Muškarčine sumnjivog lica: Reflektor teatar

Reflektor Teatar, nezavisno omladinsko pozorište, 25. aprila slavi 100. izvođenje svoje predstave „Muškarčine”. O tome, njihovim drugim predstavama, punim pozorišnim salama, Nušiću, entuzijastičnim mladima, Pinku i svemu ostalom pričamo sa dobro raspoloženim dvojcem iz ekipe, Anetom i Vojkanom.

 Aneta i  Vojkan na festivalu Nušićijada u Ivanjici, prošlog leta. Foto: Ana Stojakov.

Današnji sagovornici !Kokoške su Aneta Goranović, direktorka Reflektor teatra, i reditelj Vojislav Arsić (njemu je ipak draže: Vojkan). 

K!K: Kako ste zavoleli pozorište? Šta je vas privuklo u pozorište?

V: Kad sam bio mali, jako sam voleo da tako glumim, pa onda razvučem u sobi čaršav…

(smeh oboje)

A: Aj se smiri, ovo će trajati 6 sati.

V: Ne znam od kog momenta u životu da krenem. Ceo život se bavim aktivizmom, popravljanjem društva, od kad sam tinejdžer u omladini Jazasa pa kasnije u centru E8 gde danas radim, i nekim drugim organizacijama u međuvremenu. Uvek sam voleo pozorište, i u jednom momentu sam odlučio da spojim te dve stvari, da vidim kako to može da funkcioniše, pozorište u službi menjanja društva. Onda sam slučajno i nekim sudbonosnim putem počeo da radim sa Minjom Bogavac, pa smo ona i ja rešili da pravimo predstavu Muškarčine, koja je specifična jer je dokumentarna, jer glume mladići koji su kroz radionice sami pisali dramaturški sve to što je u predstavi, sve su to njihove izjave i stavovi koje smo mi oblikovali i onda režirali. Planirali smo da je igramo, nekoliko, 3-4 puta, a onda smo u roku od mesec dana dobili neverovatne kritike, reakcije, poziv da ostane na repertoaru… U tom mesecu su nas stavili među tri najbolje predstave u Srbiji. Rekao bih da sam ja u celom tom ludilu koje traje od prvog dana te predstave odlučio da želim da se profesionalno bavim pozorištem.

A: Živim u Vrbasu, u kom već 25 godina nemamo pozorišnu salu. Ali smo imali neverovatnu sreću tamo što smo imali ženu koja je verovala u neformalno obrazovanje. U tom smislu sam već tad ušla u nevladin sektor, saznala šta znači taj obrazovni sektor u kom ljudi ne ocenjuju kroz ocenu nego kroz ideju, i gde radiš sa drugim ljudima u toj zajednici. Te radionice nikada nisu bile direktno u vezi sa pozorištem, ali jesu sa drugim granama umetnosti.

Kao nešto starija sam plesala, posećivala pozorišta u drugim gradovima, pa sam došla u E8. Tako se desilo da volontiram i radim bazu podataka, Vojkan me pita da li hoću u Loznicu sa njima da vidim kako to izgleda kada igraju Muškarčine, i ja ostanem oduševljena, poželim da budem i radim oko i sa Muškarčinama. Tako sam postala izvršni producent Reflektor teatra i direktorka (iako mi je i dalje jako čudno da to izgovorim). Ali to je sve došlo iz moje ogromne želje da se nešto menja. Za mene je pozorište sjajan metod za postavljanje pitanja i rad sa mladima, ne samo kroz obrazovanje već i kroz emociju.
aneta goranović reflektor teatarAneta Goranović. Foto: Branko Birač

K!K: Reflektor je nastao kao nešto što nije prvobitno zamišljeno kao samostalan projekat, kroz Muškarčine?

V: Upravo tako, Reflektor se sam napravio bez ikakvih velikih planova.

A: Mi nismo imali zadatak da do 2017. imamo nezavisnu pozorišnu produkcije, ali smo u 2016. shvatili da imamo četiri profesionalne predstave koje su vrlo važne i interesantne publici, pozorišnoj javnosti i javnosti uopšte, i onda smo shvatili da to treba da se stavi pod okrilje jednog imena i da nastavi da se razvija u tom pravcu. Te smo predstave napravili u okviru centra E8, i to nam je uvek bitno da spomenemo. Ekipa je od tada ostala ista, samo su se ciljevi profilisali u pozorišnom smislu. Ideja je da raste i da na kraju imamo jednu ozbiljnu omladinsku pozorišnu scenu u kojoj će Reflektor teatar imati značajnu ulogu, i to je osnovni cilj, kao i dovlačenje novih mladih autora, i glumaca, i ljudi iz produkcije. Prosto, sakupljanje različitih energija koja postoji u ovom gradu oko jednog imena.

K!K: Centar E8?

V: To je omladinska organizacija koja se bavi pitanjima mladih, i za ovih 13 godina koliko postoji, menjala je svoje teme u skladu sa potrebama i problemima mladih koje smo prepoznavali radeći sa njima. Ključne teme kojima se bavimo su rodna ravnopravnost, ali jako specifično radimo prevenciju rodnog nasilja iz ugla mladića, bavimo se pitanjem muškosti, šta to znači biti muškarac u Srbiji danas. Bavimo se transformacijom mačo stereotipa, kako bismo kasnije došli do toga da imamo manje nasilja i rodno zasnovanog nasilja. Bavimo se i pitanjem nasilja kod devojaka, imamo veliki program koji se bavi problemom zapošljivosti mladih.

K!K: Kako mlade odvući u pozorište?

A: Sada ću reći svoju omiljenu rečenicu: Mi verujemo u snagu punih sala.

Jedan od najvažnijih i najvećih ciljeva naših predstava je da dovedemo netipičnu pozorišnu publiku. Najveći izazov za mene i za volonterski tim je da komuniciramo upravo sa mladima na način koji je njima razumljiv i jasan, u tom smislu se ekstremno mnogo igramo s društvenim mrežama, s različitim onlajn portalima, s tradicionalnim medijima u kojima ne bi očekivao da možeš da nas vidiš, sa intimnim pričama koje ljude motivišu.

Sad smo napravili Light Card Club, koji je jedna sjajna platforma za komunikaciju sa publikom, praćenje njihovih želja i potreba, isto tako i za nagrađivanje onih koji jesu publika pozorišta. Različiti sistemi nam tu puno pomažu, profesori i profesorice sa univerziteta i iz srednjih škola, učenici, tako da se zaista trudimo da obgrlimo mlade kojima pozorište nije prvi izbor za izlazak.

V: Meni je važno to što mi našem pozorištu verujemo u snagu punih sala. To je naša interna fora, ja ne mogu nje da se oslobodim jer je volim, ali sada mi je važno da predstave koje napravimo insistiramo na njihovom igranju, i na tome da sale budu pune. Zašto bih se bavio pozorištem ako ne da to publika vidi. Dokle god ona gleda predstave, one su žive i ja sam živ.

Nikad neću zaboraviti vrlo važnu opasku. Dešava se premijera Žudnje koju sam radio u KPGT-u, sad igra u KC Gradu. Moj profesor režije je Ljubiša Ristić. I Marina Ugrinić), koja radi PR i protokol, inače moja velika prijateljica, došla je u ruševine gde sam ja postavio predstavu, i na pokušaje od stolica smo nalepili „Rezervisano”. Tako je po protokolu, zbog kritičara i sl. Moj profesor dolazi i kaže: „A šta je ovo”, kaže Marina „pa to je rezervisano.” -“Za koga?” -„Za važne ljude”, – „Aha, a ovi ostali vam nisu važni?”.

A: Vrlo je važno da se izgubi stav: ljudi ne žele da idu u pozorište. Problem je odsustvo potrebe da komercijalizuješ pozorište, u tom smislu da ga približiš i zaista komuniciraš sa svojom publikom. Što dovodi do toga da su sale prazne i da nemaš u sali osobu koja ima manje od 38 godina. To je ono čega se mi igramo, i što nas stvarno uzbuđuje. Mladi žele u pozorište, samo moraš da nađeš način na koji ti poruku o izvođenju tvoje predstave nudiš.

V: Kad smo krenuli ovo da radimo, vrlo često sam nailazio na otpor određenih ljudi iz pozorišnih krugova: nećemo to da radimo tu, zato što je to mejnstrim, nećemo Narodno ili BDP jer je to mejnstrim, nego ‘ajmo mi u naše podrume. Mene je to izluđivalo, zato što – šta mi radimo onda u podrumu, zaključavamo se sa našim istomišljenicima i kenjamo kako je sve loše i ništa ne valja, i onda odemo kući i opet to isto mislimo. Ne – kada ovo što mi radimo i mislimo dođe u mejnstrim vode, onda smo nešto uspeli i uradili. Onda je strava kada Aneta ode na Pink – ne zezam se sada uopšte. Moraš, to je način da ljudi koji nisu tvoji prvi sagovornici čuju uopšte za tebe, dođu i promisle o tome o čemu ti pričaš.

vojkan arsić reditelj reflektor teatarVojkan Arsić. Foto: Ivan Stojiljković


K!K: Da li pozorište treba da dijagnostifikuje problem, ili i nudi rešenje na njega?

Večito pitanje. Pozorište nudi rešenje, ali tako što te isprovocira, da te zaboli glava i da ti nađeš rešenje. Ne može da ti da gotovo rešenje: kao idi kupi mleko, popij ga i onda će da ti bude bolje. To ne može da ti da niko. Ti kad odeš na terapiju da rešavaš svoj problem, psihoterapeut će da te pita zašto se ti tako osećaš i šta bi ti voleo da uradiš. Glupo je očekivati da kaže uradi to i to.

K!K: Pozorište je, znači, kao psihoterapeut?

V: Ajde, može.

A: Predstava Žudnja, posebno.

K!K: Da li je Nušić došao iz te ideje komercijalizacije i približavanja pozorišta publici? Šta je tebe privuklo Nušiču?

V: Počeću sa odgovorom koji je poznat: išao sam u OŠ „Branislav Nušić” (ovo sad nije fora), i meni je Nušić blizak od ranije više nego drugima, stalno je prisutan, čitaš ga, na svakoj priredbi je nešto Nušićevo. Imam čak jednu sliku kad sam bio 3. razred, grupna fotka, pa posle ko hoće – posebno. Pošto sam ja večito nešto u školi izvodio, tada sam hteo da se slikam tako što ću se popeti na bistu i zagrliti Nušića. Imam tu sliku i dalje negde, moram da je nađem…

Kad sam porastao i počeo da čitam Nušića počeo sam da ga volim, i to sad nije ništa specijalno, svi volimo Nušića u Srbiji, ali me je strašno uvek izluđivalo što u svakom čitanju Nušića koje sam ja gledao – te postavke su uvek bile jeftino komične. Naravno, čast izuzecima, da mi ne skoče neki, i bilo je naravno i predstava koje su pokušavale da ga tumače drugačije, ali kao opšteprihvaćen stav u javnosti: Nušić je tu da nas zabavlja. Svi znamo Živku iz Ministarke, smejali smo se glumicama koje su je igrale, ali tu stajemo…

Zapravo sam bio provociran od strane mog profesora kako stalno radim te predstave, Muškarčine procesno, Crveno po tekstu Minje Bogavac – moderne autorke, pa sam se dohvatio Sare Kejn, pa je on onda meni krenuo sa „ti te tvoje novotarije i sve ostalo”. Onda sam ja počeo da se sa njim oko toga ubeđujem i rekao: radiću Nušića. Onda sam zapravo došao kod njega sa drugom idejom, da radim Mr Dolar, i onda je on meni rekao da smatra da bi bilo bolje da radim Sumnjivo lice, zato što je ono osnovni tekst srpske dramaturgije, kao što je Hamlet za globalnu dramaturgiju.

Tako ja sednem da pročitam predgovor koga se uopšte nisam sećao, i noge mi se odseku, čitam ono što je Nušić pisao o tome kakva je sudbina bila tog teksta od njegovog pisanja do prve izvedbe i kasnije – i ne verujem, jer je to sve ono što živimo svakog dana u društvu.

A: Izvini, ali pre toga se nama desilo sa Crvenom…

V: Da, zabrana igranja Crvene u dva grada u istom mesecu. U martu, upravnik iz Leskovca i upravnici iz Zrenjanina je skinu sa repertoara, iako je ranije ugovorena, jer mi psujemo Srbiju u predstavi… I onda ja čitam 6 meseci kasnije predgovor, gde Nušiću odbijaju tekst jer je hrabar, proziva dinastiju, tako da on sam sebe cenzuriše kada postaje upravnik – Nušić pisac nudi tekst Nušiću upravniku, koji mu govori: nije ovo za današnja vremena, ovo je ozbiljna institucija. To je ono što se dešava. Ja znam da taj Stanislav iz Leskovca nije skinuo Crvenu zato što je njega Vučić zvao i rekao mu skidaj predstavu, nije on doživeo da se njega Vučić seti, ali ima strah od toga da Vučić to čuje. I onda se šta dešava – čujemo kasnije da je upravo Vučić ili neko iz njegove mašinerije naredio tom činovniku da vrati predstavu zato što su bili izbori mesec dana kasnije, da se ne talasa…
Sumnjivo lice (Foto: Jelena Janković)

K!K: Nušić je zaglavio u Kragujevcu (zatvoru) zbog jedne pesme, ima li danas takvih slučajeva?

V: Nadam se da ću ostati na slobodi. Da, mislim da se to danas dešava samo na jedan mnogo gori način. I to je to isto kod Nušića i danas i pre 130 godina. Sve je isto, ali i drugačije: neće sad pisac u zatvor na 2 godine, ali se postavlja pitanje da li je zatvor u današnjem kontekstu pisca isto ono što je bio nekada zatvor? Mislim da je veći zatvor za pisca pet osmišljenih naslovnih strana kod Vučićevića u Informeru i dva jutarnja programa na Pinku, jer je to dovoljno da te sahrane u ovom društvu. I onda se sad postavlja pitanje da li je isto kao kod Nušiča – ja bih rekao da jeste.

Tako se i u predstavi time bavimo – da su između ostalog ranije državni činovnici komunicirali tajnim telegramima koje su slali, kako Nušić piše. A kako to danas ispada? Tako što objaviš naslovnu stranu Informera, i objaviš na Pinku da je Sumnjivo lice u Kragujevcu i ceo Kragujevac se diže da ga uhvati. Ne treba ti telegram, preko televizora se daje direktiva za one koji treba da reaguju na određene stvari. Ne treba nam više tajna pošta.

A: Moram da se uključim u ovaj deo. Priča o cenzuri i zatvoru umetnika, za mene kao osobu koja radi produkciju predstava i kao politikološkinju međunarodnih odnosa: bili smo iznenađeni tim mehanizmima cenzure, i ako ti napraviš svoje delo bez podrške države (što je u pozorištu teško), kako lepo i jednostavno to sve bude skrajnuto, zabranjeno.

Ovo što Reflektor radi je sigurno vrlo hrabro, ali nije samo to, nekada je zaista suludo kroz šta mi prođemo da bi se ta jedna predstava desila, i van Beograda koliko traju naša zakazivanja predstava, kako izgleda komunikacija sa državnim institucijama. I ti shvatiš: ako te neko ne stavi na naslovnu Informera, i ne budeš na nekom spisku koji govori da si ti glavni neprijatelj države, onda te jako lepo vraća u taj podrum, jer je tamo najbezbednije. To je nama veliki kompliment, jer govori da pozorište ipak nešto menja i omogućava ljudima da budu odgovorniji građani.
Nekad se pogledamo i – jesmo li mi to zaista sada uradili, jesmo li zaista prebacili tu predstavu u Dorćol Platz iako je ozbiljno tehnički zahtevna, i imamo dečake koji pomeraju zvučnike od 2 tone da bi se predstava desila.

Crvena: samoubistvo nacije (Foto: Predrag Ilić)

K!K: Sledeći projekti, planovi?

A: Da postanemo zaista održivo omladinsko pozorište. Da našim glumcima i glumicama kojih sada ima 20 omogućimo da dostojanstveno rade svoj posao. Mi smo jako ponosni na njih, ovo sve je jako teško, oni učestvuju i u procesu pripreme prostora za predstave. Svakako će predstave nastaviti da se igraju i da pune sale, proslavićemo stoto igranje Muškarčina. I dalje, pokušaćemo da što više ljudi sazna da mi postojimo i da nađemo neke uspešne kompanije i ljude koji bi ovo podržali. U tom produkcijskom smislu se borimo, tražimo sistem finansiranja koji jeste održiv – nije lako, ali ne mislimo da je nemoguće. A sad će Vojkan da priča o svojim fantazijama, ja se sada odjavljujem, ovo sada nema veze sa realnošću (smeh).

V: Ne razumem, premijera je zakazana, samo još datum da utvrdimo. (smeh) Sledeća premijera Reflektora je dokumentarna predstava o Ejmi Vajnhaus koja je planirana za godišnjicu njenog koncerta u Beogradu, koji je bio njen poslednji, i to je između ostalog i razlog zašto smo započeli time da se bavimo, znači to će biti 18. juna i ne znam šta da ti kažem. O Ejmi bih mogao da pričam po ceo dan.

K!K: Nekome ko jako dugo nije bio u pozorištu ili nikad, koju biste predstavu preporučili da pogleda prvo?

V: Meni su sve predstave kao deca, ja ne mogu. (smeh) Kakva su ovo provokativna pitanja, ja sam očekivao da je ovo ozbiljan intervju.

Provalio sam sebe da ljude nekako prvo navedem najradije putem kojim su predstave nastajale – Muškarčine, Crvena, Žudnja, Sumnjivo lice. Žudnja je specifična, moraš da budeš spreman da je prihvatiš, da prepustiš iskustvu, a Crvena je mnogo in your face. Mnogo, mnogo, i drago mi je zbog toga. Ne pušta te ni u jednom momentu da se opustiš…

A: Hronološki se vidi razvoj i Vojkana, i Minje, i mladih glumaca… Ja sam imala taj eksperiment jednom, jedna naša divna drugarica i mlada preduzetnica koja na različite načine podržava teatar nikada nije bila u pozorištu, a to mi nije nikada rekla eksplicitno, i zamislite je kako prvi put gleda Crvenu. Ona je narednih sat i po vremena ćutala. To je neprepričljivo, a vrlo važno, jer te podseti zašto ovo radimo. Ne možemo da promenimo svet, ali u jednom intimnom svetu možemo da napravimo ako ništa drugo zemljotres, pa će ga on negde odvesti.

K!K: Hvala vam!

V: Šta, to je to?! Ti smisli kako ćeš da mi postaviš pitanje, a ja hoću da kažem da je Bojana Vunturišević jedna najdivnija žena na svetu koja mnogo iskreno i predivno stvara, i ona je genijalna umetnica, ja non-stop slušam njenu pesmu „Kese etikete” koja je izašla prošle nedelje kao singl, i ne mogu da dočekam 22. april kada će da izađe njen novi album, i mnogo te volim, i kidamo. Molim vas da se ovo objavi.

(smeh, šega, šala)

V:  Garantujem da će album da promeni ovu muzičku scenu, i da će da donese nešto suludo novo.

A: Inače, Minja Bogavac je pisala tekstove.

V: Setio sam se – Bojana je radila muziku za Crveno. Vidiš kako sam povezao?
____________________________________________

Više o Reflektor teatru čitajte ovde, a u ovom mesecu u Beogradu možete pogledati predstave Sumnjivo lice 18. aprila u Dorćol Platzu, 19. aprila predstavu Crvena: Samoubistvo nacije u Bitef teatru, a u Novom Sadu se Crvena: Samoubistvo nacije igra u SKC Fabrika (ulaz besplatan). Za ceo repertoar zavirite ovde.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *