Elis Voker u potrazi za sopstvenim nasleđem

Američka spisateljica Elis Voker iz svog ugla odgovara na pitanja koja je odavno postavila Virdžinija Vulf: šta je potrebno da bi žena postala umetnica?

„Koji su uslovi neophodni za stvaranje jednog umetničkog dela?“ zapitala se Virdžinija Vulf, davne 1928. Obraćajući se publici devojaka obrazovanih na prvim ženskim koledžima u Kembridžu, u govorima na kojima je zasnovala esej Sopstvena soba, velika spisateljica pronašla je i odogovor: da bi umetnik mogao da stvara, potrebna mu je sopstvena soba – sa ključem i bravom – i finansijska samostalnost. Potkrepila je ovu tvrdnju snažnim argumentima: među velikim devetnaestovekovnim britanskim pesnicima samo jedan nije bio imućan – i to upravo Kits, koji je tragično umro mlad. Žene, svedene na ulogu majke i domaćice, bez prava da raspolažu imovinom sve do 1882, zbog svog materijalnog i društvenog položaja – a ne zbog manjka talenta – nisu bile u mogućnosti da stvaraju; kada bi ipak nešto i napisale, bile bi osuđivane i ismevane, a ne prihvatane od strane onih koji su diktirali književnoumetničke standarde.

Mlada Elis Voker

Mlada Elis Voker

Pedeset godina kasnije, na Sopstvenu sobu odgovara Elis Voker, američka književnica i aktivistkinja. Za razliku od bele intelektualke Virdžinije Vulf, koja je odrastala među londonskom elitom, Elis je rođena kao osmo dete u porodici američkih crnaca, 1944. godine kada su još uveliko bili na snazi zakoni o rasnoj segregaciji. Njeni roditelji bili su nadničari koji su obrađivali tuđu zemlju pod izuzetno nepovoljnim uslovima, a ona sama prva osoba u svojoj porodici koja je dobila priliku da stekne visoko obrazovanje – diplomirala je 1965. na liberalnom koledžu Sara Lorens.

Za vreme njenih studija uveliko se zahuktavao Pokret za građanska prava, na čelu sa Martinom Luterom Kingom koga je Elis upoznala 1960. Da bi sudelovala u Pokretu, vratila se na američki jug, gde je rasizam bio najizraženiji; učestvovala je u Maršu na Vašington 1963, a kasnije je volonterski prijavljivala crne birače za glasanja u Džordžiji i Misisipiju. Nakon diplomiranja zaposlila se kao socijalna radnica, i čitavog života ostala aktivistkinja za ljudska prava – 2003. godine uhapšena je, sa još dvadeset šestoro ljudi, tokom protesta protiv rata u Iraku, a veoma ljutito govori i o Izraelu kao o „državi aparthejda“ i više puta je putovala u Gazu sa humanitarnom pomoći.

Njena spisateljska karijera nije se zahuktala sve do 1983, kada objavljuje roman Boja purpura (The Color Purple), remek-delo koje je zavredilo Pulicerovu nagradu, i po kome je dve godine kasnije Stiven Spilberg snimio film. Do tada, mlada feministkinja, pesnikinja i borkinja za ljudska prava imala je više nego dovoljno vremena da razmisli o materijalnom položaju umetnica: svakako, mogla je da razume Virdžinijin lament za sopstvenom sobom i finansijskom samostalnošću, ali na to je imala i šta da doda.

Naime, ma koliko da je književna tradicija evropskih žena bila potisnuta patrijarhatom, izvesno je da su crne žene u Americi prolazile daleko gore. Upravo njihovu kulturnu tradiciju – koja mora postojati, jer postoje njene naslednice – istražuje Elis Voker u svom eseju „U potrazi za vrtovima naših majki“. Tako, dok čita o sudbini kakvu Virdžinija Vulf zamišlja za nadarene šesnaestovekovne žene, Elis u nju umeće i ono što je izostavljeno, a što su žrtve kolonizacije morale da pretrpe.

Svaka žena rođena sa velikim darom u šesnaestom veku [ubaciti „osamnaesti vek“, ubaciti „crna žena“, ubaciti „rođena ili odvedena u ropstvo“] svakako bi poludela, oduzela sebi život, ili skončala u kakvoj usamljenoj kućici van sela, napola veštica, napola čarobnica [ubaciti „Svetica“], izazivajući i strah i porugu okoline … Veoma nadarena devojka koja bi pokušala da svoj dar upotrebi za poeziju bila bi toliko osujećena i sputana oprečnim porivima [dodati „lancima, puškama, bičem, tuđim vlastištvom nad sopstvenim telom, podređenosti tuđoj veri“], da bi sigurno izgubila i zdravlje i razum.

U zemlji gde je crnim ljudima vekovima bila zabranjena pismenost, izuzeci koji su uprkos teškim uslovima uspeli da za sobom naprave pisani trag još su ređi nego stvarateljke Evropljanke. Mnogo je više njih umrlo a da uopšte nije imalo pristupa bilo kakvom sredstvu kreativnog izražavanja.

Da li ste imali genijalnu prabaku koja je umrla pod bičem kakvog neukog i izopačenog belog nadzornika?

Iz živopisnih slika koje Elis Voker koristi da dočara sputavanje crnih američkih žena jasno je da su njegove posledice dvojake: pre svega, društvo, a naročito afroamerička zajednica, na gubitku je jer prelepa i značajna umetnička dela nikada nisu dobila priliku da nastanu; međutim, ono što je možda još potresnije od toga jeste patnja koju je sputavanje kreativnosti nanelo darovitim ženama. Kao i Virdžinija Vulf, Elis Voker veruje da onemogućavanje umetničkog izraza za osobu koja za njime ima potrebu neminovno dovodi do ludila, bolesti, pa i smrti.

Zamislite, ako vam je ta pomisao podnošljiva, šta bi se desilo da je i pevanje bilo zakonom zabranjeno. Poslušajte glasove Besi Smit, Bili Holidej, Nine Simon, Roberte Flak i Arete Frenklin, između ostalog, i zamislite da je na te glasove doživotno stavljena brnjica. Tek onda možete početi da razumete živote naših „ludih“, „svetačkih“ majki i baka.

alice-walkerSuočavanje sa teretom koji su crne žene u Americi podnosile vekovima neminovno menja izvorno pitanje koje je postavila Virdžinija Vulf – šta je neophodno da bi žena postala umetnicom – u daleko teže, bolnije pitanje: nakon vekova potiskivanja, kažnjavanja i zabrana, kako je kreativnost crnih žena uopšte opstala? I kakva je autentična tradicija koju one mogu imati?

Premda su retke crne žene uspevale da i u vekovima ropstva pišu i objavljuju, Elis Voker u njima vidi jasne tragove kolonijalne represije: pesme Filis Vitli, pismene ropkinje iz osamnaestog veka, obeležene su onime što je još Virdžinija Vulf nazvala „oprečnim porivima“. Iako stremi da stihovima izrazi sebe, Filis ne uspeva da se otrgne nasilno nametnutom, tuđem sistemu vrednosti: tuđem jeziku, tuđim temama, pa i tuđim mišljenjima. Tako, njena zaostavština ne uspeva da ponese autentično kulturno nasleđe Afroamerikanki; njega će Voker naći tamo gde ga i sama najmanje očekuje, u kućnoj radinosti i baštovanstvu koji su oduvek bili dostupni siromašnim crnim ženama, a nikada nisu bile zabeležene niti poštovane. Ove veštine su, međutim, bile dovoljne da te žene pronađu sopstveni kreativni izraz, osete se ispunjeno kao stvarateljke, i što je najbitnije, taj autentični izraz prenesu svojim ćerkama, na način koji zaobilazi stroge autoritarne institucije i polazi organski, iz porodice i bliske sredine.

Primećujem da je samo u trenucima kada radi sa svojim cvećem moja majka blistavo srećna, skoro nevidljiva – osim kao Stvarateljka: rukom i okom. Bavi se poslom koji je neophodan njenoj duši. Uređuje univerzum prema liku svog sopstvenog viđenja Lepote.

Duboko sapatništvo sa pretkinjama navodi Elis Voker da pronađe vrednost u onim oblicima stvaranja koji su često zanemarivani, a možda ništa manje vredni od onoga što se objavljuje, veliča i potanko opisuje u kritikama stručnjaka. Taj osvežavajući pogled na kulturnu delatnost iz perspektive koja nam je toliko daleka i strana vredan je čitanja u celosti: stoga vam ostavljamo PDF sa prevodom celog eseja U potrazi za vrtovima naših majki.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *