ne mislim da 66 novinara-kritičara ima validno opravdanje za to.

Ipak, Variety i Hollywood reporter su dosledno objavili svoje kritike. Postoji srpski prevod kritike Hollywood reporter-a, čiji je naslov potpuno promenjen, a ton kritike ublažen u prevođenju. Ukoliko dobro vladate engleskim jezikom, i pročitate original i prevod, videćete o čemu govorim. Variety je možda ipak bio previše oštar da bi se prevodio na srpski: „… ona muze kravu, pravi večeru, vadi vodu iz bunara – drugim rečima ona je savršena žena plus je Monika Beluči” ili „To je ono što njegovi najveriji fanovi očekuju, dok se svi ostali mogu zateći bežeći u brda.” ili „..i dok takve raskalašne maštarije imaju smisla jedino u rediteljevoj glavi, ono što ostaje je sat koji napada, zmija koja pije mleko, gimnastičarka preteranog umeća i mnoštvo eksplodirajućih ovaca.”

Kusturica je prikazao komični i meraklijski Balkan na način koji pomalo vređa, pomalo čudi, a pomalo ostavlja bez komentara. Od Monike je napravio Jelenu Trojansku, a od publike… pa procenite sami. Podržavam da se treba gledati i dobro i loše, ali mi je ipak nad glavom tokom projekcije visio naslov Tarzanije od pre koje godine „Mali Budo da mi vrati 96 minuta života”. S tim da Na mlečnom putu traje tridesetak minuta više. Ako imate toliko minuta života viška, ili ako ste prosto znatiželjni, ili ako uopšte ne verujete meni, ili ako vas bilo šta drugo nagoni da pogledate ovaj film – pogledajte ga. A posle se bar na momenat setite nesvrsishodnosti. Forsirane nesvrisishodnosti.

8 komentara

  • Анђа Ристић says:

    Уз дужно поштовање ауторки текста из кога могу да претпоставим да смо сличних година, јер сам и ја дивољно млада и захвална Богу да се деведесетих не сећам, а и имам корена из западносрпских крајева о којима Кустурица прича, па знам по коју истиниту причу, волела бих да изразим неслагање са изнетом критиком. Разни звуци су и мени помало сметали да чујем разговор, нарочито у првом делу филма, и на пројекцију сам отишла са „страхом” да се не разочарам, па ме је тај почетак филма збунио. Ипак, чини ми се да је овај филм Кустурица правио за себе, скупљајући све своје симболе на једно место, остварујући можда своје дечачке снове, али и показујући и духовну страну и промену у свом животу (да сада не откривам, али крај филма носи са собом смисао, а борба са змијом која спашава није ништа друго до вера и препуштање „судбини”). Драга ауторко текста, раскошног и оштрог језика, ми живимо на Балкану. Свака песма, сваки роман и сваки филм створен на овом тлу су бајке. И наша историја је бајка, са безброј перипетија, а какав ће нам крај бити, веома ме занима. Али и наше нереалне и абнормалне приче са овог тла, са свом својом горчином и лудилом које увек провејава, имају више душе, духа, смисла и поруке од бљутавих, шаблонских, предвидивих, акцијом у недостатку смисла зачињених америчких филмчића. Зато жалим Дивљи запад и миленијански врли нови свет због немогућности разумевања ауторске уметности, због утапања у реализам суровији од социјалистичког и разметања квазиинтелектуализмом. Рекла бих да је претенциозно да се овакав филм не препоручи. Нека одгледа онај кога занима и ко има новаца да плати карту, а ако му се не допадне, нека не гледа више Кустурицу. Бећковић каже да је Бог једини и највећи песник, а да је све друго копија. У то име, ја не жалим својих 280 динара које сам потрошила да одгледам ову копију живота који је ништа друго до чиста поезија, јер је на мене оставила снажнији утисак него иједан други филм који сам погледала у задњих пет година.

  • Gost says:

    Kusturica je u svom bogatom režiserskom životu i ostvarenjima radio sa velikim zvezdama filma poput Faye Dunawey, Johnny Depp, Jerry Lewis, Lili Taylor i sl. Takođe, kod nas doveo i brojne svetski poznate i značajne ličnosti iz sveta filma: Nikita Mikhalkov, Andrei Konchalovsky,Johnny Depp, Gael Garcia Bernal..Eto sad i Monica Bellucci, pa ne vidim zašto to zbunjuje autorku ovog teksta i zašto se pita šta je to Kusta “hteo” sa njom.

  • Ana says:

    Film počinje sa “Zasnovano na istinitim događajima i bezbroj maštarija”, upravo jer se kroz film provlače 3 istinite priče- jedna je o biografiji žene koja je bežala od generala SFOR-a, koji je bio zaljubljen u nju; druga o Srbinu iz Konjica koji je terao ovce kroz minsko polje da bi ga prešao; treći o čoveku iz Avganistana koji je preživeo zahvaljujući tome što je hranio zmiju. Reč je o pacifističkoj priči, humanističkoj priči, o odnosu čoveka i prirode, antiratni manifest. Preporučujem!!!!

  • nenad says:

    Nisam dugo procitao tuzniji komentaar nekog filma. Mlada damo, vi o autorskom filmu ne znate bista. Jos manje ste primetili svet simbola – biblijskih i pesničkih kojim ovaj film vrvi,. A vas ukus staje u kritiku “Varajetija” ili “Holivud reportera” kao da su oni jedini relevantni filmski sajtovi. Procitajte sta o filmui pišui evropski kriticari ili ruski (Rusi imaju jedni od najvecih svetskih umetnickih kinematografija). Ovo je okusaj da se poezija stavi na platno. Zasto uporno trazite PRICU, odnosno puku RADNJU. Ona je u filmu samo pojavni oblik da bi se filmski opevao zivot i smrt. Sta je umetnost? To je subjektivni pogled autora na svet. Pocnite odatle i jos jednom pogledajte fim. Pozdrav.

  • Nikola says:

    Poštovana i draga onoliko koliko niste mržnjom lažnog elitizma obuzeti, žao mi je što moram da Vam napišem da Vi autorski film izgleda ne poznajete. Tumačiti i pisati o ovom filmu na ovakav način je ravno nivou diletantizma. Ako vi draga gospodjice ne znate tumačiti simbole koje Kusturica ovde koristi, on tome nije i ne može biti kriv. Film je razigran, poetičan, sa predivnom fotografijom, svaki kadar igra, scenario nije savršen ali je daleko bolji recimo od mnogih koje ste hvalili. Montaža vrhunska, pa i specijaslni efekti, gluma svih aktera izvanredna, ali vas to nije interesovalo. Vi pišete ono na čemu ste zadojeni, sreća da nema Roma u filmu još bi i onu staru floskulu “poznavalaca” filma čitali. Za kraj vam preporučujem da se raspitate o pričama koje je Kusturica ekranizovao ovde a uz to da pročitate po nešto. Prepisivanje sa IMDB ostavite za lošije filmove.

  • Neko says:

    Film je izuzetan!

  • Славица says:

    Сагласна сам са свим написаним коментарима испод ове критике!
    Уметност.

  • Biljana Stepic says:

    Postovani, gledala sam film, ali tek pre neko vece, na TV- u na RTS-u 1. U pocetku sam tesko shvatala bilo sta, u sredini, malo bolje, na kraju malo bolje, Moj komentar bi bio izmedju kritike Mine Stanikic i komentara Andje Ristic.
    cinjenica je da je to jos jedno njegovo umetnicko delo, ali je i cinjenica, da se teze shvata i da nije film koji vam se na prvu loptu dopadne. Mislim da trazi izbirljivog gledaoca, ali ipak nije od filmova koji su Kustu proslavili na ovim terenima.
    O filmu sam razmisljala i sutradan i gotovo da mislim kao Mina, ali ne tako strogo i ne sa , cak ni blagom, ironijom.
    Treba pogledati film.
    Mozda.
    Ipak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *