Džezologija na platnu: 8 originalnih filmskih džez partitura (2. dio)

Muzika i film su neraskidivo povezani u filmskim ostvarenjima. Mnogi režiseri često biraju džez kao nezaobilaznu pratnju u svojim filmovima. Saznajte više o orgininalnim džez pariturama uz !Kokošku, vašeg muzičkog Vergilija.

jazzsinger

Ne brinite, džez nije toliko bizaran kao ovaj kadar iz filma The Jazz Singer.

Prvi film koji je u sebi sadržao muziku bio je The Jazz Singer (1927). Iako je većinom nijemi, The Jazz Singer ima sinhronizovane dijaloge i muzičku partituru. Zbog svoje tehničke inovativnosti, kao i zbog simpatičnih muzičkih sekvenci, osvojio je brojne nagrade, te je uvršten u najuticajnije američke filmove, prema zvaničnoj listi Američkog filmskog instituta. Tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, zahvaljujući novoj tehnologiji ton-filmova, mnogi klasični kompozitori su komponovali muziku za filmove. Dmitrij Šostakovič i Elmer Bernštajn bili su samo neki od njih.

Bez obzira na to da li je posebno komponovana za film kao partitura ili se sastoji od već poznatih numera, muzika upotpunjuje kompletan doživljaj filma. Ona može da prikaže kontrast u odnosu na filmsku radnju ili da ima narativnu ulogu. U prvom dijelu Džezologije na platnu, otkrili smo tajne nekih originalnih filmskih džez partitura. !Kokoška je bila vrijedna i pomno preslušavala mnoge džez partiture, a za svoje čitaoce je izabrala najinteresantnije!

GATO BARBIERI – LAST TANGO IN PARIS

image2

Kontroverzna erotska drama Poslednji tango u Parizu (1972), digla je ogromnu prašinu kada je igrala u bioskopima. Italijanski režiser Bernardo Bertoluči je ideju za film dobio iz jednog vlažnog sna, u kojem je sanjao da je pokupio Parižanku kod Trijumfalne kapije i odveo je na gajbu (a da pritom ni ne zna njeno ime), nakon čega je uslijedio koitus. Ako bismo rekli da je to cijela radnja filma, ne bismo mnogo pogriješili. Poslednji tango u Parizu je inspirisan prvim pornografskim filmom, Blue Movie, koji je režirao pop-art umjetnik Endi Vorhol. Vorhol je opisao Blue Movie ovim riječima: „Oduvijek sam htio da snimim film u kojem se ljudi seksaju i ništa više se ne dešava.“ Ni Bertoluči nije baš daleko odmakao.

Poslednji tango u Parizu se bavi temom erotike, ali i očaja, ljubavi, posesivnosti, sebičnosti… Boje koje preovladavaju u kadrovima su žuta, narandžasta i crvena, a sve je upotpunjeno latino džezom Gata Barbijerija. Virtuoz i samouki tenor saksofonista, maestralno je napisao temu „Last Tango in Paris Suite“, koja važi za džez standard. Melanholična orkestracija Olivera Nelsona uz tango ritmove i Barbijerijeve soloe na saksofonu, dočaravaju temu filma možda bolje i od samog filma!

Čak i sami nazivi pjesama: „Why Did She Choose You?“, „It’s Over“, „Jeanne“, govore nam priču glavnih junaka. Radnja filma kulminira zajedno sa muzikom u jednoj od posljednjih scena, u kojoj slušamo „Un Largo Adios“ i gledamo plesne parove kako igraju tango. Bez obzira na to što su glumci koji tumače glavne uloge, Marija Šnajder i Marlon Brando smatrali da ih je Bertoluči potpuno izmanipulisao u toku snimanja, vrijeme je pokazalo da je Barbijerijeva partitura postala sinonim i substitut za ovo filmsko ostvarenje.

SONNY ROLLINS – ALFIE

image3

U britanskoj romantičnoj komediji Alfi (1966), gledamo fenomenalnu glumu mladog Majkla Kejna i slušamo odličnu muziku saksofoniste Sonija Rolinsa. Alfi, glavni junak istoimenog filma, jeste ženskaroš koji se u životu vodi isključivo zadovoljenjem sopstvene sujete. Žene naziva „ptičicama“, često im se obraća u srednjem rodu kao da su predmeti, vara ih i iskorištava. Alfi kroz scene često „probija četvrti zid“ – direktno se obraćajući publici, koja kroz njegove monologe vidi koliko je sebičan. Međutim, vremenom će morati da se suoči sa posljedicama svojih postupaka.

Izvanredna glavna tema, „Alfie’s Theme“, oduševila je Majlsa Dejvisa. Kultna scena u kojoj Alfi zatiče jednu od svojih djevojaka sa mlađim muškarcem, kompletna je uz numeru „He’s Younger Than You Are“. Na samom kraju filma, kada Alfi shvata da je bio sebičan prema ženama sa kojima se zabavljao, monolog je savršeno uklopljen sa naslovnom pjesmom „Alfie (What’s It All About)“, koju je otpjevala Šer. Stihovi ove pjesme su ujedno i poruka filma:

What’s it all about when you sort it out, Alfie?
Are we meant to take more than we give
Or are we meant to be kind?

Uz Sonija Rolinsa, na parituri ovog filma radili su i drugi džezeri. Bert Bakarak je napisao pomenutu naslovnu numeru. Oliver Nelson je napisao aranžman i uradio orkestraciju, a kompozicije su izveli: Sten Trejsi, Keni BarelDžej Džej Džonson i Rodžer Kalavej. Budući da partitura ovog sjajnog filma traje samo pola sata, nećemo previše detaljisati. Ostavićemo vas da uživate u odličnom džezu Sonija Rolinsa i u glumi Majkla Kejna.

alfi1

„Zavodim žene i dominiram. Cimanje STOP. “ – Alfi

IBRAHIM MAALOUF – YVES SAINT LAURENT

image5Trubač francusko-libanskog porijekla, Ibrahim Maluf, rođen je u umjetničkoj i intelektualnoj porodici. Otac ga je od sedme godine učio da svira trubu kroz klasičnu i tradicionalnu arapsku muziku. Senzibilitet ga je vukao ka džezu, te je ovakav spoj zaslužan je za Malufov uspjeh u jednom od najegzotičnijih oblika džeza: orijentalnom džezu. Zbog svog ogromnog talenta, važi za jednog od najboljih trubača svoje generacije i za jednog od najvažnijih muzičara savremenog džeza.

Komponujući muziku za film Yves Saint Laurent (2014), Maluf je delikatnim klavirskim pratnjama i melodijskim linijama na trubi stvorio jednu od najljepših džez partitura u istoriji džeza. Njegova muzika u ovoj partituri podsjeća na muziku Majlsa Dejvisa, ali pomalo i na Jana Tirsena, pogotovo na dionicama na klaviru. Genijalnost, ludilo i nježnost čuvenog modnog kreatora Iva Sen Lorena se čuju u svakoj Malufovoj noti.  Yves Saint Laurent kao filmsko ostvarenje nije doživio ogroman uspjeh, najviše zbog toga što su mišljenja publike i kritike bila podijeljena. Neki su tvrdili da je ovaj biografski film krajnje predvidiv i potpuni kliše, dok su drugi bili fascinirani fantastičnom scenografijom i posebno, kositimografijom.

Bez obzira na sveukupni kvalitet ovog ostvarenja, Maluf je komponovao predivne kompozicije, koje su se idealno uklopile u kadrove Pariza („Paris Match“), ekstravangantne kreacije visoke mode („Défilé 1962“, „Défilé Christian Dior“), savršeno su opisale Ivova osjećanja dok je čitao Marsela Prusta („Yves lit Proust“), ljubav i prijateljstvo između Iva i Pijera („Yves et Pierre“)… Iz ovakve partiture je teško izdvojiti favorite. Muzika iz filma Yves Saint Laurent je čarobna!

MILES DAVIS – ASCENSEUR POUR L’ÉCHAFAUD

image6Legenda kaže da je Majls Dejvis u potpunosti improvizovao sve kompozicije u partituri filma Lift za gubilište (1958). Kada ga je režiser Luj Mal angažovao da napiše muziku za film, dozvolio mu je da prisustvuje privatnoj projekciji sa drugim muzičarima koji su radili sa njim na partituri. Gledajući film, te uz Majlsove instrukcije za osnovne harmonijske sekvence koje će koristiti, muzičari su na licu mjesta osmislili sve numere koje se nalaze u filmu.

Kada na samom početku filma gledamo predivnu Žan Moro, koja tumači glavnu ulogu, kako telefonom razgovara sa svojim ljubavnikom, slušamo „Générique“. Nedugo nakon ove scene, shvatamo da ljubavnici planiraju da izvedu savršen zločin i uvučeni smo u klasičan noir zaplet. Međutim, Lift za gubilište je mnogo više od noir filma. Zbog svog inovativnog pristupa prema naraciji i montaži, ovaj film se udaljio od svojih prethodnika pomenutog žanra. Neki filmski kritičari smatraju da je ovo ostvarenje jedan od prvih filmova francuskog novog talasa. Kao režiserski debi, ovaj film je ostavio ogroman uticaj ne samo na kasnija ostvarenja francuske kinematografije, nego i na cjelokupnu istoriju filma.

Džez note iz trube Majlsa Dejvisa bile su idealna pozadina za crno-bijele kadrove Pariza noću. Dočarale su tugu, ushićenost i raspoloženje glavnih junaka, te ironiju njihovih sudbina. Sve je to stalo u 26 minuta odličnog džeza, pa nećemo navoditi favorite i gnjaviti vas sa preporukama. Lift za gubilište je, sasvim moguće, prvi film koji je pokazao ne samo da su muzika i film neraskidivi, već i da mogu da budu savršeno povezani. Uvjerite se i sami.

 

2 komentara

  • stefan says:

    Mislim da treba vise da se informises o muzici, narocito o rijeci ,,partitura” (koju tako silno potenciras ovde) i da prestanes da zalazis u neko muzicko teoretisanje jer je vise od 80 % teksta besmisleno upravo zato sto ne znas i ocigledno nisi svjesna onoga sto pises. Sluziti se tamo nekim krupnim rijecima iz muzicke terminologije a ne razumjeti ih u potpunosti je suludo. Bolje da nekome proslijedis svoj rad ko se profesionalno bavi muzikom i ispravi ti greske nego da se bespotrebno sramotis jer ovo definitivno ne valja.

    • Kultur!Dopisnik says:

      U kontekstu filmske muzike, riječ „partitura“ smo koristili zato što je muzika posebno komponovana za tačno određen film. Iako u tekstu nema fotografija nota koje bi pokazale uporedni zapis svih dionica u orkestru da bi to bilo legitimno (a ne teoretisanje), ovo je ipak novinarski tekst, a ne naučno-muzikološki rad. Svjesni smo da korištenje termina iz muzikologije možda nije najsrećnije rješenje, ali iz perspektive jezika jeste nekakav kompromis. Koliko puta bi trebalo ponoviti „muzika za film“ ili „filmska muzika“ u tekstu, u suprotnom? Kojim drugim terminom u srpskom jeziku, osim pomenutim, može da se uopšte opiše tema – muzika u filmu koja je pisana konkretno za taj film, a da nije „partitura“? Ako imate nekakvo konkretno ili konstruktivno rješenje kako da izmijenimo tekst da bismo bili terminološki još precizniji, rado ćemo to uraditi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *