Dejv Mekin: tri potpuno drugačije tragedije

!Kokoška se osvrće na tri Mekinova stripa koja možete pročitati na srpskom, a koja se bave potpuno drugačijim tragedijama različitih razmera: od ludila, preko ekoloških katastrofa, do makro i mikro apokalipsi.

Teško je odgovoriti na pitanje ko je Dejv Mekin jer je on čovek koji se bavi tolikim brojem stvari i koji se stalno, kroz svoju umetnost, menja. Prvenstveno, on je ilustrator, slikar i opasno dobar crtač stripova. Onda, on je režiser i fotograf. Pisac, muzičar i kompozitor. Takođe je i vrlo strpljiv čovek nedavno je na BeoKonu proveo nekoliko sati potpisujući primerke svojih radova i crtkajući po njima.

Autoportret Dejva Mekina | Preuzeto sa: www.davemckean.com

Autoportret Dejva Mekina

Još je i prijatelj Nila Gejmana i svoju karijeru u svetu stripa je i započeo radeći sa njim. Nedugo nakon završetka studija, Mekin upoznaje Gejmana i nih dvojica kreću da rade na prvom zajedničkom stripu, Violent Cases. Posle toga su zajedno radili na mnogim stripovima i knjigama, od kojih su na srpski prevedeni: Crna Orhideja (Darkwood, 2015), Od signala do šuma (Darkwood, 2012), Dan kada sam trampio tatu za dve zlatne ribice (Odiseja, 2004). Još je ilustrovao i dizajnirao sve one prečudne i prelepe naslovnice za Sendmena, i crtkao je po Koralini i Knjizi o groblju. Iako i dalje najavljuje povremene saradnje sa Gejmanom, njih dvojica su suštinski krenuli potpuno drugačijim putevima i Mekina mnogo više interesuju lične priče običnih ljudi, pa je nakon rada na Gejmanovoj Orhideji i Morisonovoj Ludnici Arkam proveo šest godina radeći na svom projektu Cages, grafičkom romanu o umetnicima i kreativnosti. Čini se da mu je bilo dosta  likova koji nose previše likre. 

Nažalost, Cages još nije preveden na srpski, ali neka od Mekinovih drugih značajnijih dela jesu. !Kokoška se osvrće na njegova tri stripa koja možete pročitati na srpskom, a koja se bave potpuno drugačijim tragedijama različitih razmera: od ludila, preko ekoloških katastrofa, do makro i mikro apokalipsi.

Crna Orhideja

crna orhideja front

Preuzeto sa: darkwood.co.rs

Crna Orhideja je žena-biljka. Njeno postanje deo je neočekivanog eksperimenta botaničara Fila Silvijana, koji ubrizgava revolucionarnu „formulu” u umiruće telo svoje ljubavi iz detinjstva, Suzan. Nakon ovoga ona se preobražava u natprirodno biće koje se hrani pomoću fotosinteze, leti i radi slične „superherojske” stvari, kao što je borba protiv kriminala. Već na prvim stranicama stripa (originalna) Crna Orhideja gine, jer se umešala u prljave poslove Leksa Lutora. Međutim, istog trenutka, u stakleniku profesora Fila, nova Orhideja se budi/rađa, bez predstave o tome ko je i prevashodno šta je ona.

Leks Lutor, u ovoj inkarnaciji predstavljen kao hladni i proračunati biznismen i kriminalac, želi formulu Orhideje za sebe, ne bi li je, naravno, unovčio. Međutim, on nije jedini koji želi da se dočepa Orhideje. Za njom traga i bivši muž Suzan, osobe sa kojom Orhideja deli DNK, žarko želeći da uništi svako sećanje na svoju bivšu ženu. Za to vreme, Crna Orhideja kreće u potragu za odgovorima o svojoj svrsi u ovom svetu i svom poreklu od Arkama gde se susreće sa Betmenom i Otrovnom Ajvi, pa do močvare u kojoj je sa odgovorima čeka Alek Holand.

Crna Orhideja bavi se temama života, smrti i preporoda i upravo je način na koje su one obrađene, čine vrednim i kvalitetnim štivom za čitanje i razmišljanje. Pitanja o ljudskoj svrsi, i prirodi nasilja i smrti, postavljena u surovom svetu gde se tragedija i nevinost prepliću, u ovom grafičkom romanu ne dobijaju direktne odgovore, već ostaje na vama da tragate. 

Recikliranje starih, trećerazrednih heroja DC-ja postalo je popularno nakon Murovog Stvorenja iz močvare, te je i Gejman dobio zadatak da oživi lik iz DC-jevog univerzuma. Pošao je na sastanak sa Dejvom Mekinom i nabrajao imena dok napokon nije zašao u vode dovoljno opskurne da niko nije već zauzeo likove koji ih pohode. Mekin nije imao pojma ko je Crna Orhideja, ali ipak je Gejman ispao slabija karika romana. Strip je i dalje veličanstven, ali Gejmanova naracija (gde smo svedoci jedne od lošijih Betmenovih sporednih uloga, kao i izlišnog broja gostujućih DC-jevih likova) ostaje u senci vizuelnog prikaza priče, za koju je zaslužan Dejv Mekin.

Preuzeto sa: darkwood.co.rs

Preuzeto sa darkwood.co.rs

Strip je prelep – prvi je utisak koji ćete kao čitalac iskusiti. Crteži su očaravajući i živi, ponekad treperavi kao svet snova, a ponekad surovo oštri i sivi kao java. Upravo taj kontrast doprinosi pripovedanju, dočarava čistotu preporođene Orhideje i prljavi svet koji je okružuje, a koji ona mora da shvati. Mekin odlično koristi i prostor između panela kako bi nas zadivio ili uznemirio, u zavisnosti od dinamike priče. Kao i Orhideja u priči, i ova Mekinova je dobila „preporod” u odnosu na originalni lik iz sedamdesetih: nema uskih, seksi kostima, maski i drugih pomagala svojstvenih superheroinama. Mekinova Orhideja je lepršava, bez jasnih crta i samo sa malim naznakama da je ženskog pola. Jedino jasno na crtežu su ljudske oči, koje nas uveravaju da je ovo biće blisko ljudima, ili onome što smatrano neiskvareno ljudskim. Ilustracije su toliko impozantne da ponekad zaboravite da zapravo čitate strip a ne umetničku knjigu Dejva Mekina. Retka prilika u kojoj će !Kokoška reći da je Nil Gejman zanemarljiv.

Betmen: Ludnica Arkam
Ozbiljna kuća na ozbiljnoj Zemlji

ludnica arkam front

Preuzeto sa: darkwood.co.rs

Po mnogima jedna od najboljih priča o Betmenu i jedan od najboljih grafičkih romana svih vremena, Ludnica Arkam bila je prvi scenaristički uradak Granta Morisona o ogrnutom osvetniku, iako je godinama radio za DC. Budući da je skoro ceo strip smešten u ozloglašenu mentalnu ustanovu, Mekin je ovde imao prilike da dublje istraži likove i scene koje je ilustrovao godinu dana ranije u Crnoj Orhideji i unese mnoštvo novina. Njegov stil je za kratko vreme evoluirao, transformisao se od gotovo fotorealističnog u vrlo stilizovan, na momente zabrinjavajuće stvaran a neretko sasvim iskrivljen; mešavina kolaža, fotografija i crteža nastalih kombinovanjem tehnika ume biti naporna za gledanje, ali i Arkam je naporna knjiga koja se ne čita kao običan strip, a niko ne bi mogao da prenese klaustrofobiju koju izaziva zgrada i psihotičnost likova bolje od Mekina.

Priča počinje Džokerovim telefonskim pozivom komesaru Gordonu: „pacijenti“ su se oslobodili i vršljaju po Arkamu, a osoblje drže kao taoce. Imaju spisak zahteva, na čijem je vrhu želja da im Betmen dođe u posetu – malo dužu. Naime, galerija čudaka smatra da je mračnom vitezu mesto sa njima. Da stvari budu gore, Betmen nije siguran da se ne slaže sa tim. Uprkos komesarovom upozorenju da to ne čini, on odlazi u Arkam, gde ga Džoker vrlo prisno dočekuje kao domaćin i započinje poremećenu psihološku igru koja traje do poslednjih panela.

Narativ dalje pomalo konfuzno „šeta“. Pratimo Betmenova lutanja lavirintskim hodnicima i susrete sa zatočenim zlikovcima kao što su Dvoliki, Ludi Šeširdžija, Maksi Zevs i Ubica Krok, koji različito reaguju na prisustvo svog arhineprijatelja. Neki sa njim razgovaraju, neki ga ignorišu, a neki žele tuču do smrti – ali svačije psihoze bivaju podrobno analizirane, uprkos ograničenom prostoru od nekoliko strana. Njihovi motivi se retko otkrivaju, priroda eventualnih moći se ne objašnjava, ali ovo i nije priča o počecima i korenima. Ono što je zajedničko svima je da su vremenom razvili nekakav mentalni mehanizam koji im pomaže da funkcionišu, samo što taj mehanizam nije uvek društveno prihvatljiv; Betmen užasnuto shvata da njegove „glasiće u glavi“ pod kontrolom drži samo osećaj dobročinstva i lova na zloće, te koliko mu zapravo malo fali da nešto kvrcne i odvede ga u ono „neprihvatljivo“ ludilo.

Preuzeto sa darkwood.co.rs

Preuzeto sa: darkwood.co.rs

Paralelno sa Betmenovim putovanjem kroz oronulo zdanje koje oslikava i njegovo stanje uma, teče pripovest o Amadeusu Arkamu, osnivaču mentalne ustanove koja nosi njegovo ime, njegovoj porodici i tome kako je i sâm poludeo, sto godina pre glavne radnje. Njegovi dnevnici prepuni su simbola direktno povezanih sa likovima iz sadašnjosti (džoker karta koju pronalazi, priviđenje džinovskog slepog miša itd.), što dodatno doprinosi kompleksnosti romana, a dodaje i implikaciju predodređenosti i neizbežnosti ludila.

Završnica, premda relativno zaokružuje priču, ostavlja čitaoca da dugo razmišlja i povezuje sitne detalje i nagoveštaje u potrazi za dubljim smislom i simbolikom. Ludnica Arkam je, kao i svaki bolji superherojski strip, višeslojna; poznati likovi iskorišćeni kako bi se analizirale efemernije teme, a svakim novim čitanjem otkriva se nešto što je prethodni put izmaklo. U tom smislu je ovo vrlo ambiciozno delo, a ništa ni nalik njemu nije objavljeno već 25 godina.

Od signala do šuma

od signala front

Preuzeto sa: darkwood.co.rs

Mekin i Gejman se nisu nalazili samo da bi po glavama premetali imena opskurnih superheroja, već su u međuvremenu stvorili i jednu pravu ljudsku priču združenu sa malim epom o danu kada su ljudi čekali ulazak u drugi milenijum. Da, u Od signala do šuma ima snega, ali on nije nimalo prazničan. Ne nadajte se lakom novogodišnjem štivu kada se upustite u čitanje ove priče. Naime, Nila Gejmana su užasno zanimali događaji povezani sa 999. godinom i navodnom apokalipsom koja se tada očekivala, a Mekina je zanimala prolaznost čoveka. Kao i uvek, Gejman je stvari posmatrao pomalo megalomanski, dok se Mekin držao ovih sitnijih apokalipsa.

Njih dvojica su 1989. počeli da pišu strip u nastavcima za magazin Fejs. Pre nego što su se zapravo upustili u stvaranje, seli su i umesto o superherojima popričali o malo ozbiljnijim temama i „smestili ih u koncept gledanja u prošlost kao način suočavanja sa budućnošću”. Onda su nastale dve vremenske linije iz kojih se pripoveda Od signala do šuma: Gejmanova opsesija 999. godinom donela je priču o apokalipsi kojom je fasciniran glavni lik ovog grafičkog romana, reditelj inspirisan Sergejem Ajzenštajnom. Mekin je bio fasciniran Ajzenštajnom i želeo je da ispriča priču o kraju njegovog života. Ove dve linije spajaju se onda kada Reditelj iz Signala saznaje da mu je ostalo samo nekoliko meseci do kraja života, a on nije završio film koji mu se stalno mota po mislima, njegovo kolosalno delo o apokalipsi 999. godine. U grafičkom romanu se dalje prepliću scene Rediteljeve sobe i zavejanog polja prepunog ljudi koji čekaju kraj, baš kao što i on čeka kraj za svojim pisaćim stolom.

Priča i slike toliko dobro prate jedne druge dok se ove scene nižu da je ponekad potrebno odmaći stranicu, sagledati je kao celinu, i tako joj se diviti iz daleka tek nakon što se sav tekst sa nje pročita. Dejv Mekin je u Signalu potpuno okrenut simbolici tako da svoj „crtež” ili dosledno povezuje sa Gejmanovom naracijom ili potpuno odstranjuje od nje. Takođe, paneli se često čine kao hrpa šumova iz kojih se ponekad razaznaje neki signal. On je predano fotografisao svoje prijatelje i poznanike i onda je te fotografije obrađivao tako da zadrže svoju oštrinu, ali i da postanu potpuno izobličene tako da signal sve vreme ostaje zamaskiran šumom. Ovakvi paneli združeni sa crtežima snega i ljudi koji u njemu čekaju sudnji dan postaju sredstvo za iskazivanje neverovatno sirovih emocija. U Signalu je jednako poražavajuća Gejmanova rečenica: „Gnev na svet, i snove, i život, zbog toga što neće biti večan” kao i Mekinova slika koja ovu izjavu glavnog lika prati.

Preuzeto sa: darkwood.co.rs

Preuzeto sa: darkwood.co.rs

Još jedan šum u kome treba iznaći neko značenje su i dvolisti besmislenog teksta ubačeni između glava ovog grafičkog romana. Taj tekst je potpuno nasumičan i još je samo jedan šum koji maskira priču. U stvari, ako uzmete da čitate izdanje koje osim samog Od signala do šuma sadrži još tri kratke priče i masu nekih predgovora i uvodnih reči, shvatićete da je cela knjiga koju držite u rukama šumovita, a vi ste ti koji treba da dođu do priče.

A ta isprepletana priča o prolaznosti i strahu od smrti, ali i „beznačajnog” života postaje, kako stranice odmiču, sve prožetija ličnim strahovima Reditelja, a sve manje vizija njegovog poslednjeg filma. On nastavlja da radi na svom projektu iako je svestan da ga nikada neće obistiniti jer je to jedino što ume i jedino što ga u tim poslednjim trenucima čini da se i dalje oseća kao on. Možda život i jeste „samo pizdarija i onda umreš”, kako kaže Reditelj, ali makar je pizdarija koju vredi živeti toliko da se do poslednjeg trenutka baviš nečim što samo ti razumeš.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *