Kakav otac, takav sin: glumac

Mnogi su sinovi pratili korake svojih očeva u procesu biranja budućeg životnog poziva. I mnogi su sinovi nasledili porodične firme, pekare, restorane, hotele, a neki su sinovi nasledili daske pozorišne scene. I ti su sinovi glumci, a i sinovi su glumaca.

Тakav je i tek diplomirani glumac Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, Grigorije Jakišić, sin Dušana Jakišića, glumca Srpskog narodnog pozorišta (SNP) u Novom Sadu, gde igra još od pre Grigorijevog rođenja. Ove pozorišne sezone Grigorije je igrao svoje prve profesionalne predstave, i to u rodnom Novom Sadu, i kada bi postojalo nesto poput ,,rodnog pozorišta”, onda bismo mogli da kažemo i u „rodnom pozorištu”. Jer su Grigoriju hodnici i scene SNP-a poznati od ranije, i to dobro:

K!K: Kako je izgledalo odrastati uz oca, glumca Srpskog narodnog pozorišta?

Dušan: On se i igrao u pozorištu. Kad je bio mali, nije imao ko da ga čuva, pa je često dolazio sa mnom na probe. Zadatak mu je bio da sedi i ne galami, a na pauzi bi mogao da izađe na scenu. On je to doživljavao kao svoj prostor i zato je kada je radio Nahoda Simeona sve to video kao nešto njegovo, prirodno i normalno okruženje. Sećam se kad je imao oko tri, četiri godine, igrali smo Sumnjivo lice, i u predstavi me kolega gurne i ja padnem. Kako je ovaj mene gurnuo, Grigorije je skočio iz  maminog krila i viknuo: Ne diraj mog tatu, ubiću te!

Grigorije: Da, iskočio sam iz maminog krila i zaleteo se na scenu. Tati je bilo drago, a mamu je bilo sramota.

Dušan: Nekako je sad odrastao, ali još je mlad. Ljutiće se sad sigurno, ali kad neko diplomira u dvadesetdrugoj, to su još male godine za ozbiljan posao i mislim da mu predstoji jedna vrsta scenskog sazrevanja – to donesu godine, rad – kilometraža.

IMG_0311

Od detinjstva, preko sad, do nadalj! S leva: Dušan Jakišić, Grigorije Jakišić, Sanja Mikitišin. Iz predstave Na Drini ćuprija, SNP, foto: Srđan Đurić

K!K: Prvi put ste zajedno igrali predstavu Srpskog narodnog pozorišta, Nahod Simeon u režiji Tomija Janežiča, kada je Grigorije još bio školarac, a drugi put ove godine u Na drini ćuprija Kokana Mladenovića, kada je Grigorije već diplomirani glumac. Između ove dve predstave prošlo je 10 godina. Kako je bilo igrati jednu, a kako drugu s ocem/sinom, da li je bilo razlike u pritisku i očekivanjima?

Grigorije: prvi put kada sam igrao sam imao samo ogromnu želju da ispoštujem ne samo njega (oca), već i reditelja i ostale kolege i zadatak koji radim. Sada se povećala moja svest o tome šta ja to u stvari radim. Postao sam svestan težine zadatka. Rad na Drini bio je ozbiljniji, a tatino prisustvo bilo je dragoceno. Imati nekog svog ko će da te oceni, da ti pomogne da to bude zaista od srca i iskreno, skida veliku dozu tereta i lakše je sagledati stvari koje radiš. Dok igraš, jako je teško da osvestiš sebi kako to što radiš izgleda nekom drugom. Sa druge strane je i opterećenje jer svaki put i njemu posebno moram da se dokažem na probi.

Dušan: Meni je jednako bilo teško i onda i sada. Onda čak manje, zato što je bio dete, i greška se podrazumevala. Nisam imao tu vrstu pritiska. Sada je možda teže u smislu da su i njegova i moja očekivanja, ali i očekivanja ostatka ekipe i publike veća, jer je već svršen student i treba samostalnim radom da pronalazi puteve stvaranja lika i spoznaje svoje greške. Ali dobro je, izgurali smo.

K!K:  Prva profesionalna predstava bila ti je ovogodišnji Hamlet u režiji Nikole Zavišića, u Srpskom narodnom pozorišu u Novom Sadu, u kojoj si igrao Horacija. Koliko ti je značilo to što je ta predstava bila baš Hamlet i to baš na ovoj sceni?

Grigorije: Ansambl SNP-a je ispratio moje celo odrastanje, svi su me znali i bili veoma dobronamerni, ali i blagi prema meni i puštali su me da sam isprobavam i pokušavam. I u tom smislu je bilo lako. Tako da se objektivno i nisam susreo sa surovošću glumačkog posla, zato što sam bio „kod kuće”. I zaista nisam imao utisak da igram Hamleta, nisam imao opterećenje imenom „Hamlet”, jer kad radiš ne razmišljaš o tome, već od probe do probe razmatraš „šta ja to radim”. Međutim kada su se završila igranja u ovoj sezoni, udarilo me je – Čoveče, pa ti si imao prolog. U jednom nacionalnom teatru. U Hamletu. I tek sam tad shvatio da sam uspeo da zaslužim, dobijem, nešto što ne dobija mnogo ljudi u svojoj čitavoj karijeri. I kada tako šta postigneš kod kuće to znači. I ostaće kao neka svetla tačka koja će mi dati podršku i snagu kada budem išao dalje.

K!K: Ko je od vas dvojice imao veću tremu pred premijeru Hamleta?

Grigorije: Pa on, definitvno. Ja sam imao paklenu tremu poslednje tri, četiri probe pred premijeru, baš zbog tog prologa, koji mi je bio kao nerešiva enigma, zbog koncepta predstave i nisam znao kako da se iščupam. I tako odlučim da zovem njega da gleda probu, jer više nisam znao kako i šta. I on mi kaže: Pa hajde iz kontre, potpuno drugačije. I ja probam. I proigram. I posle toga sve je bilo lakše.

Dušan: Ja! Pa jeste, jer kada ga ja gledam, čak i kada je zaista dobar, ne vidim ono što je pozitivno, već samo greške. Nekako je to valjda i normalno i logično.

K!K: Da li uspevate da smetnete s uma činjenicu da ste otac i sin u scenama koje igrate zajedno i treba li je uopšte smetnuti?

Dušan: Čini mi se da ni on ni ja ne razmišljamo o tome na takav načinje – on ovde ima obavezu da mene ispoštuje, a kad dođe kući onda je obrnuto (kroz smeh).

Grigorije: Svestan sam da ono što ja mislim da izgleda dobro, drugima ne deluje tako. I nemam tu sigurnost kakvu ima on, ili druge starije kolege. Ali kada izađemo sa scene, nas dvojica sedimo u istom  miru, prepoznajem njegovo raspoloženje i prija mi to, kao da sedim sa najboljim drugom. I obojica znamo šta možemo da očekujemo jedan od drugog.

K!K: Da li te druge kolege iz ansambla porede s ocem i ako da, kako se nosiš s time?

Grigorije: Ne osećam to, ali mislim da očekuju od mene više nego što bi očekivali od nekog drugog i tih očekivanja sam svestan i trudim se da im doskočim. I u tom smislu mi je možda bilo teže raditi u SNP, jer da sam negde drugde bio bih tek novajlija, početnik, koji ima pravo na grešku.

Uspravno! Odvažno! Iz predstave Na Drini ćuprija, SNP, foto: Srđan Đurić

Grigorije Jakišić, odvažno.
Iz predstave Na Drini ćuprija, SNP, foto: Srđan Đurić

K!K: Koliko je otac naučio od sina?

Dušan: U našem poslu postoji nešto oprečno – obično kad čovek radi neki posao, što ga više radi, on mu više „ulazi u svest” i postaje automatizam, a sam čovek postaje bolji u svom poslu. A meni se vrlo često čini da sam u svojim počecima bio mnogo iskreniji, a sada što sam sve stariji i iskusniji kao da pomalo gubim na toj iskrenosti. Mladi glumci nas starije podsećaju na energiju početaka i iskonsku želju za radom i napredovanjem.

K!K: Da li si oduvek hteo da (studiraš glumu) i postaneš glumac, kao otac?

Grigorije: Ne. Čak i kada sam radio Nahoda, nisam mislio da bi to mogao da mi bude poziv. Kao mali, bio sam ubeđen da ću biti arheolog. Posle  sam ušao u sportsku fazu i mislio sam da ću zauvek igrati košarku. Nisam bežao od ljubavi prema glumi, ali je tada nisam  doživljavao kao profesiju.

Dušan: Iznenadio me je kada je u trećoj godini gimnazije rekao: ja bih otišao da vidim kako to izgleda, i kada mi je rekao da mu ja izaberem monolog za prijemni.

Grigorije: To je oslanjanje i poverenje – ja sam bio svestan da ne postoji način da ja izaberem bolji monolog od onog koji bi on izabrao za mene.

Dušan: Moj i njegov odnos prema prijemnom su bili dva različita sveta. Moram priznati da sam bio vrlo iznenađen kada je primljen, a na moje pitanje kako je bilo na prijemnom on je samo rekao – Super, primiće me.

Dušan Jakišić, rogovi. Iz predstave Duh koji hoda, SNP, foto: Aleksandar Ramadanović

Dušan Jakišić, rogovi.
Iz predstave Duh koji hoda, SNP, foto: Aleksandar Ramadanović

K!K: Na drini ćuprija je verovatno predstava sezone u Novom Sadu, a uz još neke i u Srbiji. Iako je tekst inspirisan Andrićevim romanom, predstava izlazi iz okvira romana i nastavlja da opisuje višegradsku hroniku sve do 1992. Koliko misliš da se razlikovalo tvoje viđenje predstave i rada na njoj, kao mlade osobe koja je o svim događajima opisanim u predstavi samo informisana, od utiska tvog oca, koji je poslednje episode u predstavi doživeo?

Grigorije: Mislim da su starije kolege iz predstave doživele to emotivnije, u smislu da se ja nisam opterećivao tim događajima, već sam na to gledao kao hronologiju  jednog mesta i omaž tamošnjim žrtvama. Iskreno, na probama bilo je odvratno teških scena gde te hvata jeza, i ne bih mogao ni da pojmim kroz šta su ti ljudi zaista prolazili. Sada to igram kao glumački zadatak i trudim se da uvek bude jednako dobar i tačan. Mislim da su stariji glumci ovde duboko utkali svoju iskrenu emociju koju vuku iz nekih sećanja, a ja sam vukao emociju koju sam iskusio na prvim probama.

K!K: Reditelj Na Drini ćuprija, Kokan Mladenović, poznat je po predstavama sa dozom političkog angažmana. Ima li i koliko politički angažovanog teatra u ovoj izvedbi Na Drini ćuprije?

Dušan: Konkretno o Drini, šta tu ima političko? Neko će to tako doživeti. Ali nema političkog u tome što se unazad petsto godina ljudi međusobno ubijaju, a onda kako dođe nesreća, svi se ujedine u njoj i nije im teško da budu zajedno. A  dok im je dobro, valjda ne znaju šta će od sebe, pa krenu da se kolju. Valjda to samo na ovim prostorima ima. A svega toga ima u našoj predstavi, i to je ljudsko.

Grigorije: Ljudi su malo umorni od političke scene. Kada dođe neka ovakva predstave, ona opomene, ali ovo nije opomena u političkom smislu, već ljudska opomena. I upravo ta ljudska opomena je ono što će zapeći.

K!K: Kako vidite srpsku kulturnu i pozorišnu scenu u budućnosti i od koga će njen razvoj najviše zavisiti?

Grigorije: Meni nedostaje klasičnog pozorišta na kakvom sam odrastao. To ne znači da treba da se vratimo unazad i igramo samo klasičan teatar. Nadam se da ćemo imati od svega po malo – dobru klasičnu predstavu, dobru koncept-predstavu, dobru komediju, dobar politički teatar i mislim da to prvenstveno zavisi od hraborsti i smelosti nove generacije reditelja. Treba da idemo korakom koji odgovara umetnosti ovde, ali i da gajimo i negujemo domaće dramske tekstove.

Dušan: Na sličan način vidim to. Mislim da će uskoro, pa i deset, dvadeset godina je uskoro, to klasično opet postati „in”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *