Ivan Medenica – Nacizam je danas jedina tema

Ivan Medenica o tome zašto BITEF nije elitistički festival, o nacizmu kao političkoj svakodnevici i tome zašto ne razmišljamo dovoljno o smrti.

Odilo. Zatamnjenje. Oratorijum. (Foto: Nada Zgank)

 

52. Bitef nam poput mahnitog bika leti u susret, sa vrlo zvučnim i zloslutnim sloganom „Svet bez ljudi“.  Ivan Medenica, umetnički direktor festivala, vrlo strpljivo i temeljno odgovara na !Kokoškina pitanja.

__________________________

K!K: Prošle godine su najveće umetničke provokacije bile predstave dugog trajanja, a sada je u pitanju nešto drugo – predstave bez jednog jedinog živog izvođača. Da li mislite da su taj i slični pozorišni formati koji se pojavljuju trenutni ekscesi ili, pak, nagoveštaj neke trajnije promene u pozorišnom jeziku?

I predstave dugog trajanja i predstave bez izvođača, odnosno instalacije, nisu toliko nove pojave da bismo mogli da ih odredimo kao „trenutne“, a da li su „ekscesi“, to je već drugo pitanje! (smeh) Naravno, estetska, pa čak ontološka osnova izvođačkih umetnosti jeste neprestana, u jednom određenom „sad i ovde“, energetska, čulna, emocionalna, misaona i duhovna razmena između gledalaca i izvođača. Ta razmena, a samim tim postojanje/prisustvo glumaca/izvođača, jeste suštinsko svojstvo teatra, izvođačkih umetnosti… Estetski fokus koji smo stavili na instalacije na ovom Bitefu ne znači da dovodimo u pitanje ovu pretpostavku pozorišne umetnosti: samo želimo da instalacijama damo pun legitimitet i u kontekstu pozorišta. Naime, kao što je poznato, ova se umetnost nalazi na pola puta između vizuelnih i izvođačkih umetnosti, pripada i jednima i drugima, ali to u vizuelnim nije sporno, dok u pozorištu, bar kod nas, još uvek jeste: očekujem da će nam govoriti kako to nije pozorište i tim se komentarima unapred radujem. (smeh) Šalim se, nije reč o provokaciji provokacije radi, već o tome, kao što sam istakao, da se ovoj formi, koja je izvesno subverzivna, radikalna i provokativna, pruži pun pozorišni legitimitet.

Sve tri instalacije u glavnom programu Bitefa su produkcija pozorišnih kuća, imaju svoju jasnu dramaturgiju, vremenski okvir, mi ćemo ih postaviti na beogradske pozorišne pozornice – svi ovi parametri, dakle, potvrđuju da je reč o jednom obliku teatra… Ove instalacije imaju koncepcijsko utemeljenje u sloganu 52. Bitefa „Svet bez ljudi“. U prvom delu festivala videćemo predstave koje nam prikazuju dekadenciju savremene Evrope i sveta, ističući pojave kao što su uspon radikalne desnice, desni populizam, autoritarni režimi, rasizam i ksenofobija. Onda dolazi estonska predstava Prljavština, komična metafora opšte kataklizme, valjanja naše civilizacije u blatu, da bi onda nastupio, u doslovnom smislu reči, „svet bez ljudi“, odnosno scena bez glumaca, a festival zatvaramo Mocartovim Rekvijemom.

Rekvijem za L (foto: Chris Van Der Burght)

K!K: U prošlogodišnjem intervjuu Kultur!Kokoška je sa Filipom Vujoševićem razgovarala o problemu doživljavanja BITEF-a kao elitističkog festivala u javnosti. Da li mislite da se ova slika promenila posle neskvadišanjeg uspeha sa Olimpom i uzevši u obzir povećana novčana sredstva koja je festival ove godine dobio?

Treba prvo videti u kom se to smislu Bitef može doživljavati kao elitistički i šta to, uopšte, znači. Siguran sam da ne moramo da gubimo vreme i prostor da objašnjavamo da on nikada nije bio, niti će biti „elitistički“ u smislu da se obraća nekakvoj, u ovoj zemlji oduvek sumnjivoj „zvaničnoj eliti“, onoj koja ima, pre svega, ekonomsku moć. Za takvu publiku su manifestacije koje prikazuju radosnu i leeeeepu umetnost, onu koja je, pre svega, bezbolna, jer ne postavlja neprijatna pitanja.

Bitef nije elitistički ni po ceni karata: iako mogu da deluju visoko, one su izrazito dampigovane, ispod prave ekonomske vrednosti, ako se uzmu u obzir produkcijski troškovi dovođenja ovih predstava. Pored toga, svi mi zajedno, marketinški tim pre svega, pronalazimo načine da svim gledaocima, posebno osetljivim grupama, omogućimo pristup Bitefu. Tako smo prošle godine, od usta do usta, proneli glas da će ulaz na poslednja dva sata predstave Olimp biti besplatan. Ko je platio kartu imao je 22 sata vrhunskog svetskog pozorišta za takođe relativno malo novca, ali su zato svi građani mogli da vide poslednja dva sata ovog jedinstvenog kulturnog događaja.

Takođe, svake godine obezbeđujemo slobodan ulaz posebno osetljvim grupama, izbeglicima ili radnicima bez posla, ali o tome ne govorimo glasno da ih ne bismo marketinški zlorabili. Dodatni doprinos deelitizaciji i većoj dostupnosti Bitefa sprovodimo u saradnji s našim generalnim medijskim pokroviteljem. RTS je prošle godine napravio podvig svetskih razmera, za koje je dobio pohvale iz zemlje i inostranstva, prenosom od 24 sata monstr-predstave Olimp. Da, kao što kažete, sam izbor ove predstave, u kombinaciji s njenim TV prenosom, učinio je najviše na razbijanju predrasude o hermetičnosti i elitizmu Bitefa: Olimp ne samo da je prešao okvire Bitefa, nego i pozorišta generalno, jer je postao jedna od vodećih društvenih, medijskih, kulturnih, pa i političkih tema u zemlji i to je vrlo značajno. Ali, to sada postaje i neka vrsta obaveze. Tako ćemo ove godine ponovo raditi TV prenos jedne predstave – koje, još uvek je tajna – ali ćemo, u određenom smislu, otići i korak dalje. Dok se predstava igra u sali, ići će njen prenos na RTS-u, ali i na ekranu na Trgu Nikole Pašića, kao bioskop na otvorenom, gde će ljudi za džabe, uz džabe piće, moći da prate vrhunski TV prenos dotične, vizuelno vrlo atraktivne predstave.

Kada se sve ovo ima u vidu, ostaje da se navodna hermetičnost i elitizam mogu odnosit jedino na ono što je suština Bitefa – tragalačke, savremene, subverzivne, nekonvencionalne umetničke forme. Pošto je, kao što rekoh, to suština Bitefa, tu ne može i ne sme da bude kompromisa, ali se mi zato maksimalno trudimo da i pratećim programima (razgovorima s umetnicima, teorijskim debatama…), ali i celokupnim medijsko-marketinškim nastupom razbijemo te zazore i strahove od onoga što se ne razume, jer to je, zapravo, u osnovi priče o navodnom elitizmu… Naše društvo je u svakom pogledu sve konzervativnije, pa tako i umetničkom, te u ovom pogledu danas, paradoksalno, izgleda da treba ulagati više napora nego u doba nastanka Bitefa. Ali, mi smo svesni takve realnosti, koja nije samo lokalna – u celom svetu vlada nekonzervatizam – i trudimo se da je izmenimo.

Ivan Medenica (foto: Jelena Janković)

K!K: U jednom intervjuu ste rekli da će svet ljudi opstati, jer ljudi moraju da postanu bolji. U čemu, pored svega, nalazite nadu za takav optimizam?

Iskreno, ne znam, nemam nikakav racionalan razlog… Mislim da je osnovno to što pesimizam, a posebno očaj, doživljavam kao prostačka osećanja. Optimizam, posebno kad je potpuno bezrazložan, je veoma otmen, pa i seksipilan. A meni su otmenost i seksipil vrlo važne vrednosti.

K!K: Eksplicitno spominjete teme poput borbe protiv desnih ekstremista i tiranije kapitala. Da li implicitno postoji i, da tako kažemo, naginjanje na levu stranu ideološke klackalice u ovogodišnjoj selekciji?

Izbor predstava koje targetiraju ove društvene izazove savremenog društva, a koje se mogu svesti na uspon ekstremne desnice u Evropi i celom svetu, nije rezultat neke unapred zauzete ideološke platforme. One su se, jednostavno, nametnule, jer ih prepoznaju i izdvajaju vodeći svetski pozorišni umetnici, one ih muče, pokreću na misao i akciju, i njima se nameću…

Najbolji je primer čuvenog slovenačkog avangardiste iz osamdesetih godina prošlog veka Dragana Živadinova, čija će predstava Odilo. Zatamnjenje. Oratorijum biti prikazana u danu Prologa. On je prekinuo svoje decenijsko eksperimentisanje s performansima u bestežinskom stanju i, generalno, kosmičkim projektima i čvrsto aterirao na zemlju: napravio predstavu koja je, u stilu Neue Slowenische Kunst-a, čiji je Živadinov bio jedan od glavnih predstavnika, neki vid pročišćenja od duha izvornog, istorijskog nacizma (ne njegovih aktuelnih verzija) oličenog u liku Slovenca Odila Globočnika, jednog od najbližih Hitelrovih saradnika, za koga Slovenci ne žele da znaju. Kad sam ga pitao koji je razlog takvog zaokreta u umetničkim preokupacijama, Živadinov me je pogledao ispod oka i odgovorio, slobodno parafraziram – zato što je nacizam jedini realizam, zato što je to danas jedina tema, dešava se na svakom koraku… Postoje različiti vidovi političnosti u savremenim izvođačkim umetnostima, dugo trajanje je prošle godine bio takođe vid političnosti, one koja je imanentna samim teatarskim formama…

Dramaturg festivala Filip Vujošević i ja došli smo do zaključka da najznačajniji savremeni pozorišni stvaraoci, slično Živadinovu, misle da je đavo odneo šalu i da se uspon desnice i srodne teme treba tretirati na najdirektniji mogućni način – što bi se reklo, „frljićevski“ (otuda i dve režije Olivera Frljića u glavnom programu)… Da odgovorim na vaše pitanje: kao izdanje koje izričito promoviše antifašističke vrednosti 52. Bitef je izvesno „skrenuo“ ulevo – za neke možda suviše, za druge možda nedovoljno. Ali, ne treba zaboraviti da je Bitef oduvek bio, koliko god da se ta odrednica u međuvremenu promenila, „levo“ orijentisan: u rasponu od afirmacije umetničkih sloboda i avangarde do borbe za društvene slobode… Tek treba da se istraži koliko je Bitef doprineo, u našem društvu, afirmaciji slobode ljudskog tela, izgradnji kvir identiteta i slično.

Bolivud (foto: Vićencio Zaknić)

K!K: Ove godine je u fokusu dramaturškog koncepta (čiju doslednost ovom prilikom pohvaljujemo) tema sa velikim „t“ – tema smrti. Da li je odbijanje razmišljanja o smrti karakterističnost ovog vremena? Šta je, po Vama, najnegativnija posledica tog trenda?

Do teme smrti se došlo iz dva različita pravca. Pre svega, video sam tri izuzetne predstave koje to, zapravo, nisu – dve su instalacije, a treća skoro pa koncert, ali sve za temu imaju upravo smrt. Prva je rad poznatog reditelja Štefana Kegija iz rediteljskog kolektiva Rimini protokol u produkciji jednog od vodećih švajcarskih pozorišta Vidija iz Lozane, druga mladog izraelskog umetnika Nadava Barnee, koji je svetsko otkriće 52. Bitefa, a treća proslavljenog belgijskog koreografa Alana Platela, nastala po muzičkoj partituri kompozitora Fabricija Kasola koja povezuje Mocartov Rekvijem i afričke pogrebne pesme… Druga pista kojom se došlo do teme smrti jeste koncepcijska, kuratorska, dramaturška i drago mi je da se ona prepoznaje, pa se zato zahvaljujem na pohvali… Kao što smo već istakli, posle niza predstava o društvenom propadanju, dekadenciji savremenog sveta, dolaze Estonci s „globalnom metaforom“ kataklizme u predstavi znakovitog naslova Prljavština, a posle nje se tematika pomera s društvenog propadanja na individualno, biološko – na smrt kao takvu. Posle kataklizme ostaje prazna scena (umetnost instalacija) a „svet bez ljudi“ više ne znači dehumanizovani svet, već doslovno – svet u kome više nema ljudi.

Slažem se da je potiskivanje fenomena smrti jedna od odlika naše civilizacije; ona je, zapravo, izrazito anticivilizacijska. Smrt se proteruje, izopštava, prikriva, jer je danas sramota biti nemoćan, star, bolestan, dezorijentisan, depresivan, na korak od smrti. Potrošačko društvo traži, naprotiv, da budemo večno mladi, lepi, snažni, srećni, uspešni i, naravno, platežno sposobni … što je, paradoksalno ili ne, novi vid varvarstva. Ljudi se siluju da budu srećni i živi, čak i onda kada to ne žele. (smeh) Ako imaju nešto dobro, patrijarhalna društva imaju izgrađene i efikasne rituale koji nam pomažu da se suočimo s fenomenom smrti, da je shvatimo kao deo života… U hrišćanskoj Evropi 15. veka postojala je duhovna tehnika vežbanja, priprema za smrt: „ars moriendi“… Nadamo se da ćemo ovim Bitefom, pre svega dotičnim projektima Zaostavština. Sobe bez ljudi Štefana Kegija, Pa’am Nadava Barnee i Rekvijem za L. Fabricija Kasola i Alana Platela smrti vratiti bar malo poštovanja, dostojanstva, pa i njoj svojstvene lepote.

PA’AM (foto: Maya Iltus)

K!K: Šta je to, za Vas, bilo novo i izazovno u ovogodišnjem pripremanju BITEF-a?

Donekle novo, a izvesno izazovno, bilo je što se, najviše planski, ciljano, manjim delom i slučajno – došlo do toga da su svih deset predstava, a ne samo većina njih, nosioci ili tematsko-problemske (socijalno i individualno propadanje) ili estetske linije koncepta (instalacije). Drugim rečima, svaka od deset predstava doprinosi konceptu i dramaturgiji festivala, tako da je, na primer, Rekvijem morao da dođe na kraj, Odilo bude u danu Prologa, instalacije u drugoj polovini festivala, jedna za drugom, Prljavština kulminacija, u sredini… Šniranje datuma je bilo pakao.

K!K: Imate li tremu?

Šta je to?

______________

Rezervacije i kupovinu karata za 52. BITEF možete obaviti ovde, a program možete pogledati ovde.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *