Prikaz poetske zbirke „Prilike” Euđenija Montalea

!Kokoška predstavlja nova domaća izdanja evropske književnosti!

Euđenio Montale svoju drugu knjigu poezije, „Prilike” (srpsko izdanje u prevodu Gordane Subotić: Kontrast, 2019), objavio je 1939. godine. Na mnoge načine, „Prilike” su posledica poetičkih pomeranja onog vremena, ali i velikih političkih promena na italijanskom i evropskom tlu između 1926. i 1939. godine. Montale se poetički pripremao za pisanje „Prilika” pišući važan esej o Italu Zvevu 1925. godine, tražeći Eliotovu adresu u Londonu 1926. i potom ga prevodeći, 1928, čitajući drugu knjigu poezije Đuzepea Ungaretija „Sentimento del Tempo”, i uopšte, ulazeći u književne krugove i sarađujući sa književnim časopisima. Uporedo sa promenama u književnosti, Montale sagledava i lomove unutar društveno-političke paradigme: fašizam će 1926. preći iz političkog pokreta u totalitarni režim. Osvajanje Etiopije 1936. i Musolinijevo priklanjanje Hitleru 1937. izazivaju dodatnu pažnju i zabrinutost. Naredne godine, Montale je napadan zbog svog protivljenja fašizmu. Njegov liberalizam i snažni individualizam nisu se uklapali u fašističku optiku.

Godine 1939. Montale, zaobišavši fašističku cenzuru, objavljuje zagonetnu knjigu poezije „Prilike”. „Prilike” su podeljene u četiri dela, od kojih svako raspolaže vlastitim unutarpoetičkim zakonitostima. Teme pesama pak prelivaju se iz dela u deo, i bezmalo jednako su prisutne u svakom: sećanja na pokrajnu Liguriju; sećanja na žene poput Dore Markus ili Ljube; sećanja na mesta i gradove; sećanja na Irmu; trenutak Irminog odlaska; prolaznost sreće; tema rata. Među ovima, najdoslednija je tema ljubavi sa Irmom, koja će svoj pomalo neočekivani zaokret dobiti u motivu Irmine metamorfoze u Klitiju, nimfu koja se zaljubila u Sunce iz klasične mitologije. U mitu, Klitija ostaje zauvek verna Suncu, tj. Apolonu, bogu kulture, čiji simbol je suncokret koji se uvek okreće ka suncu, što je simbol vrhunske vrednosti kulture koja karakteriše firentinski humanizam tridesetih godina. Iz tog razloga, Klitija postaje nova Beatriče, alegorija žene-anđela, glasnika vrednosti kulture, razume i inteligencije, ali i simbol poezije. Ali već i ovakav odnos prema ličnom – iskustvu ljubavi sa voljenom ženom – pokazuje jaz između individualne percepcije i istorijske stvarnosti, koju je sada obeležilo „smrtno ludilo” koje zahteva samo nove žrtve i od koga žena može da pobegne samo ako je „bog/slučajnost” sakrije iza svoje guste zavese.

Osnovna karakteristika čitave zbirke nesumnjivo je Montalelova sposobnost da izrazi svoja osećanja i ideje držeći se po strani od Dučeovih pristalica, ne proklizavajući u neku od strategija bega: beg u idealizam, sentimentalizam, neplodotvornu tugu. Montaleovo delo je ostvarilo izrazitu uklopljenost u stvarnost vremena. „Prilike” iskazuju pesnikovo nepripadanje totalitarnoj ideologiji, iskazujući pritom i njegov razočarani lik, suočen s oštrinom života. Njegova ljubav prema Klitiji jednostavna je: pesnik je svestan da snage ljubavi i poezije same po sebi nisu dovoljne da čovečanstvo spasu od ludila smrti koje su stvorile opasne ideologije. „Prilike” precizno izražavaju Montaleov politički i socijalni realizam, koji ne dozvoljava da se prokliza u sentimentalnost ili „bajke koje gore na nebu”, kao što su to činili Ungareti i drugi Montaleovi savremenici iste godine: Montale zahteva čitaoca koji će biti spreman na njegovu razboritu i neukrašenu, smirenu i zabrinutu poeziju.

autorka: Marija Cvetković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *