Melisa Ariaga: Šamanizam u savremenom plesu

Kako bi bilo u umetnost uneti i religiju i magiju, i prirodno i natprirodno? O tome smo malo popričali sa savremenom plesačicom i vizuelnom umetnicom iz Meksika.

Kako bi bilo u umetnost uneti i religiju i magiju, i prirodno i natprirodno? O tome smo malo popričali sa savremenom plesačicom i vizuelnom umetnicom iz Meksika.

Ne bismo rekli da je Melisa Himena Ariaga tip umetnika koji viđamo često ili o kom čitamo. Njen rad oblikuju različite kulture i verovanja, dok ona sama potiče iz šamanske porodice, odnosno sveta kulture u kojoj se neguje verovanje da svetom vladaju nepoznate sile i duše umrlih sa kojima mogu da opšte samo nadarene osobe. Ova umetnica za sobom nosi i pobedu nad rakom. Dotičući se tabua, stereotipa i ponekad golotinje, njen rad ne nailazi baš uvek na odobravanje. Melisa je u decembru i januaru boravila u Beogradu, gde je u Ar Institutu održala seriju predavanja o uticajima svojih korena na umetnost i učestvovala u performansima zajedno sa kolegama Markom Milićem i Jelenom Vuksanović u Ostavinskoj galeriji.

Foto © Boglarka Mazsi

K!K: Počnimo jednostavno – šta je ples za Vas?

Melisa Ariaga: Plesati znači pokretati se, biti svoj. Čim se rodimo, postajemo bića koja razvijaju različite pristupe i interakcije sa prostorom koji nas okružuje. Kako sazrevamo, ti pokreti postaju jasniji i evoluiraju ka nečemu što postaje prepoznatljivo za nas i što nas odražava. Za mene je ples bio istraživanje jednog unutrašnjeg puta koji mi je pomogao da upoznam sebe. Takođe mi je pomogao da osećanja kao što su tuga ili bes pretvorim u nešto kreativno, u terapiju. Ples je put na kom sam upoznala mnogo ljudi i mesta. On je, takođe, prazan papir na kom mogu da napišem svoje mišljenje glasno i jasno, ne samo o svom ličnom iskustvu, već i o okolnostima koje okružuju društvo kome pripadam i o svojoj zemlji.

K!K: Potičete iz jedne šamanske porodice. Koliko su ti koreni imali uticaj na umetnosti kojom se bavite?

Melisa: Iskreno, to mi je osnovni smisao u životu. U početku sam se borila sa tom svešću. Nisam se uklapala u društvo i osećala sam se čudno i uplašeno. Zato sam se fokusirala na studiranje. Zaokupila sam se različitim stvarima da bih uspavala svoju drugu stvarnost. Međutim, ona je bila tu.

Foto © Melissa Arriaga

U savremenom plesu mi se ta stvarnost prvi put javila u vidu osećanja kako je to biti žena u društvu koje nas napada ili čak ubija. Trenutak kada sam morala da se pogledam u ogledalu i prihvatim svoje telo doneo mi je veliko olakšanje. Ja sam bila žena koja dolazi iz malog sela u Mičoakanu i iz porodice u kojoj su razgovori o snovima, senzacijama i komunikaciji sa drugim stvarnostima i dimenzijama bili normalni. Tada sam prestala da se pretvaram da sam nešto što nisam. To mi je omogućilo da istražim nove puteve – telo koje je u kontaktu sa svim što ga okružuje. U svetu vizuelne umetnosti, sav moj rad govorio je o tome kako je biti žena, biti šaman, biti ovo ili ono, imati ulogu, obavezu da negde pripadate, ali i onaj unutrašnji glas koji vam govori da budete svoji i slobodni. To me je pokrenulo u radu – da budem sposobna da budem, osećam i pričam o svim nivoima osećanja, stvarnosti i konekcija.

K!K: Nažalost, 2010. godine Vam je dijagnostikovan rak.

Melisa: Jedan veliki mudrac je jednom rekao da su trenuci koji se doživljavaju kao mračni, loši i strašni u stvari oni najsvetliji i najbogatiji jer su najbolji učitelji. Na prvi pogled, ove reči deluju dosta dramatično, ali ako bolje pogledate, potpuno su istinite. Kada se razbolite, prva reakcija je da odbijate da prihvatite to, da vrištite, da krivite sve, počevši od sebe. Besni ste i tužni, dozvoljavate sebi da budete žrtva i postajete depresivni verujući da ste slabi. Društvo uglavnom to i očekuje od vas. Tako je počelo. Prestala sam da plešem i crtam. Blokirala sam sve izvore života oko sebe i od mene su ostali samo krevet, bolnica i terapija.

Pokret kao medijum, foto © Bolarka Mazsi

Možda zvuči čudno, ali unutrašnji glasovi i druge stvarnosti su bile budnije nego ikad, i odjednom su počeli da mi dolaze ljudi da mi pomognu i pruže podršku. To me je probudilo. Vratila sam se na univerzitet nakon godinu dana, završila studije, volontirala i onda se vratila plesu. Postala sam nastavnik savremenog plesa i osnovala malu grupu koja je kasnije postala CDC Drumming Freedomkoja pomaže tinejdžerima koji se nalaze u teškoj situaciji. U njima sam videla sebe. Oni su bili moja inspiracija i pokretačka snaga. Koreografije nastale u to vreme govore o smrti kao transformaciji, „beskućnoj“ situaciji kao načinu da otkrijemo i osetimo zaboravljane stvarnosti i diskriminacije kao način neprihvatanja razlika. Pravila sam grafike, skulpture i murale o transcendenciji, prihvatanju svoje ženske stvarnosti, bolu koji dolazi i prolazi kao podsetnik da smo živi, stereotipima i društvenim ulogama.

"Cuerpo físico, entidades" , fragmento de " Corporalidades Fragmentadas" , Dir. Melissa Arriaga, te invitamos a ser parte de este recorrido, en Casa Abierta al Tiempo de la UAM, el jueves 30 de julio a las 19 horas, entrada libre.

Posted by Compañía de Danza Contemporánea Drumming Freedom de Melissa Arriaga on Sunday, 26 July 2015

K!K: Savremeni ples, kao i drugi vidovi savremene umetnosti, često testiraju granice do kojih prihvatamo umetnost, koristeći ljudsko telo, religiju i tabue. Kako gledate na to?

Melisa: U Meksiku je jasno da umetnost ide, s jedne strane, u pravcu jačanja patrijahalnog društva, nekog uvrnutog nacionalizma i očuvanja tradicije i narodnih nošnji, a s druge u pravcu prihvatanja meksičkog identiteta i promocije razlika i slobode na prihvatljiv i obazriv način. U smislu ljudskog tela u umetnosti, feministi i feministički umetnici koji se zalažu za seksualnu raznovrsnost su glavne grupe koje su se bavile temom oslobađanja stigme tela i propagande ove ili one ideologije. Govoreći o neutralnosti, teško je pronaći radove koji na prvi pogled ne zastupaju neki stav.

Meni je takođe bilo teško da izbegnem da me etiketiraju kao feministu, čak i na univerzitetu kada sam radila na tezi „Homo Hybridus: the A(a)rt in Mexico“. Želela sam da promovišem koncept tela u ekspanziji, tela koje nije etiketirano i koje proizilazi iz životinjske, mineralne, duhovne, seksualne i virtualne stvarnosti. Odgovor na univerzitetu me je razočarao. Umetnici koji bi trebalo da zastupaju slobodu i nova mišljenja su pokušali da me obeleže kao feministkinju i ekserimentalnu umetnicu, ne shvatajuči telo kao celinu koja pokušava da se emancipuje. Performans Corporalidades Fragmentadas“ (prvi video) je izazvao uvređenost kod ljudi. Nisu bili srećni što gledaju skoro gola ljudska tela koja istražuju nove stvarnosti. Za nas je bio intenzivan osećaj kada smo pokušali da im priđemo da bismo ih dodirnuli. U plesu se radi o lepoti i estetici, rekli su, i on bi trebalo da bude prelep i magičan, a ne sirov, životinjski i mračan. Ovakvi komentari su mi pokazali šta meksički narod misli o sebi i potvrdili da je stigmatizam i dalje tu.

„Muerte final” – deo performansa, foto @ Alicia Arriaga

K!K: Osim trenutnog angažmana u Srbiji i života u Meksiku, dosta vremena ste proveli na Baliju, u Španiji i u Francuskoj, gde ste sarađivali sa mnogobrojnim umetnicima i upoznali različite kulture. Koliko se ta putešestvija odrazila na Vas?

Melisa: Francuska me je oduvek veoma privlačila zbog istraživanja koncepta lepote, simbolizma i ezoterije koji su prisutni u umetnosti koja hrani ponos i individualizam. Španija je deo meksičke kulture i to je izraz buđenja unutrašnjeg glasa. Neka se čuje glasno. Beograd je slojevit grad stvoren iz haosa, pun tajni, energije i nezavisnog izvora života. Moj rad ima koren u svim evropskim zemljama u kojima sam bila. Naučile su me o manifestaciji sebe onakve kakva jesam. Sve te šume i dvorci su za mene mudre i drevne knjige koje služe za razumevanje prirode, ljudske psihe i naše evolucije.

Na Bali me je dovela žudnja nakon eksperimentisanja sa meksičkom plesnom kompanijom Tari Bali, kojom upravlja Garsija Lopez. To mi je bio dom više od dve godine i za to vreme sam učila o tradicionalnom plesu Balija, slikarstvu, rezbarenju maski, drevnoj tehnici „batik“ i interesovala sam se za hinduizam. Religija je samo način organizovanja naših verovanja. Govoreći o folklornom plesu Meksika, neko vreme sam se bavila astečkim i mičoakanskim narodnim plesom da bih razumela uticaj rituala i magije na njih.

Fragmento de video de performance "love/ earth" en Bali, Melissa Arriaga bailando con Tebo Aumara.

Posted by Compañía de Danza Contemporánea Drumming Freedom de Melissa Arriaga on Saturday, 24 October 2015

K!K: Kako vas je put doveo u Srbiju?

Melisa: Došla sam u Srbiju u novembru da posetim svoje prijatelje koje sam upoznala na Baliju i koji su mi postali kao porodica. Jelena i Marko su slobodne duše, putnici, cigani i iskre. Pozvali su me da dođem i istražim, podelim, živim i doživim Beograd. Do sada je za mene bilo osvežavajuće da se šetam ulicama i posmatram zgrade i njihove čuvare koji se probijaju iz zidova, oči prolaznika i vatru i dubinu znanja i iskustva. Zanimljivo je i da sam ovde prvi put osetila hladno vreme i videla sneg. Veoma sam zahvalna Beogradu i mojoj srpskoj porodici zato što su mi pokazali da jedna zvezda sija na nebu i u najmračnija vremena i da je jako srce najbolji sastojak za život. Volela bih da se vratim u Srbiju da bih promovisala umetnost drevne meksičke filozofije i kulture i da naučim o bogatoj sceni savremenog plesa koja postoji ovde.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *