FEST 2018: Priručnik za valjano FESTovanje

Danas, 23. februara u Sava Centru svečano će biti otvoren 46. FEST. !Kokoška, kao i uvek vama odana, pomaže da proberete po šarolikom programu festivala i izaberete ono najbolje što on nudi.

Dok je sezona nagrada u punom jeku, a ipak pre one najsjajnije i najiščekivanije nagrade, u Srbiju konačno stižu filmovi koji su tutnjali bioskopskim salama drugih država protekle godine. Zahvaljujući FEST -u, domaća publika dobiće priliku da na velikom platnu vidi filmove okićene globusima i oskarovskim nominacijama, a od njh !Kokoška izdvaja i preporučuje (za slučaj da ih već niste pogledali):

Call Me by Your Name. Ovaj film nakaradno je preveden na srpski kao Skrivena ljubav, što demonizuje ideju filma u kojoj je ljubav sve samo ne skrivena, u kojoj je ljubav kao takva na prvom mestu. Stoga što zvanični prevod ne pristaje ni najmanje filmu, odbijamo da ga zovemo njegovim srpskim imenom. Ekranizacija istoimenog romana u režiji Luke Gvadanjina sa Timotijem Šalameom i Armijem Hamerom u glavnim ulogama pobrala je nekoliko oskarovskih nominacija, ali je izazvala i kontroverze jer prikazuje intimnu vezu sedamnaestogodišnjaka i dvadesetpetogodišnjaka. Međutim, film nikako ne naglašava razliku u godinama, niti homoseksualne odnose, već suptilno dočarava jedno leto i jednu ljubav između dve osobe od kojih jedna odrasta. Trebalo bi pogledati ovo ostvarenje ako ni zbog čega drugog, onda zbog Timotija Šalamea, koji na svojim nevelikim plećima čvrsto nosi čitav film, i zasluženo je najmlađi nominovani za glavnu mušku ulogu u proteklih mnogo decenija.

Call Me by Your Name | Preuzeto sa vice.com

O odrastanju i ljubavi na malo drugačiji način, a takođe sa Timotijem Šalameom, govori Ladybird o kom već pisasmo ovde.

Na FEST -u ćete moći, i trebalo bi, da pogledate i Fantomsku nit, navodno poslednji film sa Danijelom Dej Luisom koji je ovom glumcu doneo sedmu nominaciju za Oskara za glavnu mušku ulogu. Film je pisao, režirao i snimao Pol Tomas Anderson (što je po našem mišljenju preporuka samo po sebi) i govori o modnom kreatoru koji upoznaje svoju novu muzu koja postaje i mnogo više od toga. U Fantomskoj niti se ne dešava mnogo toga, a i ono malo radnje se odvija vrlo sporo, tako da ovaj film više predstavlja jednu duboku, zanimljivu i pomalo uznemirujuću studiju karaktera. Međutim, i pored manjka akcije, film je vrlo napet čemu doprinose i sjajne kompozicije Džonija Grinvuda koga verovatno znate kao gitaristu Radiohead-a.

Sa 13 nominacija Oblik vode ubedljivo, i nezasluženo, vodi u trci za Oskare. Možda nije fer svaki film Giljerma del Toroa porediti sa Panovim lavirintom, ali ovaj poslednji vrlo je bled u poređenju i sa svim ostalim. Sa estetikom Amelije Pulen film govori o nemoj ženi, Elajzi, koja radi kao čistačica u nekakvom vladinom postrojenju u koje zbog nehumanih ispitivanja dovode antropomorfno vodeno stvorenje. Elajza se sažali nad sirotim stvorenjem i uz pomoć nekoliko drugih likova ga spasava i odvodi kući, a ostatak filma vrlo je predvidiv i glumački talenat protraćen. Ako ste nameravali da gledate Oblik vode, predlažemo da na FEST -u ostavite vremena za neki drugi film, ovaj će se i kasnije naći u bioskopima.

Ako vas zanima ume li Margo Robi da glumi, pogledajte Tonju. U pitanju je film o američkoj klizačici Tonji Harding i nedaćama koje su je u životu snašle, kao i onima koje je sama izazvala. S obzirom na zlostavljanje koje je Hardingova trpela, na momente možda ne deluje kao dobra ideja snimiti priču o njenom životu kao komediju, ali u većem delu filma ovo funkcioniše i on uspeva da bude zabavan bez opravdavanja kako Tonjnih, tako i postupaka onih koji su je sputavali i povređivali.

Ovogodišnje izdanje FEST-a otvara film Tri bilborda ispred Ebinga u Misuriju reditelja i scenariste Martina Mekdone. S obzirom na silne nagrade koje je već pokupio, kao i one za koje je nominovan, o ovom filmu se već neko vreme mnogo priča, a o Mekdoni i njegovom bratu smo pričali i mi, pa nemamo šta da dodamo osim da još jednom preporučimo da film pogledate.

U programu ima mesta i za kanskog pobednika, koji takođe nosi oskarovsku nominaciju: Kvadrat (The Square). Film švedskog reditelja Rubena Ostlunda je oštra kritika društva (i umetnosti), najviše usmerena na problematiku klasnih razlika, te nedodirljivost onog najvišeg sloja, i profitiranje tog sloja nad onim najnižim. Ostlund bira da se ovom temom pozabavi kroz primer poslovanja jednog muzeja savremene umetnosti, što sa sobom posledično povlači suženje ciljne publike – da bi vam se ovaj film potpuno dopao, trebalo bi da ste u prošlosti s vremena na vreme bili posetilac muzeja savremene umetnosti. Mada, i ako niste, dajte mu šansu. Kvadrat, iako često neistančane narativne linije, nižući scene naizgled bez reda, ostavlja jak konačni utisak ljudske nehumanosti uvijen u pakovanje neobične komedije.

The Square | Preuzeto sa filmschoolrejects.com

Što se tiče filmova o kojima se, jer se ne takmiče za Oskara, manje priča, stvari stoje ovako: biće filmova mnogih reditelja koji su domaćoj publici poznati od ranije, kao što su Fransoa Ozon i Paolo Đenoveze. Ozonov prošlogodišnji film nas nije oduševio, ali njemu uvek treba dati šansu, pa preporučujemo da pogledate njegovog Dvostrukog ljubavnika, kao i Đenovezeovo Pravo mesto.

Domaću premijeru na FEST-u imaće film ruske produkcije Dovlatovsa našim Milanom Marićem u naslovnoj ulozi. Film reditelja Alekseja Germana imao je svetsku premijeru pre svega nekoliko dana i to u takmičarskom programu Berlinala. Biće zanimljivo videti da li je sada popularni princip „srpski glumac u ruskom filmu” recept za uspeh, a sudeći po pozitivnim stručnim kritikama ovog filma koji prati šest dana u životu sovjetskog pesnika i disidenta Sergeja Dovlatova – jeste.

Idemo još dalje ka alternativnom, a mađarski sci-fi zvuči mnogo alternativno. Jupiterov mesec je već prošetao mnogim festivalima protekle godine i to zasluženo: iako naslov navodi na pomisao o vanzemaljcima, već s početka postaje vrlo jasno da ih neće biti. U fokusu je migrantska kriza (nemojte odmah odustajati), međutim jedan od migranata ima nekakve čudne moći. Iako je sama teza filma o moći jednog migranta labava, sve ostalo je na mestu, a jurnjava kolima po peštanskim ulicama je mnogo više od „na mestu”, dostojna čak nadmašivanja kvalitetnih holivudskih kolskih utrkivanja. Maestalna fotografija, koja zaslužuje gledanje na velikom platnu.

Idemo dalje, idemo dalje: poljski eko triler. Novi film legendarne poljske rediteljke Agnješke Holand – Tragom kostiju, okarakterisan je kao eko triler jer se zalaže valjda za zaštitu flore i faune. Teško je opisati šta se sve dešava u ovom filmu, ali recimo da životinje ubijaju lovce, a jedna baba jako voli životinje i horoskop, a njen komšija voli nju. Žao nam je da priznamo, ali Holand je podbacila, valjda u želji da napravi vrlo kompleksan film. Nije da sasvim nije vredan gledanja, ali nije ni da jeste.

Pošto alternativnije od poljskog eko trilera teško da može da ide, prelazimo na domaći film. Mnogo je srpskih premijera na ovom FEST-u, što nas raduje i nagoveštava mogućnost znatno bolje filmske godine za domaći film. Skrenućemo pažnju na par naslova koji nam se čine interesantnim (a ukoliko ih propustite na FEST-u, naše mišljenje o ovim filmovima imaćete priliku da čitate nakon završetka festivala):

Izgrednici Dejana Zečevića su iznenađenje u njegovom mahom horor opusu. Crno beli film o socijalnom eksperimentu sa jakom i mladom glumačkom ekipom – Radovan Vujović, Mladen Sovilj, Marta Bjelica. Deluje da može da bude vrlo zanimljivo.

Banditi u potrazi za mamom Koste Ristića prati dečake koji tumaraju beogradskim ulicama u potrazi za preživljavanjem. I mamom. Deluje sveže i dečački nevino, koliko to mogu da budu dečaci džeparoši.

Banditi u potrazi za mamom | Preuzeto sa fest.rs

Ederlezi rising Lazara Bodrože. Prošle godine sa nama na FEST-u beše Monika Beluči, ove godine odosmo korak dalje i eto nam porno-glumice-turned-glumice srpskog porekla – Stoya je u naslovnoj ulozi srpskog sci-fi, koji privlači pažnju i stranih gledalaca, a uz Sebastijana Kavacu i Marušu Majer kao iskusne i priznate glumce (ne samo za odrasle). Proverićemo da li će Stoya nakon ovog filma biti priznata glumica i za ne-samo-odrasle.

O bubicama i herojima Petra Pašića je mešavina igranog filma i animacije, i nemamo pojma o čemu se radi (valjda se radi malo o bubicama, malo o herojima), ali igrani delovi deluju vrlo lepo komponovani, dok animirani deluju suludi, pa nas zanima šta ta dva imaju zajedničko.

Izbor filmova je veliki, izbor dana je nemali (FEST traje do 4. marta), dajte sebi prostora i vremena da ispratite nešto dobro. Javljajte utiske, a javljaćemo i mi vama. Vama na usluzi, !Kokoška.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *