Kafka i Kami u ringu apsurda

Boriti se protiv besmisla ili ga svesno prihvatiti? Da vidimo šta o tome vele vojvode od apsurda, Kafka i Kami.

„Verovanje u smisao života pretpostavlja uvek lestvicu vrednosti, izbor, pretpostavlja da se nešto ceni više od nečeg drugog. Verovanje u apsurd, prema našim odredbama, uči nas nečem sasvim suprotnom od toga.“, kaže Kami u Mitu o Sizifu, što će dalje reći da „ne postoji dobro i zlo, već samo svest o apsurdu.“

Upravo sa apsurdom Alber Kami i Franc Kafka bili su na ti, samu su se prema njemu odnosili na različite načine. Kami je odlučio da ga ortački potapše po ramenu, što i pokazuje prihvatanje apsurda u Strancu, ili težnja da se apsurd kao takav shvati i prihvati u Mitu o Sizifu. S druge strane, Kafka je u romanima Proces i Zamak svojim likovima dao zadatak da se izbore protiv apsurdnih situacija u praksi.  Zamislimo sada ovu dvojicu velikana avangarde kako u ringu suočavaju pomirenje sa apsurdom i pokušaj borbe protiv njega. Umesto bokserskih rukavica,  dajmo im njihove ubojite citate  – pa da vidimo ko će pobediti…

Ima li smisla boriti se protiv besmisla?

Na početku Mita o Sizifu stoji da tu neće biti reči o apsurdnoj filozofiji, nego o „osećanju apsurda, prisutnom posvuda u našem vremenu“. Kroz priče o Mersou, Jozefu K. i K. biće upravo prikazani različiti odnosi prema takvom osećanju. Kafkini junaci boriće se do samog kraja protiv besmisla i neostvarenosti „malog“ čoveka do kojih uglavnom dovode kandže birokratije. Ali, da li je takva borba uzaludna (da ne kažemo, apsurdna) i može li se mirno živeti ako se prihvati besmisao života? Razmatrajući pitanje apsurda, Kami tvrdi sledeće: „Zaista, postoji samo jedan filozofski problem: samoubistvo.“ Ako priznamo da je život apsurdan i odlučimo da se iz tog apsurda izvučemo, to bi se po Kamiju moglo postići jedino samoubistvom, a evo i zašto:

Ubiti se… znači priznati, kao u melodrami. Priznati da nas je život nadmašio ili da ga ne shvatamo. To znači samo priznati da živeti „nema smisla”.

Uh… Kami je za okršaj sa apsurdom postavio oštra pravila – ispada da je neizvodljivo priznati da je život besmislen i pritom izvući živu glavu. Ipak, kako dalje stoji u njegovom ogledu, ako život nema smisla, to ne znači automatski da nema smisla živeti. Samo treba prihvatiti besmisao, kao što lepo čini Merso u Strancu. „Samo?”, pitao bi verovatno Kafka. I baš zato, on rešava da svoje junake suoči sa apsurdnim životnim situacijama i navede ih na borbu kroz koju će se videti ima li iz apsurda izlaza.

Kafka: Sad ću da ti pokažem, apsurde!

Kafka vs apsurd

Ovako grozničav pogled može imati samo Kafka u grčevitoj borbi s apsurdom.

Kako da se jedan Jozef K. tek tako pomiri sa činjenicom da je osuđen za nepostojeći zločin, ili da K. prosto prihvati da je, već spreman da započne sa radom, došao u mesto gde on kao zemljomer nije potreban? Ovi junaci će se tokom svoje borbe naći u sličnim situacijama – vlast će ih ometati dok su još krmeljivi i u noćnim košuljama, a ispostaviće se da je za njihov slučaj nadležan zvaničnik koji je, kakve li slučajnosti, u bolesničkoj postelji. A tek što ni jedan od junaka, K. ili Jozef ., nije više mogao da razgraniči svoj privatni život od zvaničnih poslova:

Nigde još K . nije video da su služba i život tako isprepletani, uistinu isprepletani toliko da je neki put izgledalo da su služba i život izmenjali svoja mesta.

U oba dela, ispostaviće se da vlast i birokratija ne služe čoveku, već upravo obrnuto. K. je odmah primetio da je, čak i kada neki  službenik odluči da uloži napor u rešavanje situacije, taj napor potpuno besmislen:

  • Ovde se mnogo piše. – primeti K, gledajući izdaleka na akta.
  • Da, rđava navika. – reče gospodin i opet se zasmeja…

Ne čudi onda što je ovaj junak zaključio da: „smešna zbrka sticajem okolnosti odlučuje o sudbini čoveka”. Baš zbog te zbrke, K. odlučno odbija da se „povinuje birokratskoj ćudi”, ali je i dalje optimističan u pogledu stupanja u vezu sa zamkom kao simbolom vlasti i razrešenjem svog slučaja. U protivljenju birokratama podstiče ga i lokalni gostioničar, što samo još više podstiče K. da zadrži svoj optimizam:

  • Ali naravno, naravno, neće zbog toga gromovi da pucaju.
  • Ne, – reče K. – vreme ne izgleda na oluju.

Od ovog naivnog optimizma i uverenosti da postoji izlaz iz apsurdne situacije, patio je i Jozef K: na samom početku svog procesa:

Ipak je K. živeo u pravnoj državi, svugde vlada mir, svi su zakoni punovažni, ko se to usudio da na njega izvrši prepad u njegovom stanu? Uvek je bio sklon tome da stvari prima s najvećom mogućom lakoćom, da u ono najgore poveruje tek kad se ono desi, da se ne stara unapred za budućnost, čak ni onda kad sve ukazuje na opasnost… sve je to, doduše, moglo biti shvaćeno kao šala, kao gruba šala koju su mu, iz nepoznatih razloga, priredile njegove kolege iz banke…

Dok vode očajničku borbu za razrešenje svog slučaja, čiji se besmisao već nazire, Kafkinim likovima savršeno je jasno da su se našli u sredini gde očigledno niko sem njih nije svestan tog besmisla. A takva sredina ne priznaje nikakva objašnjenja, jer kako to kaže K.:

Ti možeš nekoga kome su oči vezane bodriti da zuri kroz maramu, ali on ipak nikad ništa neće videti.

Pa da, koliko smo se puta, poput K. i Jozefa K, našli u apsurdnoj situaciji koju svi oko nas smatraju potpuno normalnom i uobičajenom? Za onoga ko u takvim situacijama traži smisao, okolina će tvrditi da je u zabludi, kao u slučaju K. kojem je gostioničarka iz sela uputila primedbu: „tako pogrešno vidite sve ovde…”. Razume se, ta okolina neće shvatiti upornost u traženju smisla u besmislu, poput jednog od stražara iz Procesa: „Gospode bože! Kako se ne možete pomiriti sa svojim položajem… I kako drugačije da se oseća onaj kome stalno govore da greši, nego kao tuđinac koji traži smisao tamo gde ga nema:

Svet koji se može objasniti, čak i rđavim razlozima, blizak nam je. Ali naprotiv, u jednom univerzumu iznenada lišenom iluzija i jasnoće, čovek se oseća tuđincem.

Kami: Apsurde, pa kako si mi ti?

Gde ćeš bolji primer junaka koji se isto tako osećao kao tuđinac u svetu od Kamijevog Mersoa? No, da li je on, poput K. i Jozefa K, pokušavao da se izbori za smisao, ili bar da dokaže ljudima kako je njihov svet besmislen? Ma kakvi, Merso je oličenje čoveka koji je batalio bilo kakvo rvanje s apsurdom. Zato on mirno pije belu kafu kraj odra svoje majke i ubija Arapina „zbog sunca”, on je čovek koji prihvata da živi u vremenu, kako je to Kami postavio u Mitu o Sizifu:

Valja živeti u vremenu i umreti s njim, ili ga se osloboditi za jedan viši život. Meni je znano da se može nagoditi, živeti u vremenu i verovati u večnost. To se zove prihvatiti.

skeipsis-1

Samo opušteno! Preuzeto sa: www.mojakniga.com.mk

Merso je junak koji shvata da ne može da utiče na ono što prevazilazi njegova ljudska ograničenja, pa to ni ne čini. Tako se tokom sahrane svoje majke žali na bol u krstima i pospanost, a kad bi ga neko pitao zašto nije češće posećivao majku u poslednje vreme, rekao bi kako stvarno nije mogao da izlazi na kraj s procedurom putovanja i kupovinom karte. Ovaj junak bi bez problema bio sinonim reči „svejedno”. On prihvata da sa ljudima ulazi u razne odnose ukoliko oni to žele, jer to to za njega ništa ne menja. Tako pristaje da bude drug Remonu, ili da se oženi daktilografkinjom Marijom – ako je baš zapela da se venčaju! Čini se da Merso svoj život posmatra kao neko dobro čiji je on korisnik, i kome nema smisla tražiti cilj niti ga menjati, što se vidi iz njegovog odgovora poslodavcu na ponudu da radi u Parizu:

Odgovorio sam da čovek nikada ne menja svoj život i da u svakom slučaju, svi životi podjednako vrede, a da mi moj život ovde uopšte nije neprijatan.

Uzme li se u obzir Mersoov pogled na život, jasno je zašto se on, došavši na sud, pita kakve veze ima njegova spremnost da ubije onog Arapina s tim što je ubrzo posle majčine smrti otišao da se brčka s Marijom? Prema rečima advokata, ta navodna bezosećajnost koju je pokazao povodom smrti majke svakako će uticati na njegov slučaj.

Koji je rezultat?

Ko će pobediti u ringu apsurda? To jest, da li je bolje da kuliramo kao Merso, uživamo u kupanju i suncu zbog kojeg smo, eventualno, ispalili u nekoga pet hitaca, ili da se poput Kafkinih junaka živciramo oko besmisla i nemogućnosti da ostvarimo svoj cilj? Poznato je kako je završio Jozef K, uprkos svoj borbi da okonča svoj proces, prepustivši se izvršiteljima kazne koji su ga ubili „kao pseto”. Kakav je kraj doživeo K. iz Zamka, doduše se ne zna, jer ni sam roman nije doživeo svoj kraj. Ali, i K. je prikazan kako se prepušta vođstvu Gerštekera, čoveka iz sela, a da nikada nije uspeo da uđe u zamak i utvrdi zašto su ga pozvali kao zemljomera ako im ovaj nije potreban. Iz ovakve sudbine Kafikinih junaka može se zaključiti da borba sa besmislom ipak ničemu ne vodi i da je možda bolje odabrati stil života Kamijevog Mersoa. Sposoban da se prilagodi na svaku situaciju, on se čak i u zatvoru osećao kao kod kuće:

Sve je išlo tako prirodno, ravnomerno i izvođeno je tako jednostavno da sam stekao smešan utisak da sam „član porodice”.

Avaj, taman kad odlučismo da apsurdu mirno pružimo ruku, Kamijev Stranac će nam na samom kraju pokazati da tako ipak ne prestaju svi problemi. Kada je počelo njegovo suđenje, Merso je shvatio ono što mu je izmicalo dok je bio na slobodi – on je bio uljez među svim ostalim ljudima. Tako je u sudnici dobio želju da zaplače, osetivši kako ga svi prisutni mrze. Merso, kome je celog života bilo svejedno, poželeo je da ga ljudi razumeju, počevši od njegovog advokata kod kojeg je primetio prezir:

Imao sam želju da ga uverim da sam i ja kao ostali svet, potpuno kao ostali svet.

Pred izvršenje smrtne kazne, Merso je želeo jedino da ne bude usamljen, da ljudi prema njemu izraze bilo kakvu emociju:

…ostalo mi je da poželim da na dan mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me oni dočekaju s povicima mržnje.

Ko je do ovog trenutka propratio borbu u ringu apsurda, gotovo sigurno će presuditi da ostaje nerešeno između Kafke i Kamija, između pokušaja da se protiv apsurda bori i da se on prihvati. Ukoliko smo provalili da je život besmislen, ali ne želimo da nas izopšte iz društva, bolje bi nam bilo da apsurd prihvatimo krišom. Da li je to onda 1:0 za sam apsurd?

Pošto izgleda da na kraju svi gubimo od apsurda, evo prikaza Kamijeve flozofije u stripu da nas razveseli: http://existentialcomics.com/comic/99  

Ako ni to ne pomogne, zašto se ne oprobati u videoigrici Franc Kafka zasnovanoj na njegovim delima:  http://kafkagame.blogspot.rs/?

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *