Najkrvavije opere ikad

!Kokoška je za vas sastavila top listu koja pokazuje kako to umiru pravi operski junaci.

Ovih dana, reč „opera“ se asocira sa frakovima, biserima, šampanjcem, kavijarom, buržoazijom i snobizmom, a ovoj reputaciji uopšte ne pomaže njen često proklamovani status najuzvišenijeg od svih oblika umetnosti, budući da je u sebi pre nastanka filma objedinjavala sve njih: književnost, pozorišnu dramu, likovne umetnosti, ples, i muziku.  Ipak, na vrhuncu popularnosti opere, dramski kvalitet najvećeg broja dela koja su se prikazivala nije bio ništa bolji od današnjih sapunica i telenovela. Ovo je bilo prvenstveno zbog zahteva publike, čije su želje i hirovi upravljali repertoarima operskih kuća više nego što bismo to ikad mogli da zamislimo, u vremenu pre nego što je Muzičar postao Umetnik, a Kompozitor Bog.

Ilustracija Teodora Lejna i brojnim pozorišnim (ne)zadovoljstvima. Preuzeto sa: metmuseum.org

„Nadmetanje za sedište“, jedna u nizu ilustracija Teodora Lejna o brojnim pozorišnim (ne)zadovoljstvima. Preuzeto sa: metmuseum.org

Operska publika u ovo vreme (pozni XVIII i većina XIX veka), sastavljena većinom od građanstva u usponu i aristokratije u sporom ali sigurnom padu, bila je ujedinjena kroz ogroman nedostatak „poštovanja“ kakvo se danas operi ukazuje. Generalno govoreći, u operu se dolazilo da se prošeta nova haljina, da se ulovi neki dečko, da se razmeni pokoji trač, da se gledaju balerine u njihovim suknjicama… i da se možda odsluša nešto malo muzike – ako baš mora.

Kakve su se onda opere izvodile za ovakvu publiku, u težnji da se pridobije njihova pažnja i naklonost? Dramatične. U ekstremima. Libretisti su težili da u svojim tekstualnim predlošcima kombinuju nežne, naivne mlade zaljubljene parove, za koje publika može da navija, sa najgorim mogućim sudbinskim ishodima: od lomača i giljotina, preko trovanja, do klasičnih ubadanja, izbadanja, i probadanja. !Kokoška je i ranije (sa zdravom količinom fasciniranosti) istraživala pogubne operske sudbine, ali samo mladih gospođica (koje su, bićemo iskreni, zaista često one koje u operi snose sve posledice). U ovom nastavku, sve je veće, nasilnije i bolje: nabrajamo dela u kojima se tragedija ne ograničava samo na vodeće junakinje, već se velikodušno prihvata i njihovih ljubavnika, roditelja, dadilja, stražara, zlikovaca, i smešnih sluga. Dobrodošli u NAJKRVAVIJE OPERE IKAD (eksplozije, vrisak, pucnjevi).

Karmen (Žorž Bize, 1875)

U nabrajanju operskih dela koja se kvalifikuju za najgore, najgrotesknije, i generalno najgrozomornije u svojim zapletima i raspletima, morali smo da počnemo od klasika.

Preuzeto sa operagr.org

U operi se, nažalost, ne pojavljuju bikovi. Preuzeto sa: operagr.org

Sinopsis:  Karmen, impulsivna i slobodoumna devojka koja radi u fabrici cigareta, poigrava se osećanjima vojnog oficira Hozea, i u toku radnje dela postepeno mu uništava život. Finale opere prikazuje očajnog Hozea kako preklinje Karmen da mu se vrati nakon što je našla novog ljubavnika. Ona odbija, i u svađi koja sledi, Hoze je, „lud od ljubavi“ (jedno od omiljenih operskih opravdanja za sve što se dešava na sceni) ubija.

Iako produkcije ovog dela retko uključuju krv u rekvizite, crvena boja koja dominira scenografijom i kostimografijom u mnogim postavkama i posterima služi kao dovoljno dobar indikator Karmenine sudbine.

Broj umrlih: 1

Sredstvo: nož

Faktor krvavosti: 1/5

1nožić

Lučija od Lamermura (Gaetano Doniceti, 1835)

Sinopsis: Lučija je devojka suočena sa problemom koji je mučio žene hiljadama godina unazad: primorana je da se uda za čoveka koga ne voli. Za razliku od Karmen, Lučija je nežna mlada dama iz visokog društva, koja je naučena da se pokorava željama svoje porodice, te, iako joj to ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, potpisuje bračni ugovor bez mnogo opiranja.

Preuzeto sa: artribune.com

Ema Metjuz u ulozi Lučije. Preuzeto sa: artribune.com

Kada njen tajni ljubavnik, Edgardo (koji je istovremeno dugogodišnji neprijatelj njenog brata – jer, opera) to sazna, on je se odriče javno i pred svima. Odbačena i duboko nesrećna Lučija gubi razum – i ubija svog novog muža u krevetu, njihove prve bračne noći. Ova opera je jedno od dela koje je ostalo poznato u istoriji žanra upravo po svojoj upotrebi krvi kao snažnog vizuelnog sredstva za izazivanje šoka. Najpoznatija numera u operi, Lučijina arija „Il dolce suono“, se tradicionalno izvodi u devičanski beloj venčanici umrljanoj krvlju nesrećnog mladoženje. Nedugo zatim, Lučija umire od slomljenog srca (jer, opera), a na njenom grobu, Edgardo izvršava samoubistvo, nadajući se da će se ujediniti sa svojom ljubljenom u raju.

Broj umrlih: 3

Sredstvo: uglavnom noževi

Faktor krvavosti: 3/5

3nožića

Trojanci (Hektor Berlioz, 1863)

Tragedija Homerovog epa pružila je Berliozu savršenu podlogu za jedan krajnje kvalitetan operski libreto, sa obiljem plača i nesreće. Trojanci se smatraju vrhuncem Berliozove karijere, kao i odličnim primerkom francuske grand opere (što će reći, nasilja na najgrandiozniji mogući način). Svi se sećamo filma Troja iz 2004. godine, koja je modernoj publici pružila ono što je Berliozova opera pružala publici još pre 200 godina – priču o pokolju prerušenu u titansku lekciju iz istorije. 

Produkcije "Trojanaca" mnogo vole da uključuju gigantskog konja u celu priču, ali, uprkos svom nasilju koje se odvija, retko kad se na sceni mogu pronaći prikazi krvi.

Produkcije „Trojanaca“ su obavezno grandiozne i obiluju detaljima, ali, uprkos svom nasilju koje se na sceni odvija, retko kad se mogu pronaći prikazi krvi. Preuzeto sa: roh.org.uk

Sinopsis: Berliozova priča je, priznajemo, malo slabija u smislu povezanosti radnje: prva dva čina opere prikazuju nam sudbinu trojanske proročice Kasandre za vreme opsade grada, dok se treći, četvrti i peti bave nesrećnom ljubavnom pričom kartaginske kraljice Didone i vojnika Eneja. Oba ova zapleta se, ipak, završavaju na već očekivan način: Kasandra i njene prijateljice izvršavaju masovno samoubistvo da bi sačuvale svoju čednost od grčkih vojnika, a Didona se ubija Enejevim mačem nakon što je on napusti u potrazi za večnom slavom.

Broj mrtvih: popriličan, ako računamo celokupnu populaciju Troje, čiji je pad prikazan u drugom činu

Sredstvo: uglavnom mačevi

Faktor krvavosti: 4/5

4nožića

Počasni primeri

Poster poznatog nemačkog ilustratora Adolfa Hohenštajna, prikazuje trenutak u kome Toska postaje ubica. Preuzeto sa: wikipedia

Poster poznatog nemačkog ilustratora Adolfa Hohenštajna, prikazuje trenutak u kome Toska postaje ubica. Preuzeto sa: wikipedia

Pre nego što otkrijemo pobednika ovog nezvaničnog takmičenja, moramo pomenuti nekoliko počasnih primera, koji usled nedovoljne količine prikaza curkanja, liptanja, ili pak šikljanja omiljene nam crvene tekućine (koja nije sok od jagoda) ne odgovaraju u potpunosti parametrima ove liste, ali ipak u sebi sadrže neke od najzanimljivijih načina na koje se operski životi mogu okončati.

Prvi primer bila bi Aida Đuzepea Verdija, u kojoj dvoje ljubavnika smrt dočekuju zagrljeni, zazidani u podzemlju jednog egipatskog hrama. Sledi Toska Đakoma Pučinija, čija je naslovna ličnost u istoriji opere ostala upamćena kao najpoznatija žena-ubica i arhetip femme fatale, koja u trenutku ubadanja zlog barona Skarpije nožem, istovremeno glasno izjavljuje: „Ovo je Toskin poljubac!“ Počasnu listu zaokružuje Zamak Plavobradog Bele Bartoka, opera zasnovana na dobro poznatoj bajci o tome šta se dešava previše radoznalim ženama – za divno čudo, nijedno od dvoje novopečenih mladenaca u ovoj priči ne umire, ali predznanje o ovoj priči čini da gledaoci sami unapred iščekuju nasilnu smrt mlade neveste, neizbežno kaljajući čitavu operu njenom (zamišljenom) krvlju. Sinopsis ovog dela može biti čitan kao kratka horor priča, sam po sebi.

beznožića

Saloma (Rihard Štraus, 1905)

Na samom vrhu, nalazi se opera zasnovana na priči iz Starog zaveta. Već ovo bi trebalo da pruži dovoljno jasnu ideju o tome kakva će biti radnja. Priča o Salomi, poćerci kralja Heroda, od početka do kraja gaca kroz raznovrsne i, uopšteno govoreći, lepljive telesne izlučevine.

Sinopsis: Salomu, naime, priželjkuju dva muškarca: najpre vođa kraljevske straže, Narabot, a zatim i sam kralj Herod (ponavljamo, očuh). Ova požuda je zarazna, i prenosi se, naravno – krvlju; Herod je dobija nakon što dođe u kontakt sa Narabotovom krvlju (koji se, jadničak, ubio zbog neuzvraćene ljubavi). Salomi se, i pored sjajnog izbora udvarača, ipak sviđa neko drugi (odnosno, treći)  Jovan Krstitelj; ona njemu – baš i ne. Saloma, duboko uvređena time što je Jovan odbija, odlučuje da ne sledi Narabotov primer i da se jednostavno operski samoubije: ona želi osvetu. A da bi je dobila, mora prvo da ispuni Herodu njegovu želju – da pleše za njega.

Nema dalje. Kamila Nilund u ulozi Salome. Preuzeto sa: camilanylund.com

Nema dalje. Kamila Nilund u ulozi Salome. Preuzeto sa: camilanylund.com

Nakon striptiz scene, „Plesa sedam velova“, kontroverzne numere po kojoj je ova opera danas najbolje znana, Saloma leže gola pred svog očuha i zahteva Jovanovu glavu na srebrnoj tacni, što i dobija – a zatim je strasno ljubi. Herod, zgađen nad ovim prizorom, izdaje naređenja za Salominu smrt, koja sledi odmah potom.

Broj mrtvih: Narabot, Jovan, Saloma… samo troje, ali kakvo troje, i to kakve smrti!

Sredstvo: najoštriji od najoštrijih mačeva

Faktor krvavosti: 5/5

5nožića

Sve u svemu, nabrajanje i ocenjivanje na stranu, ovo delo nosi našu nagradu za kombinaciju svih najboljih elemenata opere: groteske, seksa, i smrti!

Za kraj, jedna slasna vest za ljubitelje Kjubrika i Pučinija (ako se igde u svetu ove dve grupe spajaju): Isijavanje će zvanično postati opera. Kompozitor Pol Moravec i libretista Mark Kempbel, koju su ovu bebu gajili tri godine u svojim nedrima, pre par meseci su održali premijeru dela u Minesoti. „Roman Stivena Kinga je o ljubavi, smrti i moći. I to su tri fundamentalne komponente opere“, rekao je kompozitor ovom prilikom.

Možda će sledeći korak u potrazi za što krvavijim libretima biti operizacija nekog Tarantinovog filma?

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *