FEST 2016: zapažanja jedne !Kokoške

Prošlog vikenda završio se ovogodišnji FEST i !Kokoška je imala taman dovoljno vremena da joj se slegnu utisci. Nastavite da čitate da biste saznali šta obavezno da gledate ako vam se ukaže prilika, ali i šta da izbegnete ako boga znate (ili ne znate).

Fantastična festivalska trojka

Komuna (Kollektivet, Tomas Vinterberg)

Naslov ovog filma verovatno vas asocira na hipike, ali Vinterbergovu Komunu osnivaju voljena spikerka danske televizije i njen muž, univerzitetski profesor arhitekture. Zajedno sa svojom ćerkom i nekim starim, ali i novim prijateljima, oni se useljavaju u veliku vilu odlučivši da se okušaju u životu u takvoj zajednici, nimalo neobičnoj za Dansku sedamdesetih godina. Priču Vinterberg zasniva na sopstvenom detinjstvu rušeći predrasude o životu u komuni – ne vrti se sve oko seksa, droge i alkohola (mada ovog poslednjeg u filmu ne manjka).

Ukoliko ste pogledali bilo koje od rediteljevih prethodnih ostvarenja, biće vam jasno da se optimizam prisutan na početku filma neće dugo zadržati. Pored svih sjajnih strana života u velikoj zajednici, u Komuni je pažnja posvećena odnosu te zajednice prema individui i pitanju održivosti sklada u tako otvorenim i slobodnim međusobnim odnosima.

Estetika filma i osobeni likovi vrlo su privlačni, ali ne skreću pažnju sa složenih tema o kojima ćete razmišljati još dugo nakon što se film završi.

komuna

Ja i Kaminski (Ich und Kaminski, Volfgang Beker)

ich und kaminski„Naslikao slepi čovek“, glasi natpis koji je proslavio fiktivnog slikara Manuela Kaminskog. Međutim, zbog sve goreg vida, nekadašnji Matisov učenik i Pikasov prijatelj sprečen je da slika i zaboravljen. U nedostatku skorašnje biografije Kaminskog priliku uočava previše samopouzdani beskrupulozni novinar, Sebastijan Celner, koji rešenje svojih životnih problema vidi u pisanju slikarevog životopisa i njegovoj što bržoj smrti po završetku istog.

Ja i Kaminski (obratite pažnju na redosled reči u naslovu) ostavlja jak vizuelni utisak, a scenario nadmašuje knjigu na kojoj je zasnovan i koje se, doduše, prilično verno drži. Ekscentrični likovi simpatični su čak i kad su arogantni ili sebični. Drama koja će vas mnogo puta nasmejati, ali svakako i raznežiti pravo je osveženje u moru teških istinitih priča kojima su nas preplavili prethodne godine.

Mladost (La Giovinezza, Paolo Sorentino)

Mladost, novi film Paola Sorentina, je na Filmskom festivalu u Kanu dočekana zvižducima, ali i ekstatičnim uzvicima „Bravo!” Da je !Kokoška bila tamo (i koke imaju snove) zaklepetala bi snažno svojim krilima i kokodaknula u znak odobravanja, što je i uradila čim joj se ukazala prilika – na ovogodišnjem FEST-u.

Malo je režisera koji umeju tako da ispričaju priču kao Sorentino, a posebno ne ovakvu priču – bez mnogo radnje, ali sa puno duše i odličnim likovima. Glavni akteri Mladosti su umetnici smešteni u odmorište na Alpima gde imaju i previše vremena za razmišljanje o prošlosti. Kompozitor i dirigent, Fred Balindžer (Majkl Kejn), dobija ponudu od Kraljice da svira na rođendanu Princa Filipa, a njegov prijatelj, reditelj Mik Bojl (Harvi Kajtel), odlučuje da snimi svoju labudovu pesmu. Dok Balindžera ne zanimaju nikakvi novi umetnički poduhvati, Bojl mahnito pokušava da snimi taj poslednji film, ne bi li tako pobegao od smrti. Čitav ovaj narativ je spor i praćen njihovim susretima sa mladošću, kako u životima njihove dece, tako i kroz njihovu prošlost, ali i druge mlađane likove. Posebnu ulogu ima i muzika koja od Mladosti čini jednu posebnu operu na platnu i naročito dolazi do izražaja na samom kraju, kada naglašava njegovu potresnost i tera na ježenje.

Preuzeto iz zvaničnog trejlera filma sa youtube.com

Preuzeto iz zvaničnog trejlera filma sa youtube.com

Iako se neće svideti svima, pa možda čak ni već oprobanim sorentinovcima koji su uživali u Velikoj lepoti, sa kojom ovaj film svakako ima zajedničke teme, Mladost je jedan od retkih filmova danas koji se ne zanosi komplikovanim zapletima i tako, na samom kraju, dolazi do potresnog klimaksa.

Jedan i ne baš vredan

H. (Ranija Atijeh, Daniel Garsija)

E šta bi Troja bila bez konja neke vrste. Da, ovo biće se zaista pojavljuje u filmu. Preuzeto sa tumblr.com.

E šta bi Troja bila bez konja neke vrste. Da, ovo biće se zaista pojavljuje u filmu. Preuzeto sa tumblr.com.

Ako niste imali priliku da upoznate !Kokošku, postoJi jedna stvar koju treba da znate –  ona je u bioskopu vrlo strpljiva živuljka, ne migolji se i ne drka prevremeno, a gotovo nikada ne napušta bioskopsku salu. Ipak, gledanje filma H. izazvalo je sve osim ovog poslednjeg, i to samo zato što smo se nadali da će se nešto desiti i promeniti naše mišljenje.

H. je film nabijen simbolikom, priča prati dve junakinje prikladno nazvane Helen i još prikladnije smeštene u grad Troj. Obe imaju problem sa decom, matora Helen nikada nije imala svoje i zato odgaja plastičnu lutku, a mlađa Helen je trudna, ali ispostavlja se da je njena trudnoća lažna. Naravno, šta bi jedna antička tragedija bila bez upletanja nekih viših sila – Troj je pogođen meteorom i čudni akteri se ponašaju još čudnije, a stvari postaju vrlo bizarne. U teoriji, ništa od ovoga ne zvuči toliko loše, iako malo pretenciozno, ali je u praksi ostalo nedorečeno i rasplinuto, i krajnji produkt iz mora simbola i zakukuljenosti je vrlo jednostavno – naporan i predosadan film u četiri čina za koji ćete poželeti da se završio negde posle drugog.

Za još recenzija filmova sa ovogodišnjeg FEST-a ushitno kliknite na ovaj link.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *