Književni kafei

Kad sledeći put pođete u kafe da pišete poeziju, dobro promislite gde ste se zaputili. Neki kafei nadahnjuju više nego drugi.

Koliko puta ste samo poželeli da napišete priču, pesmu, roman, ali inspiracija nikako da dođe? (Ako je odgovor nijednom, pravite se da je pitanje retoričko ili slažite i recite: Oh, nebrojeno!) Ali ne brinite, zato je !Kokoška tu! Kada sledeći put osetite manjak nadahnuća, put pod noge i pravac u neki od dolenavedenih kafea. Inspirisali su Hemingveja i Simon de Bovoar, pa što ne bi i vas.

Napomena: Kada shvatite da ni sva vaša pokretna i nepokretna imovina ne bi pokrila jednu kafu u centru Pariza, slobodni ste da nađete niskobudžetnije ekvivalente u svom okruženju.

Café Griensteidl, Beč

Ako zanemarimo ne preterano laskav, ali barem kratak period u kome je služio kao stecište političara (i tu svrhu čak i nakratko preimenovan u National-Café), kafe prekoputa Hofburga je za vreme svog postojanja okupljao neka od najznačajnijih imena austrijske književnosti (Hofmanstal, Šnicler). Sudbina je htela da ta imena ne budu uvek u harmoničnim odnosima, te je dolazilo do posve zanimljivih prepucavanja. Primera radi, 1897, nakon pola veka postojanja, kafe je morao da se sruši zbog planirane rekonstrukcije trga na kom se nalazio (Michaelersplatz). Tim povodom je autor Karl Kraus napisao Demoliranu književnost, u kojoj je zdušno napao članove književnog pravca Jung-Wien (Mladi Beč), redovne goste Griensteidl-a. I završio s ćuškom. Ostavši bez omiljenog mesta za okupljanje, mladim Bečlijama nije preostalo ništa drugo do da nađu novo mesto za kafenisanje.

Café Central, Beč

Širok asortiman kolača bio je ključni faktor za prelaz. Preuzeto sa: thehungariangirl.com

Širok asortiman kolača bio je ključni faktor za prelaz. Preuzeto sa: thehungariangirl.com

I našli su ga. Da citiramo izvesnog korisnika stranice yelp.com: „Ovo je veoma dekadentan, oldskul (a znamo da je oldskul kul) kafe.“ Oldskul je kul, što su vrlo verovatno smatrali i gorepomenuti mladi književnici, čim su odlučili da svoj kulturni štab prenesu tamo, stvorivši time novo mesto za okupljanje bečkih intelektualaca. Nakon što je ugostio pisce poput Altenberga, Fridela i Hofmanstala, kao i veći broj političara (navodno su tu spadali i Tito, Hitler, Lenjin i Trocki), kafe je krajem Drugog svetskog rata prestao da postoji. Međutim, dobri duhovi preduzetništva shvatili su da oldskul faktor može da donese vrlo lepu zaradu, te su i CentralGriensteidl doživeli svoju renesansu i omogućili turistima da i u 21. veku po skupe pare tripuju intelektualizam.

Café de la Rotonde, Pariz

Ubrzo po svom osnivanju 1922. La Rotonde je postao omiljeno mesto slabije situiranih pisaca i slikara, kojima je vlasnik dozvoljavao da satima sede uz jednu kafu, ili pak da mu račun plate svojim delima, čemu enterijer kafea i danas duguje svoj izgled. Međutim, La Rotonde svoju prepoznatljivost prvenstveno duguje Ernestu Hemingveju, koji je ovekovečio kafe u svom delu Sunce se ponovo rađa: „Do kog god kafea u Monparnasu da zamolite taksistu da vas odveze sa desne strane reke, uvek će vas odvesti do Rotonde.“ Hemingvejevu naklonost prema ovom mestu delili su u međuratnom periodu i mnogi drugi američki književnici, poput Ficdžeralda, Gertrude Stajn, ali i T. S. Eliota, koji se svog amerikanstva odrekao.

Café de FloreLes Deux Magots, Pariz

Znate kako se stadioni večitih rivala srpskog fudbala nalaze na istom brdu? Ova dva pariska kafea otišla su korak (dva, tri…) dalje i našla se na istom – trgu. Sredinom 20. veka, u vreme kada je egzistencijalizam diktirao trendove, Café de FloreLes Deux Magots gledali su se mrko preko svog trga i vrebali ko će prvi da smesti Simon de Bovoar, Žan Pola Sartra, Kamija, Džojsa, Brehta, i naravno Džeja, pardon, Hemingveja. Uspostavili su čak i sopstvene nagrade, koje i danas dodeljuju mladim francuskim autorima. Tu je Les Deux Magots bio daleko ispred –dok se njihova nagrada dodeljuje još od 1933, de Flore je svoju uveo tek 1994. Zaostatak na tom polju ga, međutim, nije sprečio da danas bude daleko popularniji među svetskim džet-setom, te u skladu sa svojom slavnom klijentelom određuje i cene.

Café Montmartre, Prag

Mali predah od Pariza napravićemo u Pragu, ali ne lezi vraže! I on Monmartr za trku ima! Pariz je možda poznat po svojoj četvrti, ali ni praški kafe nije ostao neprimećen, možda i ponajviše zbog svojih posetilaca, khm, Kafka, khm, Brod. Lokal su posećivali i mnogi drugi vrhunski češki pisci poput Františeka Langera i Jaroslava Hašeka, koji su sa ostalim posetiocima vodili mnogobrojne debate i diskusije na češkom i nemačkom, ali i na jidišu. Montik, kako mu lokalci tepaju, postoji i danas – oživljen je nakon višedecenijske pauze početkom 90-ih.

Grand Café, Oslo

Osnovan 1874, kafe je bio sastavni deo hotela Grand, u kom su se svake godine održavali banketi povodom dodele Nobelove nagrade za mir. Vremenom je postao omiljeno mesto umetnika tadašnje Kristijanije (današnje Oslo), od kojih su nesumnjivo najpoznatiji Henrik Ibzen i Edvard Munk. Ibzenove svakodnevne posete od 13:20-14:00 i od 18:00-19:30 ovekovečio je upravo Munk, a sto za kojim je Ibzen uvek sedeo, kao i njegov cilindar čuvani su tamo, sve dok kafe nedavno nije prestao da postoji (31.08.2015), što je naišlo na oštro negodovanje stanovništva norveške prestonice.

Литературное кафе, Sankt Peterburg 

Preuzeto sa: www.pulpolocal.com

Preuzeto sa: www.pulpolocal.com

Jedini takav na ovoj listi, peterburški Literarni kafe (osnovan tek 1983) u stvari predstavlja „naslednika“ lokala u kom su svoje vreme provodili nebrojeni ruski intelektualci, poslastičarnice Wolf et Béranger u Nevskom Prospektu. Današnji kafe je, u stvari, nastao kao omaž svim književnicima koji su svoje vreme provodili tamo, poput Dostojevskog, Černiševskog i Ljermontova. Smatra se da je to mesto na kom je Puškin pojeo svoj poslednji obrok pred duel u kom je smrtno ranjen, te mu je u čast u današnjem kafeu postavljena bista. Međutim, nije Puškin jedini skončao nakon posete Wolf et Béranger-u. Prema krajnje neproverenim glasinama, Čajkovski se takođe upokojio nedugo po napuštanju lokala, nakon što je popio gutljaj neprokuvane vode. Ne čudi onda što su odlučili da se nazovu literarnim, a ne muzičkim kafeom.

Bonus: The Elephant House, Edinburg

S obzirom na relativno kratak period postojanja (od 1995), edinburški kafe danas još uvek nema istorijski značaj kao njegovi prethodnici na listi, ali činjenica da je Dž. K. Rouling upravo u njemu pisala neke od svojih prvih knjiga preti da to promeni. A poziv na sajtu kafea da i sami iskusimo magiju sugeriše da se oni upravo takvoj promeni i nadaju.

1 komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *