Nekome hleba, a nekome igre

Da li je ples u Srbiji umetnost od koje samo Grand balerine mogu da se prehrane? U svetlu Beogradskog festivala igre, nudimo jedan osvrt na onih 350 dana u godini kada ples nema status dežurne atrakcije.

Preuzeto sa http://www.yc.rs/

Preuzeto sa YellowCab

Peti dan aprila ove godine prvi je dan jubilarnog izdanja BDF-a (Belgrade Dance Festival). Za relativno kratko vreme ova manifestacija stvorila je ime i reputaciju i dospela na visoke grane evropske plesne scene. Organizatori svake godine dovode na pozornice beogradskih pozorišta velika svetska imena, zbog čega im zavidi i Pariska opera. Teško je, međutim, oteti se utisku da baletska umetnost u Srbiji i dalje ima karakter komete koja se pojavljuje jednom godišnje – zasija iznad Beograda svakog aprila na 15 dana i onda padne u zaborav do narednog BDF-a.

slika preuzeta sa Kuda za vikend

slika preuzeta sa Kuda za vikend

 Balet u Srbiji

Krenimo od proste i nepobitne činjenice – od svih sedam umetnosti, jedina za koju Srbija ne školuje fakultetski obrazovane kadrove je upravo baletska. U srednjim baletskim školama predaju ljudi koji su završili srednje baletske škole, čime je zagarantovano stagniranje.

Oni koji su završili gorepomenutu školu mogu, osim da predaju u istoj, i da postanu članovi nekog baletskog ansambla i započnu blistavu karijeru na scenama širom naše zemlje. U široke mogućnosti se  ubrajaju scene Narodnog pozorišta i Madlenianuma u Beogradu i Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Eventualno, za ljubitelje mjuzikla, Pozorište na Terazijama. Pozorište trećeg najvećeg grada u Srbiji, Niša, nema balet na repertoaru, o ostatku provincije da ne govorimo.

Imaju naravno i treću opciju, rezervisanu za malobrojne srećnike – da svoje školovanje nastave van granica ove zemlje, ali situacija van granica nije predmet ovog teksta.

Može se reći slobodno da je umetnost u zamahu u Srbiji; sve je više onih koji uspevaju u svojoj nameri da žive od profesije koja je davno okarakterisana kao jedna od onih „od kojih se, sine, nećeš najesti hleba“. Nažalost, ova pomama umetničkog prosvećivanja nije obuhvatila i baletsku umetnost, koja je spala na nivo trinaestog praseta. Postoji li neki logičan razlog za ovu situaciju? Ako znate, recite, pa da je zajedno menjamo!

 Komercijalizacija, šta to beše.

Veoma bitan faktor svega je novac, koji u svetu plesne umetnosti predstavlja pojam apstraktniji od apstraktnog baleta. Da li znate neku baletsku kompaniju sa naših prostora? Naravno da ne.

Koliko ste videli reklama u kojima je motiv ples, a da ne reklamiraju plesne manifestacije? U koliko spotova aktuelnih muzičkih zvezda zapravo ima plesa i koreografija? Koliko se umetničkih inicijativa bavi plesom?

Odmah da negiram stav da je ples u Srbiji potpuno mrtav; brojni su plesni klubovi koji se takmiče na svetskim i evropskim prvenstvima i festivalima, i to sa zavidnim rezultatima. Ali ostaje činjenica da nijedan od njih nema u svom imenu ime velike firme čime bi pokazali da ih neko sponzoriše. Da li je ples unapred propala investicija ili prosto naši biznismeni nemaju smisla za umetnost?

Umesto da za nastupe budu plaćeni, u našoj zemlji plesači plaćaju da bi nastupali. Probe, kostimi, šminka, učešće na takmičenjima, prevoz, sve pada na novčanik samih izvođača; kako onda uopšte govoriti o plesu kao profesiji, kad su vam potrebna dva posla da biste isfinansirali svoje bavljenje plesom?

Apsurdno je praviti poređenje sa zapadnim svetom; brojne američke i evropske plesne trupe imaju problem da odaberu ko je od ogromnog broja prijavljenih kandidata najbolji da postane član njihove družine, a pozorišni producenti donose teške odluke čak i za izbor sporednih uloga u baletskim predstavama. U našoj zemlji, „audicija“ je marketinški trik plesnih škola, stvaranje privida da imaju toliko zainteresovanih da neke moraju da odbiju. U stvari, niko neće biti odbijen.

 A gde su tu mladi?

Osvrnimo se i na poziciju novih nada u ovoj umetnosti. Mladi pisci mogu veoma lako da započnu svoj blog i da polako stiču publiku. Mladim muzičarima je dovoljna gitara i par muzičkih istomišljenika koji takođe imaju instrumente, i već praše sa scene nekog lokalnog kafića. Relativno malom investicijom – fotoaparat i vreme potrebno za upload slika na Facebook – i mladi zaljubljenici u fotografiju mogu postati miljenici širih narodnih masa. A kakva je pozicija omladine koja bi da pleše? Pa, tri su moguće pozicije – za mentalno jake i sposobne da se izbore sa „od toga se, sine, nećeš najesti hleba“, plesne škole; za fizički jake, ulica i pronalaženje ličnog mira u brejku, hopu i sličnim disciplinama; i za one treće (i prve i druge kad stvarno više nema hleba), pozicija jedan metar iza estradne umetnice na bini nekog splava.

Da, plesaču treba prostor. I da, plesaču je teško da svoj san ostvaruje solo. Ali to nije opravdanje. Tačno je da voljom, trudom i sa malo snalaženja može da se postigne uspeh, i tačno je da će ljudi koji plešu jer je ples neodvojiv deo njihovog bića pronaći način da igraju, koliko ih noge nose. Ali, ljudi, pričamo o umetnosti, a umetnost ima za cilj da prenese poruku. Ko je u Srbiji voljan da čuje tu poruku? Jedini način da se čuje za vaš talenat je da se prijavite na šou „Ja imam talenat“.

Gde leži pravi problem? Hajde da ga rešimo već jednom!

 A pare su problem? Ma nemojte reći.

narodno pozoriste

U vreme krize logična stvar je da se smanjuju izdaci za kulturu. Po shvatanjima većine ljudi ona ne spada u čovekove nasušne potrebe. Međutim, ono malo para što se izdvaja za kulturu u ova teška vremena se pride nepravedno raspoređuje, pa su nekima vremena manje a nekima više teška.

U ovim teškim vremenima, ipak, Balet Bečke opere nastupa u Sava centru za najjeftiniju kartu od 1500 dinara; organizatori ističu da je to desetina cene u Austriji, ali to je i dalje iznos stanarine za ceo mesec u studentskom domu u Beogradu. U Narodnom pozorištu je pola sata pre početka svake predstave moguće kupiti kartu za sto dinara ako ima neprodatih, pa je ipak potražnja tolika da u januaru i februaru nije bilo nijedne baletske predstave. U takvoj situaciji, ne mogu a da se ne zapitam da li je BDF namenjen popularizaciji plesne umetnosti u Srbiji, ili je samo još jedna prilika da domaća buržoazija pokaže svoje nove bunde, a da usput prikaže svetu da smo mi jedna kulturna i prosvećena nacija.

 Za kraj…

Narodski rečeno, lepo je što Beograd ima nešto kao što je BDF, da se i mi čujemo u Evropi. Ali, na domaće scene treba vratiti i domaći balet. Jer, tek kada budemo imali domaće ansamble koji će da učestvuju na festivalima po svetu, ima smisla dovoditi svetska imena u Beograd. Za pravi uspeh baletske umetnosti, Srbiji ne treba zavist direktorke Baleta Pariske opere, već izgradnja društva koje će da da podršku za razvoj plesne umetnosti kod nas. Zato uporedo sa Beogradskim festivalom igre, treba da imamo na repertoaru i stvaranje plesne scene u našoj zemlji. Tada Pariz neće samo da nam zavidi što kod nas gostuju Peking, Montreal i Brisel, nego će i naši ansambli da gostuju u Parizu. 

 

Ako želite da podelite s nama priču koja govori pozitivno o plesnoj sceni u Srbiji, s oduševljenjem ćemo vas saslušati!
U međuvremenu, autori ove rubrike će se truditi da makar mali deo plesne umetnosti prenesu na ekrane računara, sa ciljem da poneka plesna zvezda zasija nad našim nebom i između dva aprila!

 

Tagovi

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *