Kišovitost i antiideologija u Urbanovom Času anatomije

Predstava koja je čas. Čas koji je predstava.

Reditelj Andraš Urban svojim Časom anatomije, kao i Kiš svojim, čika gledaoca da prepozna ono što je preuzeto (iz dela drugih reditelja, Kišovog opusa, dela drugih pesnika, istorijske građe…). I onda kada gledalac izneveri ovaj izazov i nađe se u magli, dovoljna je emotivna snaga ili lirska lepota prikazanog da mu, bez zalaženja u izvore replika, pruže celovito iskustvo. Ipak, za onu publiku koja poželi da zađe dublje, ovaj tekst će pokušati da pruži dodatne informacije. Napravićemo tako svojevrstan čas anatomije Časa anatomije Časa anatomije, koji je dobio naziv, pogodićete – po Času anatomije.

Pretpostaviti da je svaki gledalac imao priliku da se upozna sa strukturom i sadržajem knjige Danila Kiša pre dolaska na predstavu je svakako previše optimistično. Zato ćemo ovde probati da se snađemo u tragovima koje nam je reditelj ostavio, bazirajući se, naravno, na prvom – delu po čijim je motivima ona rađena i čiji naslov deli. Ova knjiga je po mnogo čemu specifična u Kišovom opusu. To je njegova najduža knjiga, mada je napisana za samo mesec dana. Takođe, jedina je Kišova knjiga sa srećnim krajem. Jer, autor je sastavivši ovaj polemički spis (koji se smatra najboljim u istoriji srpske književnosti, kao i prvom ozbiljnom knjigom o intertekstualnosti) stavio tačku na ono što su novine tada nazvale „najvećom posleratnom književnom aferom u nas”.

Zanimljivo je što se reditelj odlučio na dramatizaciju upravo ovog dela (dramaturškinja i saradnica reditelja je Suzana Vuković, a asistent režije Nikola Končarević). Verujemo da je to proizašlo iz Urbanovog stava o tome da dijalog u pozorištu treba da se vodi između publike i scenskog dešavanja, umesto da gledaoci voajerski posmatraju razgovor dva lika na sceni. Bitno je i to da je glumac kao individua u ovom konceptu na neki način postao i lik. Polemika, tako, i inače prisutna u Urbanovim delima koje prati onaj ofucani pridev „angažovana”, ovde dobija svoju punu scensku formu. Glumačku ekipu čine: Radoje Čupić, Jugoslav Krajnov, Marija Medenica, Nenad Pećinar, Sanja Ristić Krajnov, Igor Pavlović, Višnja Obradović, Draginja Voganjac, Alisa Lacko i Milica Grujičić.

„Čudesni optimizam i vera u budućnost” u vremenu i među ljudima koji su preživeli fašističke i staljinističke logore je glupost, poluga vlasti. Napravljen je mit i podsticano svenarodno ushićenje, iliti histerija jugoslovenstva. Kratak monolog koji otvara predstavu daje nam sličan siže ovom koji smo naveli i time nas uvlači u Kišovsko raspoloženje i posleratni period.

čas anatomije andraš urban snp

Optimizam
Preuzeto sa www.snp.org.rs

Ipak, ne bi ova predstava bila urban(ov)a da nije prethodno napravljena kopča sa bliskom prošlošću. Prvi od dva citata (koji su preuzeti iz predstava drugih reditelja) odnosi se na projekat Olivera Frljića koji govori o žrtvama u Srebrenici. To je zapravo izostavljena scena Kukavičluka (Narodno pozorište Subotica, 2011) u kojoj glumci objašnjavaju kako neće izgovarati imena svih žrtava kako publici ne bi bilo neprijatno. Imena im ništa ne znače, uostalom, sve kolektivne smrti su beznačaje.

Zamišljamo reditelja ovako:

Jesu li svi seli? Ugasila se svetla? Počeli smo… Svima je dovoljno neprijatno? E sad smo zaista počeli.

Šalu na stranu, ovaj citat uvodi u problematiku kojom se predstava bavi – ona nije jednostavno panegirik Kišu, već ispitivanje odnosa umetnika, intelektualca, to jest, individue prema društveno-političkoj stvarnosti. Ugroženost individualnosti spram nacionalizma, spram ideologije uopšte.

Kiš je, samom svojom ličnošću, interesantan u konceptu nepripadanja i preispitivanja identiteta. Između oca, mađarskog Jevrejina i majke Crnogorke, kršten u pravoslavnoj crkvi, ateista, po želji sahranjen prema pravoslavnom obredu, „poslednji jugoslovenski pisac” – kako sam kaže, koji smrdi na „Jevropu” – kako kažu drugi. Rečju, individua. I taj pojam igra centralnu ulogu u njegovom radu, pa i drami rađenoj po njegovoj knjizi. I reditelj i Kiš poručuju kako je svaka kolektivna smrt upravo zbir individualnih. Ta činjenica ne sme se odbaciti zato što je smrt uzrokovana ideološkim pobudama i njena tragičnost se ne sme procenjivati na osnovu naše naklonosti ili nenaklonosti ka podobnoj ideologiji ili nacionalnoj pripadnosti. Po rediteljevim rečima, čovek mora misliti o sebi u relaciji sa drugim čovekom.

Veoma je vizuelno upečatljiva scena koja pravi asocijativni lanac od sadašnjeg trenutka (trenutka u kom se predstava izvodi, dakle neki dan 2017), kroz maj 1977, kada je nastala knjiga (primetite jubilej), sve do baroka, davne 1632. Te godine, jedan Holanđanin, ali ne onaj leteći, naslikao je delo koje će, na sceni SNP-a, dobiti svoj odjek (scenograf Željko Piškorić, kostimografkinja Marina Sremac).

čas anatomije

Rembrant, Čas anatomije

čas anatomije andraš urban snp

Svaka sličnost je slučajna
Preuzeto sa www.snp.org.rs

Na stolu ovoga puta nije ozloglašeni kriminalac već sam Danilo Kiš koga „učenjaci” vređaju, udaraju i ponižavaju. Oni su koreografski učinjeni da izgledaju onoliko groteskno koliko Kišovi stvarni napadači jesu bili intelektualno (scenski pokret: Andreja Kulešević). Izgovaraju se reči optužbe: „reproduktivac, imitator, njegova knjiga je ne previše slobodan prevod Borhesa, piše isključivo o Jevrejima – pobunjenicima, zloupotrebljava autentičnost, potcenjuje sredinu kojoj upućuje svoje knjige…”

Nemam ništa izuzev svog pisanja, ako me ospore kao pisca, ne ostaje mi ništa

danilo kiš čas anatomije

“The world is too brutal for me” – svet je isuviše brutalan za mene, napisao je mlađani Danilo u svoju studentski svesku.

Neviđena hajka podigla se oko knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, to jest, njenog autora, Danila Kiša. Samo nekoliko nedelja nakon objavljivanja knjige, tabloidne novine počele su sa objavljivanjem tvrdnji kako je Grobnica za BD plagijat. Prvi „ozbiljan” napad bio je tekst objavljen u jednom zagrebačkom magazinu pod nazivom Ogrlica od tuđih bisera (Danilo u predstavi sam izgovara neke od redova koji se u ovom tekstu nalaze). Zatim je univerzitetski profesor, predsednik Udruženja književnika Srbije, Dragan Jeremić, stao na čelo ovog linča. Uzroci napada, naravno, nisu nikako bili povezani sa „očuvanjem dostojanstva književnog sveta”, već su bili čisto politički. Mada, verujemo da Kišov postmodernistički stil zaista i nisu razumeli. Poznat fenomen modernog književnog postupka – korišćenje paraliterarne i dokumentarne građe u književne svrhe, proglašen je, u Kišovom slučaju, plagijatom. (Izvinite, ali koji to postmodernista na kontrolnom nije bar malo prepisivao od Borhesa, na primer?) Kiš do najsitnijih pojedinosti analizira ove optužbe i piše najgnevniju knjigu: „Jer pri današnjem stanju naše književne kritike i naše književne teorije – govoriti o svojim knjigama književnoteorijski nije više nikakav hir nego nužnost.” Svu primitivnost napada kritike osetimo u prethodnoj sceni.

„Nisu vam oprostili talenat”, slutio je Krleža nekoliko godina ranije.

Muzika je važan element predstave. Kompozitorka je Irena Popović Dragović, a muzičari na sceni su violončelistkinja Aleksandra Lazin, pijanistkinja Milena Milovanović i bubnjar Ištvan Čik. Pamfletski, pobunjenički karakter predstava najpotpunije ostvaruje u sceni sa muzičkim elementima koja citira, deklamuje ili peva deo Kišovog intervjua u kom je dao portret nacionaliste – čoveka koji se jedino kroz taj destruktivni totalni izbor realizuje. Ovaj tekst, toliko je tačan i efektan u celosti da nam je žao da izdvajamo citate, pa vas upućujemo da ga svakako pročitate – intervju za časopis Ideje, br. 4 za 1973.

„Književnička cosa nostra” koja je napala Kiša pripadala je upravo tom profilu ignoranata. „Knjiga je ta, dakle, o Jevrejima, stoga irelevantna, ona ne govori ni o nama ni za nas, što znači nije naša…” Jeremić (onaj gorepomenuti pseudointelektualac) je optužio Kiša za ocrnjivanje „lokalnih tradicija i savremenih tokova naše književnosti”. Antiindividualistička tendencija bila je glavno obeležje tadašnje kritike. Pesma „Bratstvo i jedinstvo” Damira Avdića u okviru ove scene daje ironijski osvrt na jugonostalgiju, jugonostalgičare i licemere koje ih prati.

čas anatomije andraš urban snp

Nacionalizam je ideologija banalnosti
Preuzeto sa www.snp.org.rs

Najliričnija kompozicija u predstavi, nežna i jeziva istovremeno, predstavlja kontrapunkt pankerskoj agresivnosti. Tekst je pesma Šandora Petefija (fun fact – Kiš je prevodio njegove pesme) pod nazivom „Pesma vukova”. Čini celinu sa svojom pesmom-bliznakinjom Pesma pasa. Njih navodi i Kiš – Boris Davidovič Novski i E.S. ne žele da umru ni kao psi ni kao mravi, već kao vukovi. Opoziciju predstavlja i na značenjskom planu jer daje surovu viziju intelektualca koji se ne boji da dela. Izopšten, umoran, gladan, ali slobodan. Glumci su zagrljeni dok pevaju, i ovo je možda jedini momenat predaha koji nam je priušten, i zaista se i oseća kao zagrljaj.

Postoji simbolika u tome što je predstava po motivima Kišovog dela rađena u Novom Sadu. Prvi čulni utisci kojih se pisac seća, nastali su upravo u tom gradu, kao i prva velika tragedija – hapšenje oca zbog toga što je Jevrejin. Glumice sa mikrofonima, isključivo govorom, predstavljaju opažaje i događaje koji su se desili na prostoru kojim smo okruženi. Vremenska osa se gubi u tih nekoliko minuta, i osećanje prostora, stvarnog, ne scenskog, stvara klaustrofobiju, jer prava drama desila se tamo napolju – izvan pozorišta.

čas anatomije andraš urban

Mrtvi konji opisani su u Kišovom Porodičnom ciklusu
Preuzeto sa www.snp.org.rs

Osećaj završenosti postoji zahvaljujući apokaliptičkoj atmosferi poslednje scene, posle koje, prirodno, ostaje – mrak. Nezavisno od nje, zbog kolažističkog manira u kom je predstava pravljena, nameće se utisak da je mogla da traje zauvek. Poema „Đubrište” (monolog koji zatvara predstavu) pravi popis onoga što ostane iza ljudi. Ljudi u njoj nema. Ovaj beznadni pejzaž pun uspomena, ništa, ipak, nije razrešio, jer pitanja koja predstava postavlja ne smeju ostati zatvorena u njoj samoj.

Kiš je verovao da je stvarni greh njegove knjige to što odbija da ponudi utehu ili iskupljenje kad je reč o patnji i smrti u sistemu Gulaga, odnosno komunizmu uopšte. Tako je i ova predstava odbila da pruži katarzu, utehu, spuštanje zavese. Vreme će samo da joj dopiše nova čitanja.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *