Kratak vodič kroz građansku neposlušnost

Građanska neposlušnost kao akt postoji odvajkada, a svetu je donela vredne promene. !Kokoška podučava o značajnim neposlušnicima vlasti i njihovim metodama.

Za početak objasnimo pojam. Građanska neposlušnost je ideja da svaki građanin ima pravo da reaguje u odnosu na državnu vlast kada mu se učini da je ona nepravedna. Ovaj koncept podrazumeva da je građanin slobodan i svestan, i da je ključan za zajednicu koja je stvorena takozvanim. „društvenim ugovorom”. Kao i u svakoj teoriji, i u političkoj takođe postoje određena neslaganja oko definisanja ovog pojma, ali  navedimo odlike koje su ključne:

  • Građanska neposlušnost je uvek akt neposlušnosti u odnosu na zakon. Zakon je legalno donet, ali ako se kosi sa osnovnim prinicipama pravde građani imaju pravo da reaguju. To naravno znači da je njihov akt neposlušnosti nelegalan, ali ne znači da nije opravdan.
  • Akt građanske neposlušnosti uvek mora biti nenasilan. Samo kao takav se može podvesti pod pojam građanski. On je vid pritiska na donosioce političkih odluka. Onog momenta kada se nasilje uključi u celu stvar, to onda postaje nasilni otpor i jednostavno nije u duhu građanskog protesta.
  • Građanska neposlušnost mora biti ispoljena javno. Vaše privatno protivljenje usmereno ka vlasti ili nekom zakonu koji je prošao legislativu jednostavno nije neposlušnost dok to svoje mišljenje ne izreknete javno. Kada to uradite vi pomažete edukaciju građana za javnu sferu i osnažujete političku kulturu u svojoj zajednici.

Ako se malo prisetite lektire za srednju školu, setićete se mita koji je Sofokle dramatizovao u svom delu Antigona. Antigona je ćerka tebanskog kralja Edipa (da, onaj što je svojoj majci napravio četvoro dece) koja se suprotstavlja zakonu da neprijatelji polisa ne smeju biti sahranjeni niti oplakani. Ona to ipak čini, pokriva telo svog brata tankim slojem zemlje, navodeći da ljudski zakoni ne mogu biti iznad božijih.  Dakle, neki vid građanske neposlušnosti nalazimo i kod starih Grka, što i ne čudi. Ideju neposlušnosti takođe nalazimo i u srednjovekovnim raspravama o  borbi protiv tiranske vlasti. Država koja ne poštuje zakon je obična tiranija, misao je mnogih teoretičara uključujući Džona od Salzberija i Tomu Akvinskog. Tiranicid je ideja da se nepravedni tiranin može ubiti. U državi u kojoj vlada tiranija, tiranicid je legitimna borba protiv iste, jer ko se usudi da uzurpira mač, od njega zaslužuje i da pogine.

U suštini građanska neposlušnost počiva na principu građanstva. Već smo pomenuli da ovaj koncept podrazumeva da je građanin slobodan. Ono na čemu se zasniva princip građanstva su osnovna lična, politička i socijalno-ekonomska prava za koja su se ljudi izborili, i upravo nam on omogućava pluralizam mišljenja, javnu raspravu i razmenu argumenata koji se usmeravaju na donosioce odluka. Ali kao i za svaki svoj postupak, građanin mora snositi posledice za svoj akt neposlušnosti. Znači da ako zakon nalaže da budete uhapšeni, moraćete da odslužite svoju kaznu.

Toro biva hipster

Henri Dejvid Toro, američki pisac, smatra se prvim teoretičarem građanske neposlušnosti, iako on taj izraz nikada nije upotrebio. Toro godinama nije plaćao porez američkoj vladi u znak protesta zbog ropstva i Američko-meksičkog rata. Smatrao je da je njegova moralna obaveza da reaguje u takvoj situaciji, kada vlada u njegovo ime čini nešto što je nepravedno. Po njegovom mišljenju savest i pravda su merila ljudskog života u zajednici više nego zakoni: „Treba da budemo prvo ljudi, pa tek onda podanici.”  Ako nas vlada pretvori u podanike ili na neki način utiče na našu savest moramo joj objaviti tihi rat i otkazati joj poslušnost. Sve to je on izneo u svom poznatom eseju Otpor građanskoj vladi koji je nastao posle provedene noći u zatvoru i objavljen je 1849. godine. Ovaj esej je značajno uticao na nenasilne borbe za ljudska prava i otpore vlastima tokom XX veka.

 Mahatma Gandi

Najpoznatiji pobornik nenasilnog otpora je Mohandas Karamčad Gandi. Nadimak Mahatma, koji u prevodu na sanskrit znači „velika duša”, dobio je od indijskog pesnika Rabindranta Tagorea. Na Gandijevu filozofiju snažno je uticao već pomenuti Toro sa svojom idejom o tihom otporu, ali takođe slobodarske i prosvetiteljske ideje Lava Nikolajeviča Tolstoja.

Najpogodniji oblik otpora po Gandijevom mišljenju bila je građanska neposlušnost jer je ona sredstvo koje miroljubivi ljudi moraju usvojiti ako su savesni. Kao početak Gandijeve borbe označavamo odlazak u Južnoafričku republiku (JAR). Nakon završenih studija u Londonu, u Indiji nikako nije mogao da nađe posao stoga je oberučke prihvatio ponudu da radi za indijsku firmu u JAR. Tamo se sreće sa rasnom diskriminacijom. Izbačen je iz voza jer je odbio da iz prve klase za koju ima kartu pređe u treću klasu, namenjenu „obojenima”, a nakon toga je dobio batine jer nije hteo da ustupi mesto građanima iz Evrope u poštanskoj kočiji. Isto tako, bilo mu je zabranjeno da izlazi iz kuće nakon 21č uveče bez dozvole svog poslodavca ili da nosi turban u sudnici. Tada započinje sedmogodišnju kampanju građanske neposlušnosti u JAR koja se kasnije nastavlja u borbu za nezavisnost Indije od britanske krune. Gandijev pokret se može smatrati revolucionarnim, ali dva osnovna principa kojima se vodio nisu bili tipično revolucionarni: ahimsa, metod nenasilnosti, etički princip indijske filozofije koji podrazumeva odricanje od nasilja i satyagraha tj. metod borbe za istinom koji dokazuje da moć leži u nenasilnoj borbi za istinom. Izraz satyagraha prvi put je upotrebio 1907. godine kada je organizovao suprotstavljanje Zakonu o registraciji Azijata u JAR. Zakon je podrazumevao da se svim Indijcima uzimaju otisci prstiju kako bi se sve vreme vodila evidencija o njima. Gandi je ovaj zakon smatrao toliko nepravednim da ga je nazivao „ozakonjenim zlom”. Indijci su odbijali da se registruju što je dovodilo do toga da često budu zatvarani dok vlasti nisu izašle njihovim zahtevima u susret. Gandi će se voditi svojim principom satyagraha u daljoj borbi za indijsku nezavisnost koja je i ostvarena u ponoć 14. avgusta 1947. godine. Jedna zanimljivost, Indija je dobila ustav 1950. godine i to je najduži ustav na svetu.

Martin Luter King

Roza Parks

Ako je Toro uticao na Gandija, onda je Gandi uticao na Kinga. Priča o Kingu je priča o crnačkoj emancipaciji. Nakon ukidanja ropstva, crnci u SAD su smatrani građanima drugog reda. Sloboda i blagostanje kojima se Amerika dičila jednostavno im nisu bili dostupni. Diskriminacija prema njima je bila opšteprisutna. Protestne akcije događaju se još četrdesetih godina, ali su tek dvadeset godina kasnije počele da privlače pažnju američke javnosti. Prelomni događaj borbe za građanska prava crnaca desio se u Montgomeriju (Alabama) kada je Roza Parks odbila da ustupi mesto belcu u autobusu i time prekršila lokalne segregacione zakone koji su važili za javni prevoz. Ona je uhapšena i novčano kažnjena, ali je njen postupak izazvao niz bojkota autobusa i osnivanje Udruženja za unapređenje Montgomerija na čije je čelo došao Martin Luter King. Akcije Udruženja imale su za posledicu veću represiju belaca nad crncima.

Martin, koji je na Univerzitetu Pensilvanija slušao predmet o nenasilnoj borbi Mahatme Gandija, odlučio je da isti princip primeni i na crnačku borbu, doduše ipak malo modifikovan; postojale su određene razlike u primeni. King nije mogao da se obruši na celokupan američki sistem kao što je Gandi mogao na britanski. Indijci su imali prednost u većoj brojnosti, dok su crnci u SAD činili manjinu. Isto tako, Indijici su „domaći” koji su Britancima mogli da traže da odu. Situacija u Americi je bila obrnuta. Kada je ukinuto ropstvo, crnci su postali pridošlice. Potomci robova koji su prinudno dovedeni na severnoamerički kontintent bili su manjina i smatrani su strancima koji treba da se vrate kući. Stoga je King odlučio da iskoristi sve tekovine demokratije koje je mogao. Sav pritisak koji su stvarali bojkoti i protesti usmeren je ka Vrhovnom sudu sa zahtevom za osnovnim pravima crnaca. Samo Vrhovni sud je mogao izvršiti spasonosnu intervenciju, i to je  učinio 1956. godine proglašavajući protivustavnom rasnu segregaciju u autobusima cele države Alabame. Organizacija protesta, marševa i demonstracija biće glavno oružje nosioca borbe za prava crnaca u daljem delovanju da pritisnu vlasti da opseg osnovnih prava i sloboda prošire i na građane druge boje kože.

Irski zatvorenici

Štrajk glađu predstavlja metod nenasilnog otpora da bi se ostvarili određeni politički ciljevi. Obično ga koriste zatvorenici radi poboljšanja zatvorskih uslova ili političkih pobuda ali se ovi ciljevi najčešće kombinuju.

Pripadnici Irske republikanske armije (IRA) imaju više od 70 godina iskustva u primeni ovakvog vida otpora. Prvi slučaj zabeležen je pre Prvog svetskog rata kada ova organizacija još nije imala pomenuto ime. Tokom radničkih protesta u Belfastu uhapšen je izvesni Džejms Konoli, irski patriota i sindikalni aktivista. Stupio je u štrajk septembra 1913. i nakon sedam dana protestnog gladovanja jednostavno je pušten iz zatvora. Već sledeći štrajkaš, Tomas Eš, nije bio te sreće. Posle pet dana umro je od gušenja dok su ga nasilno hranili. Tokom narednih decenija IRA je razvila metod štrajka u talasima (rolling strike). Ako jedna grupa počne sa štrajkom i odustane ili bude prinudno stavljena na hranjenje, na delo stupa rezervna grupa koja ih odmenjuje u gladovanju. Britanci su štrajkove proglasili krivičnim delom, ali su na kraju bili primorani da takve zakone ponište.

Štrajkači

Štrajkači

Tokom vladavine Čelične lejdi 1981. godine desetak pripadnika IRA organizacije  u zatvoru Mejz stupilo je u štrajk sa sledećim zahtevima: pravo da ne nose zatvorsku uniformu, pravo da mogu da odbiju prisilan rad, pravo da sami mogu da organizuju obrazovne i rekreativne programe kao i da imaju pravo na jedan paket, jedno pismo i jednu posetu nedeljno. U suštini, svi zahtevi su vodili ka jednom: ako bi ostvarili svoje zahteve, dobili bi status političkih zatvorenika. Štrajkači su bili ozbiljno pripremani za svoj zadatak. Postojali su „timovi za podršku” koji su bili kraj štrajkača do poslednjeg trena ako je potrebno. Za vođu je izabran Bobi Sends, lepuškasti momak privržen organizaciji koji nikada nije okrvavio ruke. Takoreći idealna osoba za pridobijanje javnosti. Par dana nakon početka štrajka Bobi je čak izabran za člana britanskog parlamenta. Dobio je titulu Baby of the House kao najmlađi parlamentarac. Nakon toga donesen je zakon da je zatvorenicima koji su osuđeni na više od godinu dana nije dozvoljeno da se kandiduju na javnu funkciju. Bobi je umro posle 66 dana štrajka, a da nijednom nije zauzeo svoje mesto u Domu komuna, donjem domu parlamenta Velike Britanije. Margaret Tačer je ostala nepopustljiva. U svom govoru 1981. izjavila je sledeće: „Gospodin Sends bio je osuđivani kriminalac. Sam je odlučio da sebi oduzme život. To je bio izbor koji njegova oranizacija nije dozvolila mnogim žrtvama svog delovanja.” Lik Bobija Sendsa danas se proslavlja širom obe Irske, a Stiv Mekvin je snimio film o njegovom životu u kom ga igra Majkl Fesbender.

Literatura: Pavićević, Vladimir, “Građanska neposlušnost u savremenoj političkoj teoriji” u: Godišnjak FPN, Beograd: Fakultet političkih nauka, 2009.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *