Gadna gomila: tanjušna priča iza blještavih svetala

Meh.

Nakon odličnog prvenca Devojka se vraća kući sama, noću, Iranka Ana Lili Amirpur, režira distopijsku Gadnu gomilu, smeštenu najviše 15 minuta u budućnost u kojoj se ljudi „neprihvatljivi za društvo” proteruju i ostavljaju na milost i nemilost dosta gadnoj pustinji. Jedna od tih „neprihvatljivih” (ne znamo zašto i nikad i ne saznamo) je i protagonistkinja filma, Arlen (Suki Voterhaus), koja ubrzo nakon proterivanja završava u rukama kanibala i ostaje bez ruke i noge, ali uspeva da se izbavi pre nego što je celu pojedu. Tu negde, u stvari, i kreće radnja filma, ali do kraja ostaje nejasno čime je ona zaista pokrenuta, baš kao i sami likovi.

Naime, nakon incidenta sa kanibalima kojima Arlen beži, film skače pet meseci unapred i seli se u relativno uređen grad u pustari, Utehu gde Arlen nabavlja protezu za nogu i uglavnom provodi vreme tužno sedeći u prašini. Samoproklamovani gradonačelnik Utehe je San, naporni lik koga glumi Kijanu Rivs i koji služi malo čemu. Kijanuu (zvaćemo ga tako, jer je uloga toliko površna da se nije imalo u šta udubiti) se svi građani njegovog malenog grada klanjaju, on im nabavlja drogu i plodi žene koje nose majice na kojima piše da je „San u njima”. S druge strane, kanibali i dalje žive u drugim delovima pustinje i mi pratimo Majami Mena (Džejson Momoa) kako ubija ženu (ne svoju) i peče je kako bi njegova ćerkica Hani imala šta da jede. Takođe ga vidimo i punog nežnosti kako tu istu klinku slika sa zekom u naručju, jer je on u stvari umetnička duša i tu se zadesio greškom, verovatno isto kao što je i krenuo da jede ljude. Igrom (ne)srećnih okolnosti, Arlen, nezadovoljna životom u gradu, nailazi na Hani i njenu majku, ubija majku iz osvete prema ljudožderima (recimo da joj je to motivacija) i vodi klinku sa sobom u Utehu, pri čemu uspeva da je izgubi posle samo nekoliko sati u gradu. Može se reći da Arlen baš nema sreće. Ako ste čitanje ovog pasusa završili pitajući se zašto je Arlen povela dete sa sobom i zašto se vraća u grad koji joj nimalo ne odgovara, znajte da se i mi pitamo isto.

Nismo našli sliku kul žurke u Utehi, tako da vas ostavljamo sa Kijanuom i njegovim odredom trudnih žena.

Nakon ubistva iz osvete (?), film, ponovo ničim izazvan, uzima oblike ljubavne priče između Arlen i Majami Mena (koji ne zna da je Arlen ubila njegovu ženu, a i da zna verovatno mu ne bi bilo bitno jer voli samo Hani), putešestvija junaka kroz pustinju do grada i nazad, i herojskog spasavanja Hani iz ruku ljigavog Kijanua koji je hrani špagetama. Pri čemu, nijedna od ovih linija radnje nije sasvim razvijena, pa nikako nije jasno zašto bi se Arlen muvala sa kanibalom, zašto uopšte postoji lik Hani osim kao sredstvo za humanizovanje Majami Mena i Arlen i povod za njihovo smuvavanje, i na kraju, kakav je uopšte to svet u kome likovi žive (deluje kao da bi pustinja trebalo da odaje utisak nepreglednosti i izolovanosti, ali deluje maleno i klaustrofobično zahvaljujući brzini kojom se likovi kreću i nalaze jedni druge u sred ničega)?

Ovo ne znači da se od filma očekuje da da odgovor na sva moguća pitanja i objasni postupke svojih likova, ali karakteristika je dobre priče da likovi imaju makar malo motivacije, pa makar ona bila i „svet je sranje, radim šta mi dune”, a da radnja ne biva pokrenuta samo zato što prosto mora nešto da se desi između scena postavljanja distopijskog sveta u kome smo. Ovde dolazimo i do prednosti filma scene koje nisu nužne za razvijanje zbrkane priče jesu najzanimljiviji deo filma, a najviše zbog ludački dobre fotografije i ludog saundtreka. Sve ostalo između scena žurki u Utehi, kadrova pustinje kojom lik koga glumi Džim Keri ide i skuplja smeće, i povremenih neočekivanih muzičkih hitova je tu samo da bi radnja nekako bila gurnuta u nekom neodređenom, uglavnom lošem smeru. Čak ni nasilje, koje jeste snimljeno na vrlo autentičan i neustrašiv način, nema nikakvu svrhu, ni umetničku, niti kao pokretač radnje.

Poverljivi izvori tvrde da je ovo Džim Keri.

Amirpurova, kao i u svom prvencu, i u Gadnoj gomili crpi inspiraciju iz mnoštva izvora, ali ovde ne uspeva da je usmeri na pravi način pa od filma čini nespretan kolaž uticaja, a ne celovito originalno delo sa ličnim pečatom rediteljke. Naziru se zanimljive ideje i putanje za priču, samo ostaju neistražene na primer, Majami Mena navodi kako je on u Gadnoj gomili samo zbog svog imigrantskog statusa, a ne jer je učinio nešto nezamislivo, dok bi lik Kijanua Rivsa mogao da bude zanimljiv kao vođa kulta da je samo bilo objašnjeno kakav je to kult koji on vodi i zašto je on percipiran kao loš od strane protagonistkinje. Ipak, kada bismo ovakav film ogolili i gledali bez blještavih svetala, muzike i, uopšte, scena namenjenih da nam čula eksplodiraju, ostala bi samo neusmerenost, zatrpanost idejama i jako tanjušna priča.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *