Kome taj tamo peva?

Šizofreni monolozi umetnosti i humanistike Mi sa Kokoši mnogo volimo knjige. Mahom pametne, čak i psihotične knjige, što glomaznije to bolje. Štaviše, zanimaju nas…

Šizofreni monolozi umetnosti i humanistike

Mi sa Kokoši mnogo volimo knjige. Mahom pametne, čak i psihotične knjige, što glomaznije to bolje. Štaviše, zanimaju nas i druge tekovine kulture, poput lepe umetnosti, dobre muzike, filma, pozorišta i kanibala, i nadamo se da tu ljubav deli naša publika. Međutim, ako pomolimo nos iza bezbednih tvrdih korica svojih enciklopedija, vidimo da su takve sklonosti daleko od uobičajenih. Većini ljudi su kopipejstovani statusi sa fejsa sasvim dovoljan kontakt sa poezijom, a pojedini čak priznaju da su zaboravili da pišu rukom, jer potrebe za tim imaju samo kad potpisuju čekove.

Ovaj pasus odvojen je za sve visokoobrazovane, intelektualne i značajne koji žele da se zgražavaju nad kulturnom politikom, i ridaju nad količinom neukog plebsa u ovoj dolini suza, nad iskvarenošću savremenog homo sapiensa koji ne ceni i ne razume nas, sirote umetnike i humaniste, bastione visoke kulture, čuvare zdravog razuma, spasioce sveta.

Ovako nekako

A sada, možemo i da maknemo od udobno uhodanih rasprava i dozvolimo sebi šokantnu pretpostavku da taj čovek koji ne čita knjige, ne sluša komplikovanu muziku i zaboravlja kako se piše rukom nije niti glup, niti nekakva životinja bez duha i svesti. Naprotiv, i takvi ljudi mogu biti sposobni i bistri, brižni, nežni, spremni da iskreno vole i uopšte, budu celoviti u svojoj nesavršenosti. Samim tim, i takvim ljudima bi književnost, i umetnost uopšte, mogli biti korisni i značajni.

Ta pretpostavka uopšte nije nerealna, ali je sve samo ne ugodna, jer iz nje veoma prirodno sledi pitanje: kako je, i zašto, došlo do toga da velika većina ljudi oko nas uopšte ne oseća potrebu, kako za olovkom i papirom, tako i za pisanom reči uopšte?

Progutavši knedlu snobizma, možemo citirati Balaševića: „krivi smo mi“. Krivi smo mi, koji dižemo nos i držimo se svojih bezbednih krugova prijatelja u kojima možemo slobodno da se vajkamo o padu kulturnoumetničkih standarda. Krivi smo mi, koji mislimo da smo po bilo čemu vrednije ljudsko biće od nasilnog navijača, dok je u stvari jedina razlika tome što on možda nije imao dobroćudnog profesora književnosti u srednjoj ili oca muzičara da njegovu adolescentsku agresiju usmeri u pisanu reč ili death metal vokale.

Znam da znaš sve moje pesme, derane!

Korišćenjem umetnosti kao statusnog simbola, bilo materijalnog ili društvenog, omalovažavamo ne samo manje privilegovane ljude oko sebe, već i samu umetnost, čija svrha svakako nije da pumpa bilo čiji ego. Uprkos tome, snobizam visoke umetnosti nije nova pojava; duboko je ukorenjen i u obrazovni sistem, gde se nameće uverenje da je čitanje knjiga, a naročito kanonskih klasika, ozbiljna rabota čije nas uspešno obavljanje čini intelektualnim gromadama. Nakon takvog tretmana, nije ni čudo što se toliko ljudi grozi obimnih romana: iskustvo iz škole govori da postoji „dobro“ i „loše“ čitanje i razumevanje, i da se „dobro“ postiže mukotrpno – a naporan rad praćen neuspehom nikome nije drag.

Kada se spomene približavanje umetnosti neupućenima, često se pretpostavlja da bi to značilo njeno pojednostavljivanje i degradiranje.

Hrana za dušu

Međutim, setimo se da je naše neinformisano apatično zamorče ipak ljudsko biće, sa duhovnim potrebama koje postoje iako su neosvešćene i potisnute materijalnom svakodnevicom. U tom slučaju, za banalizacijom nema potrebe: dovoljno je pronaći zajednički jezik kojim bismo pokazali nekome sa strane vrednosti koje umetnost može da donese u njegov život. Te vrednosti ne mogu biti nekakav apstraktan „značaj“, poput očuvanja kulturno-istorijskih vrednosti, ili utvrđivanje školske „opšte kulture“ koja svedoči o “pameti”. To može i mora biti jedno intimno zbližavanje sa umetnošću koje bi dovelo do prepoznavanja, preispitivanja, odrastanja. Ovo, dakako, nije lak zadatak. Pre svega, ne smemo dozvoliti sebi da budemo nadobudni, snishodljivi; zatim, moramo pronaći pravu meru za početak, nešto sadržajno i značajno a nenametljivo. Ne smemo podrazumevati osnove, a istovremeno ne smemo potcenjivati. Za svakoga kome se obraćamo, moramo pronaći i pravi trenutak, pravi ugao, prave teme.

I taman kad čovek pomisli da ova pomisao ne može biti užasnija, shvati da ta značajna društvena odgovornost pada upravo na krhka pleća nas umetnika i ljubitelja umetnosti koji, izgubljeni u sopstvenim svetovima, uporno sumanuto razgovaramo sami sa sobom. Otuđeniji od stvarnosti nego što je stvarnost otuđena od sopstvene duhovne gladi, odumiremo lagano kao dinosaurusi, ako ništa a ono bar od manjka finansija, koja su nažalost i nama astralnim bićima potrebna za opstanak. A i zbilja, zapitajmo se – zašto bi bilo ko smatrao da je bitno finansirati nešto što mu je strano, nerazumljivo, i što deluje istovremeno opterećujeće i bespotrebno?

Pesimista bi rekao da načina da se izborimo za opstanak više nema. Možda smo previše izgubili dodir sa ljudima oko sebe, te više nismo u stanju da kažemo nešto što bi moglo da zanima nekoga ko je drugačiji od nas samih. Možda su i društvenoekonomske okolnosti takve da je otpora previše. Ipak,za potrebe optimističnog završetka biću slobodna da uvedem sopstvenu sentimentalnu uspomenu. Pre nekoliko godina srela sam u pretrpanom trocifrenom autobusu dečka koji je išao sa mnom u osnovnu školu – tih, večito loš đak, u to vreme u nekoj trogodišnjoj srednjoj mašinskoj. Umoran posle škole i zguran na zadnjem sedištu, a u rukama – ni manje ni više nego Dostojevski. Pohvalio mi se kako mu je to već drugi roman, uzimao ih je iz biblioteke samoinicijativno, jer mu se dopadaju. Pričao mi je o tome zaneseno i oduševljeno – onako kako nije umela da razume pročitano velika većina pametne i uspešne dece koja su sa mnom naposletku završila gimnaziju i upisala dobre fakultete.

Ne moraš da budeš intelektualac / Da bi za mene bio pravi

Sudeći po tome, nije potreban genije da bi se do genija doprelo. Naše je samo da na pravi način stavimo do znanja da genije postoji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *