Kad reditelj nađe glumca

Kada se reditelji jednom dočepaju idealnog glumca, teško ga puštaju.

Nije tajna da reditelji imaju miljenike koje uvek iznova biraju za rad u svojim filmovima; to se najbolje vidi u njihovom izboru glumaca. Ova ljubav ide toliko daleko da se dešava čak i da glumci vrebaju svog omiljenog reditelja dok ne otpočne novi film. !Kokoška bira neke od omiljenih kolaboracija reditelja i glumaca; ignorišemo Vudija Alena, jer je njegovih miljenika previše, i veselu družinu Tima Bartona, jer je zaista zamorno baviti se time.

Dejvid Linč i Džek Nans

Preuzeto sa davidlynch.de

Preuzeto sa davidlynch.de

Džek Nans nikad se nije naročito proslavio izvan filmova Dejvida Linča, ali čini se da nije to ni želeo jer je glumio u skoro svakom Linčovom ostvarenju. Upoznali su se ’70-ih godina kada je Linč odabrao Nansa da glumi u njegovom prvom dugometražnom filmu, Eraserhead. Dvojac je ovim filmom izazvao podeljene kritike, ali i doneo Linču status autora, a ne samo nekog uvrnutog Amerikanca sa zanimljivom frizurom koji povremeno snima još uvrnutije filmove. Posle Eraserhead-a Nans glumi u još sedam Linčovih filmova (Dune, Blue Velvet, The Cowboy and the Frenchmen, Wild at Heart, Twin Peaks: Fire Walk with Me i Lost Highway). Pored toga, igra jednu od glavnih uloga u seriji Twin Peaks kao omiljeni dobrica pecaroš koji umesto kafe servira smešu koja miriše na ribu. Prijateljstvo njega i Linča zaokruženo je dokumentarcem I Didn’t Know Jack koji je Linč finansirao, a koji kroz intervjue sa prijateljima i poznanicima pokušava da otkrije pravog Džeka.

Pol Tomas Anderson i Filip Simor Hofman

Dobitna kombinacija, čini se! Svi filmovi na kojima su sarađivali Anderson i Hofman kod kritike su nailazili na vrlo pozitivne stavove. Možda je to zbog dobre režije, možda zbog neverovatnog Hofmanovog talenta koji je svaki film mogao učiniti odličnim, ali najverovatnije se radi o kombinaciji ta dva i velikog prijateljstva između reditelja i glumca. Zajedno su radili na pet filmova: Hard Eight, Boogie Nights, Magnolia, Punch-Drunk Love i The Master. Od ovih filmova, !Kokoška preporučuje Magnoliju. Gledajte je u sećanje na Hofmana i slavite ovo umetničko prijateljstvo.

Ingmar Bergman i Liv Ulman

Ulman i Bergman na snimanju Autumn Sonata| Preuzeto sa Gardijana

Ulman i Bergman na snimanju Autumn Sonata| Preuzeto sa Gardijana

Postoje dve glumačke konstante u filmovima Ingmara Bergmana: Bibi Anderson i Liv Ulman. Biramo Liv Ulman, jer, iskreno, više je volimo. Bergman je 1965. došao u Njujork samo da bi upoznao glumicu. Susret se dogodio u prisustvu rediteljevog velikog obožavatelja i glumičinog prijatelja, Vudija Alena. Liv je odlučila da pruži prijatelju šansu da upozna svog idola, Bergmana, i svi su izašli na večeru. Alen i Bergman jedva da su progovarali dok su Ulman i Ingrid, Bergmanova peta žena, pričale o hrani i pokušavale da ubiju tišinu. Kada su Ulman i Alen seli u kola, mlađani Vudi je zamalo zaplakao od uzbuđenja, a Bergman je brzo nakon večere pozvao Liv da joj se zahvali i izabrao je da glumi u Personi. Tada je počela i njihova romansa koja, doduše, nije trajala koliko i zajednički rad koji se nastavio do rediteljeve smrti. Jedini put kad je Ulman odbila Bergmana bio je u Fani i Aleksander i često govori da je to jedina odluka u karijeri zbog koje se kaje.

Mihael Haneke i Izabel Iper

Haneke u svojim filmovima često bira dve glumice – Suzane Lotar i Izabel Iper. Ipak, čini se da mu je Iper omiljena jer se njih dvoje odlično razumeju i oboje vole red koji vlada na Hanekeovim snimanjima. Iper navodi kako je sa njim mnogo prijatnije raditi nego što se čini, jer se zna da je sve savršeno isplanirano i da će biti snimana  kako treba. Oboje vole u svom radu da održe kontinuitet, te Iper ne preza od igranja sporednih uloga dok god su dobre, iako je jedna od najnagrađivanijih evropskih glumica. Zajedno su radili na: The Piano Teacher, Time of the Wolf i Amour.

Verne Hercog i Klaus Kinski

Odnos između Hercoga i Kinskog zasnovan je na ekstremima: varirao je od bliskog prijateljstva do pretnji (samo)ubistvima. Nije ni čudo što su se Hercog i Kinski pronašli u svojim umetničkim poduhvatima jer su obojica bili prilično teškog temperamenta i spremni da urade sve zarad filma. Tako je Hercog predvideo da će lično ludilo Kinskog doneti korist njegovom filmu Aguirre, Wrath of God, snimanom u džungli gde su najveći divljaci bili upravo hronično posvađani reditelj i glumac. Kinski je prigovarao svemu što je Hercog radio, ovaj je odgovarao.

Drugarstvo. Preuzeto sa kino.de

Drugarstvo. Preuzeto sa kino.de

Sve je kulminiralo kada je Kinski, nakon jedne od svađa, odlučio da napusti snimanje. Hercog je tada, navodno, pripretio pištoljem i tako zadržao glumca na snimanju. Kinski je, pak,govorio da je on bio taj sa pištoljem. Nikad nećemo saznati šta se tačno desilo u džungli, ali dvojac je nastavio saradnju; Hercog nije mogao da zamisli nikog drugog da glumi u Nosferatu the Vampyre. Zajedno su radili na još tri filma nakon ovoga, a trenuci sa snimanja i ludilo Klausa Kinskog zabeleženi su u dokumentarcu Mein liebster Feind – Klaus Kinski Vernea Hercoga.

Nakon njihovog poslednjeg zajedničkog ostvarenja, Cobra Verde, Kinski je snimio još dva filma, premda je i tokom tog poslednjeg poduhvata sa Hercogom rekao da je pružio sve što je imao. Iako su pretili jedan drugom pištoljima, čini se da je njihova saradnja ipak bila ispunjena poštovanjem i iskrenim prijateljstvom koje nije moglo da izdrži preveliki ego obe strane. Hercog je, ipak, na kraju svog dokumentarca priznao da mu je Kinski ponekad nedostajao i da bi, kad bi mogao, ponovo radio sa njim bez zadrške.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *