Hulio Kortasar: fantastika svakodnevice

Kršni Argentinac Hulio Kortasar stvarao je čuda na pisaćoj mašini u slavno doba takozvanog latinoameričkog buma – književnog procvata koji je svetu podario Borhesa, Markesa, Sabata i Ljosu. Veličanstveno ironičan, blistavo oštrouman, složen a razumljiv, Kortasar je sasvim nepravedno zapostavljen u odnosu na svoje savremenike.

U bankama i komercijalnim ustanovama ovog sveta niko se neće ni osvrnuti ako uđe sa glavicom kupusa ispod miške, ili sa tukanom, ili zviždućući pesmice kojima me je naučila moja majka, ili vodeći za ruku šimpanzu u prugastom trikou. Ali čim neko uđe sa biciklom stvori se neverovatna uznemirenost, i vozilo silom izbacuju na ulicu a njegovog vlasnika službenici zaspu stotinom pogrda.
Hulio Kortasar, „Vietato introdurre biciclette”
Preuzeto sa www.march.es

Preuzeto sa March.es

Kršni Argentinac Hulio Kortasar stvarao je čuda na pisaćoj mašini u slavno doba takozvanog latinoameričkog buma – književnog procvata koji je svetu podario Borhesa, Markesa, Sabata i Ljosu. Veličanstveno ironičan, blistavo oštrouman, složen a razumljiv, Kortasar je sasvim nepravedno zapostavljen u odnosu na svoje savremenike. Rođen je 1914. u Belgiji, deo života proveo u Argentini, a deo u Parizu, gde je i umro 1984. godine. Biografija ovog ekscentričnog autora obiluje zanimljivim anegdotama i preporučuje se za dalje  istraživanje, ali još više pažnje svakako zavređuje njegovo stvaralaštvo.

Kortasar je odbijao da podlegne konformizmu kako u životu, tako i u književnosti. U svojim kratkim pričama upire prst u sve što se naizgled podrazumeva i pita se, zabavljeno i začuđeno – da li nam je ovo zaista potrebno? Ukoliko zaključi da nije (a zaključiće), raskrinkaće ga i odbaciti, uzrokujući u čitaocu ili nelagodu, ili oslobođenost, ili šizofrenu mešavinu oba.
Gurajući temelje identiteta, društva i književnog kanona do krajnjih granica, neretko zalazi u apsurdno ili čak fantastično. Ipak, prelazi iz uobičajenog u neuobičajeno ostaju neopaženi sve dok on ne odluči da čitaoca iznenadi. U Pismu gospođici u Parizu, glavni lik ispoveda povraćanje novorođenih zečeva. U Đavoljim balama, koje su inspirisale Antoninijev film Blow Up, pripovedač je raslojen ili višestruk, ali i mrtav.
Međunarodnu slavu Kortasar je stekao 1963. godine, romanom Školice, u kome se suočava sa potragom za metafizičkom istinom. Protagonista-tragač, izgubljen sam u sebi jednako kao i lavirintima Pariza i Buenos Airesa, postepeno shvata da boemski način života nije dovoljan da se iskorači iz ograničenja razuma i navike; prepuštanje neredu i strasti sami po sebi nisu dovoljni za ljudsku slobodu. Ovakav stav prema traganju za smislom svojstven je Kortasaru. Rečima Ivana Milenkovića u tekstu za časopis „Vreme”:
Kortasar ne upada u banalno i glupo suprotstavljanje stereotipa o “punom životu bez previše razmišljanja” s jedne strane i nekakve cerebralne imitacije života s druge strane. Upravo suprotno: suprotstavljeni su palanački kukavičluk i svaki oblik života koji proizvodi smisao.
Bradati Hulio je voleo mačke. Preuzeto sa writersandkitties.tumblr.com

Bradati Hulio je voleo mačke. Preuzeto sa Writers and Kitties

U duhu nepretencioznosti koja je tako retka u obimnim filozofskim romanima, Školice simpatično predlažu čitaocu da sa knjigom odigra tu dečju igru, skačući napred-nazad kroz 155 poglavlja, ili, ako se ipak oseća ozbiljno i odraslo, da od početka do kraja pročita prvih 56 i zaboravi na ostatak.

Kortasarova dela mogu se opisati kao filozofska ili intelektualna, ali se njegov genije sastoji upravo u tome što čitaocu ne padaju na teret. Bradati Hulio nije onaj dosadni matorac koji će čitaoca posaditi preko puta sebe i objasniti mu, s visine prosipajući višesložne reči, kako treba živeti život. On se srdačno, dobroćudno zeza dok upire prstom na odjednom sasvim očigledan besmisao svakodnevice. U spoznaji besmisla predrasuda stvara se prostor za njihovo odbacivanje, i zapanjeni čitalac iznenada shvata da je promenjen.
Kortasarov pristup intelektualnoj delatnosti, kreativnosti i životu retko je osvežavajuć. Njegov način preispitivanja stvarnosti može biti preduslov za njenu transformaciju, a njegovo viđenje individualne slobode nudi moguć odgovor svima koji za njome tragaju.
Pitkost i lakoća kojom odišu njegova jezička i misaona akrobatika estetsko su zadovoljstvo sami po sebi. Stil mu je mahom sladak i  nostalgičan, začinjen ironičnom gorčinom i intelektualnom oštricom.

Kako ga se domoći?

Nakon decenija razbacanih i retkih antikvarnih izdanja, Službeni glasnik nas je prošle godine počastio dvotomnim sabranim pričama, a zrenjaninski Sezam Book ganc novim izdanjem Školica. Iako su više nego vredni izdatka, nije grešno ni potražiti ih u biblioteci.
Mali biser takođe vredan preporuke je i džepno izdanje Priručnik za plakanje i pevanje, odličan za prvo upoznavanje sa Kortasarom i simpatičan poklon za sve dobre ljude. Sve priče u njemu su upečatljivo kratke, a zadivljujuće jezgrovite.
Prevodi sva tri izdanja su vrhunski: očuvana je pitkost, vrcavost i kompleksnost.
Ako verujete Kokoški na reč, zgrabite najbliži dostupni bicikl i pohitajte knjižarama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *