FEST 2018: Postfestum

Festovali ste, festovali smo. Prođe FEST, ali utisci ostaju. !Kokoška donosi svoje misli, mišljenja i zaključke o filmovima i nagradama na minulom FEST-u.

Biće, došlo, prošlo. 46. Međunarodni filmski festival FEST je završen. Beogradski pobednik dodeljen. I to danskom filmu Šarmer, u režiji Milada Alamija. Alamiju je ovo debitantsko dugometražno ostvarenje, i kako kaže, nagrada mu stoga mnogo znači. Alami se u Šarmeru bavi temom koja je njemu kao rođenom Irancu, odraslom u Švedskoj, a stacioniranom u Danskoj, donekle bliska: Esmail, protagonista i po profesiji šarmer, iranski je državljanin i izbeglica u Danskoj, koji pokušava da ženidbom ostane u EU. Iako se Šarmer tokom prethodne godine kitio nagradama, pa čak i na poznatim festivalima poput onih u Palm Springsu i San Sebastijanu, biće da nigde gde se okitio, nagradu nije primio od strane ljudi koji žive u državi sve više i više (a od nedelje možda i još više) suočenoj sa problematikom lažnih i/ili plaćenih brakova sa Evropskom unijom. Utoliko ova nagrada još više znači. A što se samog filma tiče – osnovna filmska, ako po strani ostavimo socijalno-političku, vrednost Šarmera jeste činjenica da se klupko Esmailove iranske prošlosti vrlo postupno i suptilno odmotava, te da o njoj naslućujemo iz Esmailovih neočekivanih ili neobjašnjivh emocionalnih reakcija i odluka. Tek završnica filma, u kojoj vidimo Esmaila u Iranu, u potpunosti potkrepljuje njegove isprva nelogične postupke u Danskoj. U svakom slučaju, jedna vrlo uverljiva drama sa problematikom nacionalnog i identiteta uopšte, koja preispituje značenje vernosti i požrtvovanosti, a da pritom jednako kvalitetno prikazuje dve sasvim drugačije kulture.

Glavni takmičarski program

Pored Šarmera, iz ovogodišnjeg glavnog takmičarskog programa FEST-a našu pažnju je privukao i film koji je dobio nagradu za najbolji film iz regiona. U pitanju je Comic sans hrvatskog reditelja Nevija Marasovića sa Jankom Popovićem Volarićem u glavnoj ulozi, koji je takođe učestvovao i u pisanju scenarija. Popović Volarić tumači ulogu Alana, uspešnog ali nesrećnog grafičkog dizajnera iz Zagreba. Nakon sastanka sa devojkom (odlična Nataša Janjić) koja ga je ostavila pet meseci ranije on beži od svojih pravih emocionalnih problema i strahova pod izgovorom da je raskid glavni uzrok njegove patnje i doživljava nervni slom. Do tada prisutan samo kroz pominjanje, u priču ulazi i Alanov otac Bruno (Zlatko Burić) i oni zajedno odlaze na Vis kako bi se pobrinuli oko sahrane preminule tetke koje se izgleda svi osim Alana sećaju. Sa naslovom Comic sans, uspešnim grafičkim dizajnerom kao glavnim likom i žanrom koji je možda najpreciznije okarakterisati kao dramediju (mada Marasović misli da nema potrebe filmove deliti na striktne žanrove, a mi se slažemo), ovaj film je hipsterski san. Međutim, ne dajte se zavarati da u njemu nema ničega dubljeg, počevši od višeznačnosti samog naslova, preko teme prevare u ljubavnim odnosima do odnosa sina i oca i pitanja da li svi mi makar u nekoj meri postajemo svoji roditelji?

Šta je hipsterskije od voženja očevog starog bicikla sa polomljenim nosem i u krvavoj košulji? Preuzeto sa imdb.com.

U glavnoj takmičarskoj kategoriji našao se još jedan hrvatski film. Agape je priča o nekonvencionalnom svešteniku Miranu (Goran Bogdan) koji od strane jednog od svojih učenika biva optužen za pedofiliju. Iako se možda čini da se u svakom filmu u kome je sveštenik glavni lik pedofilija mora makar spomenuti, Agape se ovom temom bavi na jedan vrlo pametan i neeksplicitan način. Pitanje Miranove krivice ostaje otvoreno, a neobičnost njegovog lika (velečasni koji redovno posećuje teretanu i vozi motor) omogućava kompleksniju priču. Pored pedofilije, film se dotiče i vršnjačkog nasilja i lepo povezuje ove teme religioznom pozadinom.

Jedan od filmova koji nas je ove godine razočarao je Aurora borealis: severna svetlost mađarske rediteljke Marte Mesaroš. Film paralelno prati advokaticu Olgu i njene pokušaje da sazna istinu o svom pravom poreklu, i život njene majke u Beču okupiranom od strane komunista 1950-ih godina. Priča koja je mogla da bude vrlo emotivna i duboka, pretvorena je u vrlo predvidljivu misteriju i ,iako ste svesni da od vas želi da pustite koju suzu, scenario i gluma su takvi da je vrlo teško osetiti empatiju za likove i pored grozota kroz koje prolaze.

Sa nemačkog govornog područja stigao nam je jedan neobičan, zabavan i vrlo lepo snimljen film. Životinje govore o bračnom paru Ani i Niku koji slučajno kolima udaraju ovcu koja im se našla na putu i nakon nemilog događaja dolazi do čudnih situacija zbog kojih oboje nisu sigurni šta se zaista dešava, a šta sanjaju i ko je od njih dvoje lud, a ko, ako iko, normalan. Priča se konstantno komplikuje i donekle je naglo prekinuta, pa ostavlja dosta prostora za interpretaciju i svašta zanimljivo se u njoj može naći.

Životinja na o? Ovca. Preuzeto sa imdb.com.

Srpski film

U kategoriji srpskog filma Beogradski pobednik dodeljen je ostvarenju Ederlezi rising, naučno-fantastičnom prvencu Lazara Bodrože. Pored nagrade za najbolji film, Sebastijan Kavaca i Džesika Stojadinović Stoya proglašeni su za najboljeg glumca i glumicu. Ederlezi rising nismo gledali, ali na nas je jak utisak ostavio film O bubicama i herojima Petra Pašića. Ako ste kao i mi pogledali trejler za ovaj film i uplašili se da će biti kombinacija animacije i igranog filma, ne berite brigu, animirane bubice prisutne su samo u prvih nekoliko minuta filma (mada jesu lepo animirane). Jedan od heroja koje pratimo u filmu je dečak Ilija (Ilija Pašić) štićenik sirotišta kojim rukovode neimenovana žena (Branka Petrić) i njena okrutna ćerka. Ilija uspeva da se često iskrada iz sirotišta i snima nepoznatu ženu koja podseća na suprugu Superheroja (Slobodan Ninković), nelegalnog stanara hotela Jugoslavija. Superheroj pravi filmove kako bi se pomoću njih setio svoje prošlosti i toga šta se sa njegovom suprugom dogodilo. U priču se uključuje i Raša (Bojan Dimitrijević) kao novi noćni čuvar u hotelu. Gluma u filmu je odlična, a naročito oduševljavaju pomenuti Bojan Dimitrijević i Zoran Cvijanović. Boje  divno odslikavaju kako depresivnu atmosferu sirotišta i stana u kom Raša živi sa bolesnim ocem (Zoran Cvijanović) tako i srećne dane Ilijinog života u hotelu. O bubicama i herojima je u suštini priča o ljubavi i nedostatku iste, a kroz nju je provučena i misterija i rezultat je jedan originalan, pomalo tužan, ali i optimističan film.

Eto jednog heroja koji ne nosi plašt već kožnu jaknu (levo). Preuzeto sa imdb.com.

Preporuke

Ovogodišnji FEST zaista može da se pohvali generalno odličnim izborom filmova, pa vam dajemo i nekoliko kratkih preporuka za filmove koje ste možda propustili.

Kako smuvati devojku na žurci je adaptacija istoimene kratke priče Nila Gejmena. Priča je vrlo kratka, pa radnja u filmu odmiče mnogo dalje, ali je zadržana jedna od glavnih tema kojima se bavi – odnosi između adolescenata i to kako se nekad jedni drugima mogu činiti kao da su sa druge planete, baš kao i vanzemaljci koji su u poseti Zemlji. Film je kao i priča smešten u London 1970-ih godina, pa je pun panka, od muzike, preko likova, do načina na koji su pojedine scene snimljene. Vrlo je zabavan i duhovit, a dotiče se i nekih dubljih tema kao što je odnos ljudi prema planeti Zemlji.

Doviđenja tamo gore je još jedna adaptacija, ovoga puta istoimenog romana Pjera Lemetra. Film prati dvojicu ratnih veterana, od kojih je jedan posle eksplozije pri završetku rata ostao bez većeg dela vilica, koji odlučuju da iskoriste tek završeni rat i potrebu da se heroji istog nekako proslave – njihov plan je da se obogate prodajući lažne spomenike palim borcima. Zahvaljujući divnoj fotografiji i fantastičnim kostimima i maskama koje pravi jedan od glavnih likova, film je vizuelno prelep, a topla, često duhovita i tužna priča ne zaostaje za vizuelnim utiskom.

„Počeo je da se bavi nečime što zove apstraktnom umetnošću.” Preuzeto sa imdb.com.

Poslednja projekcija na FEST-u bio je film Lice poljske rediteljke Malgoržate Šumovske. Glavni lik u filmu je Jacek koji doživljava nesreću radeći na izgradnji statue Isusa Hrista i prolazi kroz transplantaciju lica. Pitanje doživljaja samog sebe nakon jedne takve promene samo po sebi je dovoljno složeno i teško, ali rediteljka i scenaristkinja Jaceku otežava još više – on živi u malom poljskom selu gde ga ismevaju kada izrazi svoju želju da ode iz zemlje, a vrhunac humora njegovog brata su rasistički vicevi. Tako je u priču o identitetu utkana i ona o poljskom proovincijskom društvu i rezultat je jedan pametan, pronicljiv i potresan film.

Pored gorepomenutih vanzemaljaca, iz Engleske nam je stigla i Zver. Zver je film reditelja i scenariste Majkla Pirsa koji se bavi posledicama prezaštićenosti, snobizmom, životom na malom ostrvu dok istim ostrvom hara silovatelj i ubica i još ponekom temom. Sve je to vrlo spretno upakovano, a Džesi Bakli oduševljava u glavnoj ulozi, pa ovaj film ne treba propustiti.

 

    1 komentar

    • antonc says:

      Reditelj Lazar Bodroža i StojaO čemu je uopšte „Ederlezi Rising“? Na sajtu FEST-a pod „siže filma“ stoji: Ederlezi Rising je uzbudljiva naučno-fantastična priča smeštena u bliskoj budućnosti, o prvoj misiji na Alfa Kentauri koju preduzima multinacionalna Ederlezi korporacija.

    Leave a Reply

    Your email address will not be published. Required fields are marked *