Avgust u okrugu rok kampa za devojčice

Rok kamp! Pa još za devojčice! Zvuči neverovatno? Ali jeste istinito i vrlo brzo naći će se i u vašem komšiluku!

Na prostore Balkana, tačnije u prostore dečijeg odmarališta Šuplja stena na Avali, stiže pojava koja je velikom delu sveta već odavno poznata Rok kamp za devojčice. Pojava rok kampa namenjena isključivo devojčicama nastala je u SAD 2001. godine, a odatle se vrlo brzo proširila do Švedske, gde se 2003. godine održao prvi rok kamp za devojčice u Evropi. Četrnaest godina kasnije, odnosno ove godine, od 21. do 27. avgusta održaće se prvi rok kamp za devojčice u Srbiji. Trideset devojčica prašiće po gitarama, bas gitarama, bubnjevima i klavijaturama uz nadzor osam mentorki, a sve to u organizaciji pet devojaka iz programa afirmacije ženskog stvaralaštva Femix. Sa !Kokoškom je razgovarala jedna od njih, Tatjana Nikolić.

Izvor: promo

K!K: Šta znači rok u vašem rok kampu?

Tatjana: Znači vrlo široko. Ako devojčice prate bilo kakav rok, pank, metal, nešto što deluje čak i komercijalno za nekog ko ozbiljno prati rok, velika su razlika u odnosu na ono šta prosečni tinejdžer ili tinejdžerka slušaju. One su već sa majicom Mejdena, što možemo da kažemo da je kliše, neka vrsta čudnjakinja u svojim školama, a nama je to sjajno i hoćemo u tome da ih podržimo.

K!K: Ko su i odakle su devojčice koje će kampovati u ritmu roka ?

Tatjana: Devojčice su uzrasta 10-14 godina. Razmišljala sam da li je trebalo još malo da suzimo okvir, jer između 10 i 14 nije tako mala razlika, ali neka – postojaće i mentorski momenat među njima. Tako će moći da uče jedne od drugih i da se međusobno podržavaju. Dolaze iz 10 gradova u Srbiji, a htele smo da bude što više devojčica van Beograda, i nadam se da će sledeće godine biti još više devojčica iz drugih gradova. Klinke u manjim gradovima imaju značajno manje prilika i još su više neobične okolini kad se farbaju u crno, nose martinke…

K!K:Uf, pa one su baš mlade! To znači da ste morale da imate kontakt sa roditeljima. Da li ste se našle u situaciji da se neko od roditelja odnosi prema vama sa predrasudama, naziva vas onim feministkinajama i slično?

Tatjana: Bojala sam se da će toga biti, ali nije. Očigledno su dolazili roditelji koji su već  zainteresovani i čija su deca zainteresovana. Nakon što smo primile sve prijave i napravile uži izbor, imale smo skajp razgovor sa svim roditeljima koje nismo uživo upoznale. Bili su sjajni, imali su puno razumevanje za ovu priču i davali su punu podršku svojim devojčicama za bavljenje muzikom. Nisam se toliko brinula da će im smetati to što je „ženska priča, nego to da ćemo mi biti smatrane neozbiljnim ili isuviše mladim, da bi roditelji voleli da svoju decu povere nekim starijim ljudima.

K!K: Da li ste se susrele sa kritikama na račun neuključivanja dečaka u rok kamp?

Tatjana: Kada smo počele ovu priču, bilo je nekoliko komentara na društvenim mrežama koji su postavljali pitanje zašto je samo za devojčice. Znale smo da će to da se desi i, da nema toga, nešto bi bilo pogrešno. Objašnjavale smo mamama, tatama, momcima, muzičarima, koja je to vrsta diskriminacije. Iskustva i istraživanja govore da su gitara, bubanj, bas, generalno bavljanje rokom, džezom, pankom, metalom, viđeni kao muški. Mi odlučujemo da sva mesta posvetimo onima koje se ovom muzikom manje bave.

Vrlo brzo nakon što smo mi objavili poziv, naišla sam na letak „Časovi baleta za devojčice. Pomislila sam, čekaj, pa je l’ mi radimo isto ovo? Ali ipak nije isto – kad se kaže časovi baleta za devojčice, to se uklapa u stereotip da je balet ženski ples, zabranjuje se onima koji se inače ne bave time, i stigmatizovani su zbog svog interesovanja. Mi u stvari namenjujemo ovo onima koje inače nisu ohrabrene da se time bave.

rok kamp za devojčice tatjana nikolic

Tatjana. Foto: Mina Stanikić

K!K: Ko su devojke koje će podučavati mlade nade srpskog roka?

Tatjana: Sa devojčicama će raditi osam devojaka koje su muzičarke iz različitih gradova i sviraju u domaćim još uvek neafirmisanim bendovima. Pod vođstvom su Selene Simić, bubnjarke iz Smedereva, koja je sa nama već radila besplatne bubnjarske radionice u Beogradu, Smederevu i Pančevu i sa kojom imamo odličnu saradnju. One su sve muzički obrazovane, završile su srednju muzičku školu, a neke i akademiju i aktivne su u jednom ili više bendova. Namerno su sve devojke, jer mislimo da bi bilo ironično da dovedemo momke da ih podučavaju, a da pričamo o tome kako devojke mogu sve jednako u roku. Biće i fotografkinja, audioinženjerki, namerno pravimo ceo ženski kolektiv. Bilo nam je važno takođe da mentorke razumeju potpuno ovu priču koja jeste feministička i da se ne uključuju zbog honorara.

K!K: Kad smo kod honorara i para… i kad hoćemo da preskočimo floskulu „pare nisu problem, para nema… postavimo pitanje: Kako je finansiran projekat?

Tatjana: Kamp je jedan od deset pobednika konkursa Klub Superste za 2016. koji je pod pokroviteljstvom ERSTE banke. Međutim, to nije ni blizu dovoljno za kamp. Čak i sa smanjenim cenama (na primer, odmaralište „Šuplja stena” u saradnji sa Opštinom Vračar nam je izašlo u susret i smanjilo cenu), ovo je skup projekat. Prvobitna ideja je bila da bude potpuno besplatan kamp, da ne bi bilo diskriminacije po pitanju materijalnih mogućnosti za učešće. Pošto su nas Ministarstvo kulture i informisanja, kao i Grad Beograd, kojima smo podnosile prijave, potpuno izignorisali, morale smo da uvedemo neke male kotizacije. Roditelji učestvuju sa jednom trećinom, a mi sa različitih strana prikupljamo dve trećine sredstava. Dobile smo podršku Trag fondacije, sponzorstvo bendov Disciplina, Anđeli, Fruvita. Skupile smo skoro sve, ali i dalje nam treba jedan mali deo.

Ni jednoj od nas ovo nije posao, ušle smo u ovo sa idejom da radimo pro bono i  kampom se bavimo nakon što završimo poslove od kojih živimo. Kad bi bilo para da je makar jednoj od nas to plata, verovatno bismo još bolje uradile stvari. Ovako guramo sa kapacitetima koje imamo. Podrška sa strane je stvarno velika, nažalost osim Grada i Ministarstva.

K!K: Šta je onda to što vas gura i motiviše, a vidimo da pare nisu?

Tatjana: Prvi talas inspiracije bio je svakako kada smo u Stokholmu razgovarale sa devojkama koje organizuju kampove širom Švedske. Zatim je iskustvo sa besplatnih bubnjarskih radionica koje smo organizovale 2015. bilo veliki vetar u leđa i jedno od najlepših iskustava u našim životima. Devojčice su dolazile sa ogromnom motivacijom, sa stvarnom željom da nešto nauče, da se nađu u jednoj drugačijoj sredini. Kada smo ih pitale zašto već ne idu na časove bubnja ili gitare, neke su rekle zato što im nije palo na pamet da je to baš za njih, a ovde piše „za devojčice”. Jasno je jedan kroz jedan da je namenjeno njima, pokazano je da su baš one dobrodošle. To pravi veliku razliku. Kada se eksplicitno kaže da je namenjeno njima, drugačije reaguju.

Ova priča je teorijski dobro zasnovana. Rad sa mlađom decom na dekonstrukciji rodnih uloga ima najveći potencijal. Nama su deca bombardovana roze i plavom bojom, lutkama koje su za devojčice i nekakvim vojnim ili istraživačkim igračkama za dečake. Jako je velika podela između toga šta je za dečake, šta za devojčice.

Bubnjarske radionice 2015. Foto: promo

K!K: Tvoja uža specijalnost i jesu zapravo rodni odnosi na muzičkoj sceni. Koja su vaša očekivanja od kampa? Nije realno očekivati da će trideset devojčica uspeti da napravi revoluciju po pitanju rodnih odnosa u srpskoj muzici, ali ipak pretpostavljam da imate neka pozitivna nadanja?

Tatjana: Nama će biti drago ako neka od njih nastavi da se bavi muzikom i zapamti nešto od stvari o kojima ćemo na kampu razgovarati, kao na primer da ne postoji muški ili ženski instrument ili žanr, da je greška prihvatljiva, da nauče kako da se odgovori na seksistička pitanja a da se pritom ne poljulja njihovo samopouzdanje. Kao Femix nastavićemo da ih pratimo i reklamiramo, posredujemo za neke njihove prve svirke.

Trideset devojčica neće moći da promeni odnose, ali se počelo više pričati o ovoj temi. Ako uspemo da dovedemo na javni nastup poslednjeg dana kampa muzičke urednike i urednice i ljude iz muzičke industrije, možda će im nešto kvrcnuti poput „Aha, pa stvarno nema dovoljno devojaka”. Ako bude u medijima, videće roditelji, pa kad ih ćerka nekad pita da svira bubanj, možda neće reagovati negativno. U tom smislu je bitno da kamp bude što vidljiviji, ne da bi uticao samo na učesnice, nego i na neke druge roditelje, neke druge devojčice i ljude iz muzičke industrije.

K!K: Hajde da se dotaknemo statistike o zastupljenosti žena u muzici u Srbiji. Femix daje određene podatke po tom pitanju, a ti ih u knjizi Rodni odnosi na alternativnoj muzičkoj sceni Srbije i regiona dodatno razrađuješ. Koji su to brojevi koje treba da znamo?

Tatjana: Na festivalima (Trenchtown, Exit, Lovefest…) u Srbiji i regionu žene su na lajnapu u periodu od 2009. do 2013. bile zastupljene između 5:1 na Supernatural festivalu i 12:1 na Exit Main Stage-u. Na top listi radija Beograd 202 tokom proleća 2016, 88 puta se češće čuo samo muški sastav nego samo ženski sastav, a 8 puta češće samo muški sastav nego mešoviti sastav sa makar jednom ženom. To je neopravdano velika razlika. Oni bi rekli nema žena na sceni, a mi bismo rekle, dobro, hajde da vidimo koliko ima žena na sceni! Ako ih ima, one su pevačice najčešće. Desi se da žene krenu kantautorski, pozicioniraju se dovoljno jako i onda naprave bend.

K!K: Ana Ćurčin?

Tatjana: Ana Ćurčin sindrom! Kad god se govori o ženama u muzici poslednjih godina, ljudi se sete Ane i to im je kontraargument da neravnopravnost ne postoji. Ana je fenomenalna i ja uživam u njenoj muzici, ali to što možemo da nabrojimo devojke na prste i što odmah znamo za Anu Ćurčin, pokazuje koliko ona iskače iz opšte muzičke scene. Ima i drugih sjajnih devojaka i bendova sa ženskim autorskim doprinosom naravno, ali sve su to izuzeci, te devojke se probijaju uprkos preprekama.

Ana Ćurčin, kantautorka. Preuzeto sa: danas.rs

K!K: Do kojih si podataka došla u vezi sa odnosom muzičke industrije prema muzičarkama?

Tatjana: Imam nekoliko svedočenja da je muzičarkama ponuđen manji honorar nego muškim kolegama, da se nude lošiji termini. Mnogo duže u karijeri muzičarki se očekuje da će ona svirati za džabe u svrhu svoje promocije. Na primer, ženski bend koji postoji nekih 6-7 godina smatra se mladim bendom. Bend od 7 godina nije mlad bend. S tim u vezi, od njih se očekuje da će svirati besplatno jer njima to znači za promociju, dok se od muškog benda koji postoji 7 godina to uglavnom ne očekuje. Takva i slične prakse, za koje muzičarka može misliti da se dešavaju samo njoj, ona ne vidi kao diskriminaciju, već vidi kao svoj individualni slučaj. Ili ukoliko se to njoj ne dešava, ona misli da se ne dešava nikome. Zato je bitno da se malo izmaknemo i pogledamo šta su zapravo matrice ponašanja. Tipa: meni se dešavalo, mislila sam da se nikome drugome ne dešava, ali ako se svima dešava, to je matrica ponašanja.

K!K: Ipak, deluje da je u elektronskoj muzici isplativo biti žena, te da su žene kao di-džejevi cenjene, a da njihovi nastupi izazivaju pomamu?

Tatjana: Žene u elektronskoj muzici su dobro organizovane i o njima se dosta priča. Hrvatski portal Vox feminae je pisao o tome nekoliko puta i odličan je izvor za one koje to više interesuje. Mi smo imale fokus grupu 2013. godine gde smo baš pričale o tome da li treba da reklamiramo ženski nastup u bilo čemu, pa i u elektronskoj muzici kao „belu mečku“ i „cirkusku atrakciju“. To oneobičavanje žene u bilo kom žanru je mač sa dve oštrice. Jedno je kad to radi Femix, jer se time bavimo i to istražujemo, a drugo kad neki mejnstrim medij oneobičava dodatno žensko stvaralaštvo. Kad npr. Blic pita muzičarku kako je baviti se muzikom i biti žena u muzici u Srbiji, a to ih stalno mediji pitaju, to je dodatni pritisak i teret, jer ženi nije dozvoljeno da bude samo muzičarka, nego mora biti predstavnica svih žena u muzici. Mi se bavimo time istraživački i zagovarački, pa razmišljamo da je drugačije kad ih mi pitamo kako im je.

* * *

Sva mesta za ovogodišnji Rok kamp za devojčice su popunjena. Do sledeće godine ohrabrujte svoje ćerke, sestre, sestričine, mlade drugarice i ostale devojčice rokerke da udare taj bubanj da se čuje! A kad dođe opet vreme prijavljivanja za rok kamp, bićete obavešteni. Usput, ako vidite da negde nastupa Nina Kraviz, upadnite ne zato što je dobra riba, nego zato što dobro vrti. Ploče.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *