Motori, motori, motori u Dadovu

“Motori” se odskora igraju u pozorištu Dadov – i nisu nas ostavili ravnodušnima. Stavite kacige, vežite pojaseve, i pročitajte o čemu se tu radi.

Aleksa Zarić, Dragan Sekulić motori

Kada se govori o angažovanom pozorištu za mlade, često uz to u startu ide nešto potcenjujuće. Ono se poistovećuje sa naivnim, didaktičkim pozorištem, gde “dobri” bivaju nagrađeni za svoje vrline, a “loši” kažnjeni za svoje prestupe. Dobra deca prođu dobro, huligani i narkomani prođu loše, i to se na tome završi. Mi, publika, osećamo da je dobro što nismo kao “oni” tamo, oni sa druge strane, oni koji su napravili prestup i za to platili. Vrlina “Motora” je što zaobilazi ovakvu moralizaciju. Briše liniju između nas i njih, “dobrih” i “loših”. Možemo da razumemo postupke likova, što dovodi do toga da sa njima lakše saosećamo, i da shvatimo kako su (lako) došli do nečeg što je posle nemoguće popraviti. Samim tim, pre ćemo se zapitati da li se nešto slično može desiti i nama.

“To tako nije fer”, zaključuje predstavu Aleksa, jedan od dvojice glavnih likova, komentarišući sudbinu koja je zadesila Milicu, devojku koju je u sred grada pokosio motor. Aleksa ponosno ističe da je bio na svedočenju protiv Vukašina, koji je bio na motoru. Ono što Aleksa ne spomene, niti će to da urade bilo kakve novine, niti bilo ko u policiji, jeste da je i on bio na tom motoru, za volanom, ispred Vukašina. Jer, vidite, Aleksin tata je značajan i ugledan čovek, pa bi mu takva vest negativno uticalo na ugled.

Aleksu (Dragan Sekulić)  i Vukašina (Milan Zarić), dvojicu dečaka, na početku predstave vidimo kao drugare; njihovo provalništvo u bogatašku kuću deluje kao avantura, video igra (sa kojom je Aleksa i poredi). Ubrzo, ova igra eskalira, dovodi do krađe motora i saobraćajne nesreće, iz koje Milica izlazi bez jedne noge, a Vukašin zaradi zatvor i društvenu osudu. Radnja se razvija korak po korak, nenategnutim, prirodnim dijalogom (dramaturgiju potpisuje Dunja Matić), uz naizgled bezazlene, čak i simpatične, dečije postupke dvojice glavnih junaka. Kada Vukašin upadne u kuću, ne oduševljava se gomilom novca koju će ukrasti – već novim playstation-om. Jedina stvar koja razbije ovu prirodnost u sledu događaja je kada Aleksa na motoru zgazi baš onu devojku u koju je zaljubljen,  i koju u više navrata spominje do tada. Priča bi sasvim dobro, možda čak i bolje funkcionisala bez ovog fatalizma (jer bi Aleksa, svakako, na kraju mogao da predstavi kao da su njih dvoje lep, zaljubljen par, kako bi priča bila ubedljivija).

Rediteljsko rešenje (Patrik Lazić) za uloge je istovremeno dinamično i ekonomično (što je vrlo pohvalan spoj, pogotovu kada govorimo o samostalnoj produkciji, kao što je slučaj sa ovom predstavom). Glumački dvojac igra i dvojicu dečaka, i dvojicu policajaca koji pokušavaju da ih pronađu i koji vrše istragu, i to se označava spretnom promenom kostima (Mina Purešić). Promene između scena, odnosno, između likova, dešavaju se uvežbano, neke bukvalno u sekundama, i to predstavi daje odličan tempo, od početka do kraja, pa ona ne traje ni punih sat vremena (iako joj, čini se, ni veća minutaža ne bi ni najmanje smetala). Sekulić nam je predstavio razmaženog i inteligentnog tatinog sina, ali i korumpiranog, namazanog inspektora, koji ga kasnije pusti iz zatvora. Zarić igra problematičnog, sirovog momka, koji je ipak i veran drugar; takođe tumači ulogu i drugog, poštenijeg inspektora. Glumačka igra obojice je usklađena, i na visokom nivou,  što se možda najbolje vidi u sceni posle saobraćajne nesreće, kada ih obojicu stiže užas onoga što su učinili.

Možda bi bilo zanimljivo da se moglo videti šta se to desilo sa poštenijim inspektorom (onim kojeg igra Zarić), za šta je ipak bilo neiskorišćenog prostora. aleksa zarić dragan sekulić motori

Predstava ima minimalističku scenografiju (Anđela Mandić), sačinjenu od motorskih (automobilskih) guma, koje glumci preraspoređuju u prostoru, zavisno od toga šta one treba da predstavljaju. Ovo rešenje ponovo asocira na motiv igre, kao kada deca od onoga što imaju prave čitav jedan svet mašte. Tako gume u jednom trenutku predstavljaju motor i playstation, u drugom kauč na kome se likovi izležavaju, u trećem policijsku stanicu. Kada na kraju predstave Vukašin, koji sazna da se njegov prijatelj izvukao i svalio na njega svu krivicu, u besu rasturi scenu, jasno nam je da je vrag odneo šalu – igra je gotova, ali su njene posledice itekako stvarne.

Opšti utisak je da predstava sa malo sredstava uspeva da učini mnogo toga, kao što je to slučaj sa glumcima, sa kostimom, i sa scenografijom, i sa svetlom (trenutak kada se smenjivanjem reflektora u boji odaje utisak parkiranih policijskih kola). I podseća nas na to da se, kako kaže reditelj, ova priča može desiti i nama, kada izađemo sa pozorišta. Da možda krivci neće snositi posledice, kao što se već dešavalo, i kao što će se dešavati. I da možda, kada se sve završi, to da li krivac snosi posledice, za žrtvu nije preterano ni bitno.

_______
Predstava je od jeseni ponovo na repertoaru.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *