Draga Ljočić – ženskinja koja se ne oslanja ni na koga

Draga Ljočić provela je život boreći se protiv zadrtih stavova koji su pokušavali da joj ospore diplomu prve žene lekara u Srbiji.

Početkom XX veka Srbija je bila među evropskim zemljama sa najnižom stopom pismenosti i imala je svega 7% pismenih žena. Neke od tih malobrojnih devojaka ipak su bile pionirke u ženskoj emancipaciji u Evropi. Jednu od njih, Dragu Ljočić, znamo kao prvu ženu lekara u Srbiji.

Početkom XIX veka međ’ Srbima je bilo uvreženo mišljenje da je obrazovanje za devojčice nepotrebno u većoj meri no za osnovnu komunikaciju, jerbo devojke su samo sastavni deo porodice oko koje će im se vrteti ceo život. Šta sad one tu da guraju svoje naivne nosiće u muške nauke? Uprkos tome, pokrenulo se pitanje osnivanja ženskih škola, te je Popečiteljstvo iste odobrilo. Posebna uredba o otvaranju ženskih škola doneta je 1846. godine i njom se obuhvatalo šestogodišnje školovanje za devojčice koje je, pored opšteobrazovnih predmeta, podrazumevalo i učenje tzv. ženskih veština kao što su pevanje, lepo ponašanje, ručni rad. Tek decembra 1882. godine, na inicijativu Stojana Novakovića, obrazovanje postaje opšte i obavezno za svu decu – stoga je država bila dužna da im ga omogući. Tadašnje srpsko društvo nije bilo dovoljno razvijeno za takav korak pa se i dalje restriktivno pristupalo obrazovanju ženskih čeljadi.

Draga - preuzeto sa glassrbije.org

Draga – preuzeto sa www.glassrbije.org

Ljočić se rodila u Šapcu 1855. godine, u porodici trgovca Dimitrija Ljočića. Tvrdoglavost je Draga imala i od koga da nasledi. Nakon što je porodica izgubila imanje u parnici sa bogatom šabačkom porodicom, njen otac je smislio dovitljiv način kako da iskaže svoje nezadovoljstvo. Platio je crkvenjaku da zvoni na sva zvona, a kada su ga ljudi zapitali u čemu je stvar, saopštio je: „Umrla je pravda i nju danas sahranjujem“. Baveći se pekarskim zanatom, Dimitrije je poslao na školovanje i nju i još dva njena brata sa mesečnim prihodima od svega sedam talira. Osnovnu školu je završila u rodnom gradu, a sa bivšom učiteljicom koja je premeštena u Višu žensku školu, pošla je u Beograd da bi nastavila školovanje.

Srednje obrazovanje devojke su dobijale u ženskim školama pod velikim uticajem crkve, koja je tim putem mogla da nadzire i kontroliše emancipaciju žena koja, stiče se utisak, nikako nije smela da se izmakne kontroli. Poseban problem sa kojim su se devojke suočavale predstavljao je i nedostatak ženskih gimnazija. Uslov za mogućnost univerzitetskog obrazovanja bila je položena matura. Devojke su mogle da je polažu u privatnim muškim gimazijama, što uglavnom nije bilo po volji njihovih direktora, a potom je bila potrebna i saglasnost rektora univerziteta. Ova prepreka je obeshrabrivala mlade studentkinje, a za većinu bila i nepremostiva.

Draga Ljočić je među prvima koja je ovu pravnu nejasnoću prebrodila. Posle svršetka Više ženske škole upisala je jednu godinu prirodnjačkog odseka u Velikoj školi, a zatim nastavila školovanje u Cirihu, takozvanoj slovenskoj koloniji. Cirih je u to vreme prestavljao veoma liberalnu sredinu u kojoj se rađala i razvijala studentska i politička misao. Upisala se na Medicinski fakultet, počevši od jesenjeg semstra 1872/73. godine.

Ravnopravan pristup obrazovanju je u Srbiji uveden tek 1905. godine, te je pred Prvi svetski rat na Beogradskom univerzitetu bilo oko 10% studentkinja, što je približna brojka kao i na univerzitetima u Francuskoj i Nemačkoj. No, nije veća nego u susednoj Bugarskoj gde je svaki četvrti student bila devojka!

Borba za ravnopravnost

Školovanje u Cirihu je Draga prekinula za vreme srpsko-turskog rata 1876. godine kada se, vođena patriotskim osećanjima, dobrovoljno prijavila da radi kao lekarski pomoćnik u Srbiji. Po završetku rata vratila se na studije i u dvadesetčetvrtoj godini odbranila doktorat. Srpska država je slala nekolicinu svojih žena na školovanje u inostranstvo, ali problemi su nastajali kada bi se one vratile u domovinu. Ravnopravnost u zaposlenju nije postojala, pogotovo u državnim službama koje su bile rezervisane isključivo za muškarce. Po povratku, Draga se obratila Ministarstvu unutrašnjih dela da joj se izda dozvola za obavljanje privatne prakse.

Ja sam svršila Medicinski fakultet na Univerzitetu ciriškom i položila doktorat kao doktor medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti, što dokazujem priloženom diplomom. Na osnovu ovoga molim g. Ministra da mi izvoli dati dozvolu da u Beogradu praktikujem. I ako bi trebalo još kakav uslov da ispunim, molim g. Ministra samo neka narediti izvoli i to ću ispuniti.

Ministar je zdušno odbijao njene zahteve, iako je te godine u Srbiji bilo samo 79 lekara, vodeći se razlozima kao što su to da „ženskinji ne može dozvoliti lekarsku praksu“ ili da „žene ne služe vojsku“, te da joj se dozvola za rad zato ne može izdati. Koliko su postupci ministrovi bili apsurdni dokazuje nam sama činjenica da je Draga iz srpsko-turskog rata proizašla ni manje ni više no sa činom sanitetskog poručnika(ice) Vojske Kneževine Srbije. Ministarstvo je nakon njenog zahteva sastavilo posebnu komisiju koja je imala zadatak da proveri stručnost podnosioca molbe. U komisiji su bili najugledniji srpski lekari toga doba, Vladan Đorđević, Mladen Janković i Đorđe Klinkovski koji joj zamerku nisu mogli naći, pa su velikodušno utvdili da joj mogu priznati stečeno zvanje. To doduše nije značilo da će je smatrati ravnopravnom i da će biti vrednovana za svoj rad kao njene muške kolege. Draga je zatim u kući svoga brata Đure, takođe ciriškog studenta, u Jevremovoj 6 otvorila privatnu praksu. Mesto u državnoj službi dobila je dve-tri godine kasnije, kada ju je Milutin Grašanin postavio za lekarskog pomoćnika u Opštoj državnoj bolnici, tadašnjem najvećem lečilištu u Srbiji.

Leči – ali ne zahtevaj

Moglo bi se reći da su se u to vreme od diskriminacije prema ženama u Srbiji dizale ruke samo u toku ratova. Tako je Draga bila jedini zaduženi lekar za vreme srpsko-bugarskog rata u čak tri bolnice: Opštoj državnoj, Infektivnoj i Bolnici za ranjenike smeštenoj u Velikoj školi.

U decembru 1886. dr Dragu je ministar Milutin Garašanin unapredio u lekara sekundanta, ali i dalje bez izjednačavanja u pravima sa kolegama. Zakonom o uređenju sanitetske struke i čuvanju narodnog zdravlja iz 1881. svi lekari su državni činovnici koji stiču određena prava sa ostvarenim godinama službe, kao što su povišice ili unapređenja u službi. Revoltirana svojom pozicijom, i nepravdom koja joj je pričinjena, Draga piše Nikoli Hristiću, tadašnjem ministru, između ostalog i sledeće:

Ali od sviju ovih prava koja mi kao lekaru pripadaju na osnovu odredaba sanitetskog zakona, po kome nema nikakve razlike između ženskih i muških lekara, ja nisam bila srećna koristiti se ni jednim: meni nije dato pravo da se zakonom sanitetskim koristim jedino iz razloga što sam ženskinja.

Meni se čini da ovaj razlog gospode pređašnjih ministara nije osnovan po zakonu, jer kad su mi nadležni g. ministri dozvolili da polažem ispit i da kao lekar praktikujem, kad sam postavljena za lekarskog pomoćnika, a docnije i za sekundarnog lekara na ženskom odeljenju Opšte državne bolnice, a faktičko za sve vreme moga rada u bolnici vršim dužnost šefa odeljenja, onda smatram da treba da imam i sva lekarska prava, data svim lekarima, bez razlike pola, sanitetskim zakonom.

Prepiska između Drage i ministarstva se nastavlja, a rezultira njenim otpuštanjem iz javne službe jer se nije htela povinovati zahtevima ministra koji ič nije prezao za njena prava i obaveze koje već vrši. Hristić je u jednom momentu zatražio mišljenje od tadašnjeg načelnika Sanitetskog odeljenja, dr Laze Stevanovića, koji je u opširnom referatu na osam polutabaka korak po korak razjasnio članove saniteteskog zakona na koje se Draga pozivala. Iz referata izdvajamo sledeće bisere:

Ženskinja po samoj svojoj fizičkoj prirodi pozvana je da se naslanja na jačeg od sebe – na čoveka, koji će je rukovoditi u njenom životu.

Što se tiče same Ljočićeve, Stevanović piše sledeće:

Najpre da se zapitamo da li bi gđa Ljočić mogla biti: sreski lekar, okružni, opštinski i vojni lekar i da vrši svoje dužnosti koje vrše muški lekari u ovoj sanitetskoj službi. Ko zna prirodu ženskinja i njihova opredeljenja, naročito jedne ženskinje koja je udata taj neće mnogo tražiti razloga da kaže, da gđa Ljočić ne može ni jednu od gore pobrojanih dužnosti vršiti.

Njen brak sa opozicionarom Rašom Miloševićem, jednim od osnivača Radikalne stranke, bio je još jedan od razloga zbog kojih je Draga mogla biti u zavadi sa vlastima. Raša je bio  jedan od osumnjičenih da je učestvovao u Timočkoj buni, koju je kralj Milan ugušio u krvi posle desetak dana. Osuđen je na smrt sedam dana nakon što je Draga rodila njihovu ćerku, a zatim pomilovan i osuđen na desetogodišnju robiju. Nakon što se kralj Milan izmirio sa radikalima, Raša je napredovao u službi dok je Draga i dalje bila žena.

Kako se Draga borila za svoje mesto u svetu pokazuje i njena odluka da bude prva u Srbiji koja je na svoje devojačko prezime dodala muževljevo. Sa Rašom je izrodila četiri ćerke, a jedna od njih, Radmila, krenula je majčinim stopama i završila medicinu.

Filantropkinja

Spomenik u ulici Džordža Vašingtona u Beogradu - preuzeto sa akademskikrug.rs

Spomenik u ulici Džordža Vašingtona u Beogradu – preuzeto sa www.akademskikrug.rs

Iako u većini slučajeva država nije priznavala njen rad, Draga Ljočić ostaće upamćena kao velika filantropkinja. Udružena sa Sarom Karamarković osnovala je Materinsko udruženje koje se borilo da smanji smrtnost odojčadi i zbrinjava napuštenu decu. Kao prva predsednica ovog udruženja izborila se za zgradu u Studentskoj ulici u kojoj je otvoren „Dom za nahočad“ i materijalnu pomoć od beogradske opštine. Ni ovaj poduhvat nije bio po volji konzervativnog javnog mnjenja jer, zaboga, zbrinjavajući vanbračnu decu ovo udruženje je širilo nemoral. Tokom Balkanskih ratova radila je u ambulanti za građanstvo i sirotinju i u bolnici beogradskog dobrotvora Nikole Spasića, a tokom Prvog svetskog rata je organizovala slanje paketa zarobljenicima u logorima.  Zajedno sa dr Lazom Lazarevićem besplatno je lečila devojčice iz Ženske radničke škole. Izborila se i za gradnju prve bolnice za žene i decu u kojoj bi radile samo lekarke. Nažalost, otvaranje bolnice nije doživela. Bavila se prevođenjem sa ruskog jezika, pratila je evropske standarde u medicini i bila je prva predsednica Društva beogradskih žena lekara koje je osnovano 1920. Najzad, 1919. godine dočekala je da joj status lekarke napokon bude priznat. Krajem 1924. godine ostvarila je pravo i na penziju.

Borba Drage za ravnopravnost sa srećnim ishodom služila je kao primer ostalima i ostvarila veliki uticaj na emancipaciju žena i promenu njihovih položaja. Draga je pokazala da se obrazovanjem može ući u sferu u kojoj su dominirali muškarci i da se može zahtevati ravnopravan tretman, iako u tom trenutku nije postojala politička jednakost muškaraca i žena. Kao jedna od prvih srpskih sufražetkinja političkoj nejednakosti se izuzetno protivila i koristila je svaku priliku da svoj stav iznese. Godine 1903. Draga je pokrenula zakonsku inicijativu za jednako zapošljavanje žena kao i njihovih muških kolega sa istom školskom spremom. Inicijativa je, naravno, bila odbijena, ali je bila izuzetno podržana od strane žena, a 1912. godine je usvojena izmenama Zakona o srednjim školama, po kom je ženama bilo odobreno polaganje profesorskog ispita kojim su one bile izjednačene sa svojim kolegama.

Preminula je 5. novembra 1926. godine. Sahranjena je na Novom groblju u Beogradu.

Ako volite da čitate o istorijskim kidačicama zapostavljene kuloće, nastavite da pratite !Kokoškin serijal #kokoškinklan

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *