„Ko je ošišao Mimi Džo?“ – mo(rbi)dna foto priča

U vreme kada bi trebalo da imaju svu slobodu da rade, ponašaju se i izgledaju kako god žele, sve se više čini da se na žene stavlja teret koji nalaže da ona mora biti uspešna, prelepa i moćna. Tim povodom zavirili smo u foto-esej pod nazivom „Ko je ošišao Mimi Džo?” Tajane Dedić-Starović iz Banjaluke ili, kako ona voli da kaže, morbidnu foto-priču inspirisanu revoltom umetnice koja je želela da iskaže svoj bunt protiv ponašanja mladih koji sve više gube sebe i svoju individualnost u pokušaju da se uklope u neki, bilo koji, fazon.

Naspram fotelje u koju te lukavi frizer smešta da sačekaš svoj red još par minuta stoji savršeno isfenirana Selena Gomez od kartona u prirodnoj veličini. Pilji u tebe. Sugestivno žvaće tvoju savest što hoćeš da ti neko opere kosu kako bi mogla da kreneš na posao jer si sinoć zaspala sa laptopom u krilu. Moraš, sve koleginice dolaze sveže isfenirane na posao, nećeš valjda da te i one zagledaju. Klasične scene iz salona lepote u kojima žene odmeravaju jedna drugu tražeći nekakvu „grešku”. Osuđuju. Pilje. Zagledaju nokte, kosu, zategnutnost mišića i Selenu Gomez. Frizer ti pogledom govori: „Nikoga nije briga za tvoj doktorat, devojko, skraćivanje krajeva na tri meseca, gde si bila do sad?”

"Ko je ošišao Mimi Džo?" Artist At Camera

„Ko je ošišao Mimi Džo?”
Artist At Camera

Teško je poverovati da pre samo 150 godina žene nisu ni imale priliku da uporede svoje telo ili lice sa fotografijom druge žene, a kamoli da se opterećuju izgledom. Izabel Lenu u knjizi „Carnival on the Page” piše da je opis ženske mode prvo popularizovan u Americi početkom XIX veka. U doba kada se šminka poistovećivala sa prostitucijom, kozmetika pravila ručno, a opterećivanje fizičkom lepotom smatralo navikom sujetnih i površnih, rukom crtane slike pokazivale su grupe žena odevenih u odeću koja prati modu tog vremena. Prvi modni magazini počinju da se gledaju više nego što se ikada ranije čitalo. Već krajem XIX veka ženski modni magazini postaju dostupni svima i započinju masovnu publikaciju. Četrdesetih i pedesetih godina kozmetička industrija ulaže ogroman novac u televizijske reklame, a one počinju da koriste fotografije koje ohrabruju žene da se upoređuju s modelima, kao i da svoja tela posmatraju kao oruđe kojim će se boriti protiv drugih žena. Tako je sve počelo. Dva veka kasnije nastaje novi tip lepote – fotošop, nemoguće mršavo žensko telo, svilenkasta koža bez celulita i Selena od kartona.

Tajana Dedić-Starović

Tajana Dedić-Starović – Artist At Camera, fotograf i vizuelni umetnik

Umetnica Tajana Dedić-Starović se pod svojim pseudonimom Artist At Camera bavi fotografijom, digitalnom manipulacijom i izradom vizuelnih rešenja koja često spaja u jednu celinu i stvara jedinstvena konceptualna umetnička dela. Ipak, fotografija je njena najveća strast. Ona se igra sa ženstvenošću, seksualnošću, ali i svakodnevnim dnevnim rutinama koje prikazuje na različite i iskrivljene  načine. Kako studira psihologiju, u središtu njenog fotografskog opusa nalazi se ispitivanje različitih psiholoških teorija i koncepata. Većina njenih radova je protkana obskurnom notom, nečim jezivim, zastrašujućim i melanholičnim jer Tajana voli kad je jezivo. Veliki deo svoje umetnosti posvećuje Ženi – njenom telu, interakciji sa okolinom, problemima sa kojima se suočava kada na kraju dana ostane sama sa svojim mislima.

Guy Bourdin preuzeto sa: irenebrination.typepad.com

Guy Bourdin, preuzeto sa: irenebrination.typepad.com

Gi Burdan, jedan od Tajaninih omiljenih fotografa i velika inspiracija, bio je modni fotograf koji je modu i svoje modele predstavljao na jedan drugačiji način. Burdan je ostao upamćen kao kompleksna ličnost, mračni genije i fanatik. Svoje opsesije prenosio je na provokativne, perverzne, nadrealne i sadomazohističke fotografije. Govorilo se da ima težak karakter, a modelima je bilo naporno da rade sa njim jer je bio surov i pun nepoštovanja. Noga devojke koja sablasno viri iz kade od crnog emajla, nage žene koje nose gas-maske, mrtve muve i pčele na licima modela šokirale su i u isto vreme zadivljivale javnost širom sveta. Pamti se seansa tokom koje je dve devojke za potrebe snimanja zalepio lepkom jednu za drugu i posuo ih crnim perlama. Devojke su se zbog jakog mirisa lepka onesvestile, što je kod Burdena izazvalo osmeh i rečenicu: „Oh, bilo bi divno fotografisati ih mrtve na krevetu.”

Stiče se utisak da se podsmevao čitavoj modnoj industriji (čak je i osuđivao), a bio je jedan od najtraženijih modnih fotografa i radio za velike modne kuće. Njegova jedinstvena mešavina nadrealnog i erotskog punila je stranice međunarodnih časopisa poput francuskog Vogue-a tokom 70-ih godina prošlog veka i postala sinonim za mnoge revolucionarne reklamne kampanje. Uticaj psihodrame i teorije apsurda Gi Burdena odjekuju i danas. Tako je inspirisana njegovim radovima Tajana stvorila Mimi Džo.

Mimi DžoMimi Džo je izmišljena ličnost. Ona je prototip svih savremenih, užurbanih, poslovnih žena koje izgledaju kao da su izašle iz magazina, a opet uspešno žongliraju privatnim i poslovnim obavezama. Izražen vizuelni kontrast živih i veselih boja, kao i gestikulacija i mimika glavne akterke, ukazuju na izbezumljenost u kome se ona nalazi u svom tom šarenilu. Haos u glavi dok je vizuelno sve na svom mestu. Mimi je poput plastične lutke bačene u svet roze viklera, fenova za kosu, lakova za nokte i lepih haljina.

Tajanine fotografije ne predstavljaju „običan klik i lepu scenu”, već su fokusirane na iskrivljenu realnost. Sve čari digitalne manipulacije iskorišćene su u fokusu na detalje i sitne izmene koje izazivaju uznemirijuće efekte na fotografiji. Foto-priča „Ko je ošišao Mimi Džo?” je sama po sebi već dovoljno izvrnuta i uvrnuta, pa bi upotreba ovakvih umetničkih efekata za estetski doživljaj bila nepotrebna.

Kako mo(rbi)dna priča napreduje Mimi Džo postaje sve više izbezumljena. Izgubljena, sa gomilom viklera na glavi koji pokušavaju da ukrote njenu kosu i da je uobliče u nešto što ona nije, Mimi pokušava da se svemu tome odupre i odbrani se (možda i od same sebe), ali joj to ne uspeva. Sve eskalira pravim kolapsom i sveopštim napadom fenova za kosu i ostalih „ženskastih” stvari kada ona (bukvalno) potpuno pada  pod uticaj surovih zahteva okoline. Mimi Džo je ubijena.

3

Mimi Džo

Mimi Džo

Mimi Džo

Neko bi pomislio da je tu kraj, ali umetnica je odlučila da ponudi neku vrstu razrešenja. Priča se nastavlja tako što se Mimi Džo „budi”, ali sada izgleda potpuno drugačije. Ima upadljivo roze kosu, otkačenu haljinu na štrafte koja pomalo podseća na zatvorsku odeću i u njoj se budi jedan novi razuzdani život. Život na ivici potpunog ludila i haosa, ali i potpune slobode.

Mimi Džo

Mimi Džo

Gola, fotošopirana, savršena i često hiperseksualizovana tela toliko su svuda oko nas da na njih više i ne obraćamo pažnju. Ako na sve ovo dodamo i uticaj društvenih mreža, žene su u situaciji da, pod pritiskom koje društvo nameće, svoj fizički izgled upoređuju ne samo sa modelima i poznatima, već i sa sopstvenom fotografijom ulepšanom kroz filtere.

Priča Mimi Džo se završava tako što shvatamo da je ona ipak ostala zarobljena negde, u međuprostoru. Vidimo njen odraz u ogledalu koji gleda u nju, dok ona gleda u nas, što nam opet ostavlja slobodu da sami kreiramo konačni sud o čitavoj priči i donesemo zaključak. Jesmo li sve mi, na ovaj ili onaj način, pomalo Mimi Džo?

Mimi Džo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *