Najbolje od Oktobarskog salona

Oktobarski salon je već par nedelja otvoren, ali u slučaju da niste još posetili ovu bitnu izložbu moderne umetnosti, a planirate, dajemo vam par putokaza na koje instalacije i postavke posebno da obratite pažnju.

Ride The Recoil – Adela Jušić

“Ride The Recoil”, fotografije

Ova instalacija, deo većeg projekta urađenog uz tehničku pomoć Ervina Prašljivića and Ognjena Šavija, nalazi se u nešto zabačenijem delu salona, na trećem spratu, znatno neuglednijem od centralnog, te lako može da se propusti, ali definitivno treba obratiti pažnju i pronaći ovu sobu.  Sastoji se od par fotografija i zvuka: na zidovima je niz  slika deteta u roze šortsu, uslikanog od pozadi, načinjenih od jedne slike, koja je zumirana tako da se na onoj skroz desno nalazi samo centrirana dečija glava. Dok stojite i posmatrate ovu sliku u pozadini ide zvuk koji diktira priručnik za rukovanje snajperom. Ovaj zvuk, koji je već jeziv sam po sebi, neverovatno dobija na efektu uz priloženu sliku malog deteta koje se slučajno zadesilo na ulici. Ova instalacija se mora videti i doživeti – pravi utisak ćete steći tek kada budete čuli zvuk snajpera koji ispaljuje dok vi posmatrate nacentrirano teme devojčice. Ne prijatno, ali svakako efektno, ovo delo je možda i najjači utisak ovogodišnjeg salona.

Još jedan od delova ove postavke se može naći na internetu.

Muškarci ne plaču – Boris Šribar

Ova video instalacija je snimak u jednom kadru od jedanaest minuta koji prikazuje vrlo jednostavnu scenu  muškarca koji sedi i seče luk. Pored njega je već naseckana gomila gomila, ali on ne prestaje da se sa mukom bori da ne pusti suzu i tako se suprostavi normama patrijarhata. Ova instalacija je uspela da normalnu svakodnevnu radnju kao što je pravljenje ručka uklopi sa svakodnevnom izjavom – Muškarci ne plaču – i time napravi vrlo simboličko delo koje prenosi poruku o stereotipima i idejama o polovima. Zašto baš muškarac ne bi smeo da plače? Šta je to u njegovoj biološkom sklopu što ga sprečava da se prepusti ovoj normalnoj, instiktivnoj reakciji i da li to uopšte i postoji? Koje još svakodnevne ideje o rodovima prihvatamo zdravo za gotovo, ne razmišljajući o njihovoj banalnosti? U jednostavnom klipu je sadržana sama srž idiotluka polnih stereotipa i normi, pa nas oduševljava činjenica da nešto tako bazično može da nas natera da se zapitamo.

Muškarci ne plaču

Komplet slika (U čast mojoj mrtvorođenoj ljubavi, Svetu će doći kraj ali ogledalo će ostati, sa pogledom u prazno, Soba opsesije i Bella Ciao) – Jelena Sokić

Detalj sa slike “Svetu će doći kraj ali ogledalo će ostati”

Možda deluje čudno da na ovakvoj izložbi, punoj instalacija i novijih vidova umetnosti, „obične” slike ostave utisak, ali umetnica Jelena Sokić je pokazala da moderna umetnost dobija tutulu na osnovu ideje, a ne na osnovu metoda i da „stare” tehnike poput slikarstva mogu biti njen deo. Jedna od najboljih stvari kod Oktobarskog salona je ta posebna umetničko strastvena atmosfera koju  on stvara, a ove ogromne slike okačene jedna do druge svakako uspevaju tu atmosferu da probude. Donekle jezive, melanholične i jedinstvene, one su posvećene različitim osećanjima i strastima – ljubavi, opsesiji, revoluciji. Prikazuju borbu i pad, a njihova veličina samo doprinosi ovim emocijama. Kao i kod klasičnog slikarstva, i ovde je subjektivni dojam ipak najbitniji i zato treba da sami odete na salon i zagledate se u ove ogromne radove – možda nađete neko lično značenje.

Bella ciao!

Bella ciao!

Sve fotografije su dela autorke teksta.

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *