Magično, iskonsko i bizarno – Bogdan Bogdanović

Osetite čaroliju neolitskih svetilišta, gradova mrtvih, jedinstvenog arhitektonskog plesa šumskih boginja i mermernih vestalki sa genijalnih spomeničkih celina Bogdana Bogdanovića, jedne od najzanimljivijih i najkreativnijih ličnosti domaće umetničke scene dvadesetog veka.

Bogdan Bogdanović (Beograd 20.8.1922.-18.6.2010. Beč)

Bogdan Bogdanović (Beograd 20.8.1922-18.6.2010 Beč) Preuzeto sa Wikipedia

Poznat prvenstveno po veličanstvenoj memorijalnoj arhitekturi, Bogdan Bogdanović je bio arhitekta, urbanolog, profesor, pisac, gradonačelnik – jedinstveni um evropskih razmera. Stvarao je spomenike neutralne simbolike koji više podsećaju na praistorijska svetilišta nego na memorijale žrtava Drugog svetskog rata. Pod jakim uticajem nadrealizma u ranoj mladosti i oduvek buntovničkog duha, bio je protivnik onovremenih političkih ideologija, zbog čega je kraj života dočekao u izgnanstvu. Ukoliko hoćete da se zabavite uz kritiku političara i vlastodržaca naše bliže i dalje prošlosti i da saznate nešto više o njegovom životu, delima i razmišljanjima, Bogdanovićeva autobiografija „Ukleti neimar“ je !Kokoškina topla preporuka, intrigantno štivo prožeto vrsnim humorom.

…pisao sam da bih umeo da gradim, gradio sam da bih umeo da pišem.

 

Spomenik na Jevrejskom groblju u Beogradu, 1951. Preuzeto sa Makabijada

Spomenik na Jevrejskom groblju u Beogradu, 1951. Preuzeto sa Makabijada

Spomen-groblje žrtava fašizma Sremska Mitrovica, 1960. Na veštački stvorenom brežuljku postavljena je amfora čija podeljenost označava dvojnost egzistencije. Od nje vodi staza do glavnog trga-svetilišta zvezdastog oblika u udubljenju. Preuzeto sa Zavodsm i KrojačBlog

Spomen-groblje žrtava fašizma, Sremska Mitrovica, 1960. Na veštački stvorenom brežuljku postavljena je amfora čija podeljenost označava dvojnost egzistencije. Od nje vodi staza do glavnog trga-svetilišta zvezdastog oblika u udubljenju. Preuzeto sa Zavodsm i MarkoKrojačBlog

Bizarno…

Bogdanović je prvi spomenik sagradio 1951. na Jevrejskom groblju u Beogradu, a sam ga je definisao kao prvi antisocrealistički spomenik u Jugoslaviji. Bez ritualne patetike, ovaj arhaični spomenik žrtve ispraća dostojanstveno i sa nadom u večito obnavljanje života. Ovu simboliku dodatno je naglasio korišćenjem delova fasada srušenih u ratu. Oblik spomenika se može istovremeno tumačiti kao otvaranje puta ka večnosti, dve Mojsijeve ploče ili kao krila anđela jer za Bogdanovića simbol mora biti višeznačan i otvoren za interpretacije. Poznati kritičar Miroslav Krleža je za ovaj rad rekao samo „bizarno…“, što je mladi Bogdanović shvatio kao najveću pohvalu. Upotreba kamena na zahtev jevrejske zajednice uticala je na to da se zaljubi u ovaj materijal, koji će koristiti u skoro svim kasnijim delima. Proučavanje kabale u pripremnim fazama rada je takođe ostavilo velikog traga na njegovu buduću životnu filozofiju.

Sledeći izgrađeni spomenici u Sremskoj Mitrovici i Prilepu su izazvali veliku pažnju zapada, što je odgovaralo Titovoj novoj politici odvajanja od sovjetskog modela i prezentovanja jugoslovenskog liberalnog socijalističkog režima. Odsustvo patetike i političke simbolike davalo je Bogdanovićevim delima univerzalnu vrednost i kvalitet. Ona su sjedinjena sa prirodom i okolinom i podstiču na opšta pitanja o čovekovoj egzistenciji. Zbog uređivanja čitavih pejzaža i komplikovanih promena tla Bogdanovićevi spomenici se mogu smestiti među najranije primere Land art-a (termin, kao i praksa umetničkog preuređivanja pejzaža postoje u svetu tek od kraja 60-ih godina!).

Gradovi živih i gradovi mrtvih

Slobodište u Kruševcu 1965. Ulazna kapija i rogate ptice inspirisane kultnim rogovima kritsko-minojskih sveštenika. Preuzeto sa Pinterest i Akademija arhitekture Srbija(ili da stavim samo skraćenicu AAS?

Slobodište u Kruševcu 1965. Ulazna kapija i rogate ptice inspirisane kultnim rogovima kritsko-minojskih sveštenika. Preuzeto sa Pinterest i Akademija arhitekture Srbija

Možda najveće izmene u terenu načinjene su prilikom gradnje Slobodišta u Kruševcu 1965. godine. Namera je bila napraviti mesto sakralnog karaktera koje ima funkciju otvorenog teatra. Ulaz je obeležen prolazom u obliku obrnutog slova omega. Poslednje slovo grčke azbuke simbol je kraja, ali postavljeno obrnuto po principu anagrama može imati značenje obnavljanja prirode i ponovnog početka. Od njega se stiže do amfiteatra pod vedrim nebom – doline živih, a desno od nje je dolina sećanja – krater dubine 16m sa 6 pari kamenih krila. Ove rogate ptice, kako ih je nazvao, poleću iz dubine zemlje ka nebu kao simbol slobode i nade.

Partizanska nekropola, pogled na Mostar sa vrha. Preuzeto sa Zokstersomething

Partizanska nekropola danas, pogled na Mostar sa vrha. Preuzeto sa Zokstersomething

Bogdanović u svojim spomeničkim celinama često upotrebaljava trg-svetilište koji predstavlja grad mrtvih, a postavljen je nasuprot grada živih, kao njegov odraz u ogledalu. Partizansko spomen-groblje u Mostaru 1966, inače još jedna vrlo radikalna intervencija sa prostorom, pravi je primer toga. Između uređenog javnog prostora, memorijalnog groblja i lend arta, Partizanska nekropola je kopija grada, sa mostovima, uskim ulicama, kulama i kapijama koja treba da stvori dijalog sa gradom živih. Na vrhu uzvišenja postavljeno je kružno svetilište sa vodom umesto vatre, a na zidu iza je okrugla ploča sa solarnim simbolima. Nažalost, ovaj spomenik je u toku poslednjeg rata pretrpeo teška oštećenja, a iako je pokušana rekonstrukcija, verno obnavljanje njegovog izgleda je gotovo nemoguće jer je zanatska praksa primenjena ovde nestala. 

Partizanska nekropola, panorama i detalj solarnih simbola. Preuzeto sa Tumbrl

Partizanska nekropola, panorama i detalj solarnih simbola. Preuzeto sa Pinterest i Tumbrl

Ples arhitekture: mermerne vestalke, mitska bića i neolitsko cveće

Simbolična nekropola, Leskovac, 1971. Preuzeto sa Panoramio

Simbolična nekropola, Leskovac, 1971. Preuzeto sa Panoramio

Nekropole predstavljaju groblja iz perioda starog veka koja su sakralnog karaktera, a Bogdanovićeve najčešće sadrže neolitske elemente; time prodiru u zajedničku prošlost svih ljudi i nacija, što ih čini razumljivim za različite kulturne krugove i vremenske periode. Centralna figura Simbolične nekropole u Leskovcu je 12m visoka stilizovana amfora koja svojim vitkim proporcijama evocira figuru žene sa bakarnom krunom na vrhu. Šumska boginja je okružena sa 42 kenotafa (antički nadgrobni spomenik) dekorisanim spiralama i ćiriličnim tekstom. Cela kompozicija se može protumačiti kao grupa plesača zaustavljenih u pokretu. Arhitekturu zamrznutog plesa Bogdanović tumači fascinacijom iz mladosti jednom devojčicom koja ga je podsećala na balerinu Anu Pavlovu i koja je podstakla njegova razmišljanja o skrivenim sličnostima između ljudskog pokreta i arhitekture.

„Mermerne vestalke" spomenika u Prilepu, 1961. Preuzeto sa Panoramio

Mermerne vestalke spomenika u Prilepu, 1961. Preuzeto sa Pinterest

Oblik njenog tela bio je česta osnova i inspiracija za Bogdanovićeve crteže i spomenike. Spomenik Grupni kenotafi palih boraca otpora u Prilepu se sastoji od 8 vitkih kamenih blokova u obliku „ženolikih urni“, opet u nekoj vrsti plesa. Oblik žena-vračeva u igri ističe paganski prezir prema klasičnim kulturama, a jedina veća, muška figura daje dodatni utisak scene iz daleke paganske istorije Balkana. Slično, na Svetilištu palih boraca u Vlasotincu motiv kosmičke biljke, kako ga je Bogdanović zvao, i kružni oblik celine daju jak osećaj praistorijskog mesta kulta. Vrlo izražena kosmološka simbolika se prepoznaje na centralnom stubu koji predstavlja kapiju otvorenu ka nebu, ukrašenu solarnim simbolom. Ispred njega je mali amfiteatar, okružen kamenim blokovima nepravilnih oblika sa uklesanim neolitskim cvećem (Bogdanović je voleo da izmišlja reči, u skladu sa svojom nadrealističkom prošlošću).

Svetilište palih boraca za slobodu Vlasotince, 1975. Preuzeto sa Wikipedia

Svetilište palih boraca za slobodu, Vlasotince, 1975. Preuzeto sa Wikipedia

Grupni kenotafi kod Travnika sa amfibenama. Preuzeto sa Spomenikdatabase

Grupni kenotafi kod Travnika sa amfibenama. Preuzeto sa Spomenikdatabase

Na grupi kenotafa kod Travnika u Bosni glavni motiv je amfibena, dvoglava zmija koju je često koristio kao simbol dvojnosti i kontinuiteta. Nakon oštećenja u ratu stanje spomenika je postalo interesantno Bogdanoviću i zahtevao je da se on ne sređuje jer sadašnji izgled još više evocira izgled nestale civilizacije.

Spomen-park borbe i pobede u Čačku iz 1980. je među poslednjim radovima Bogdana Bogdanovića. Dominantan oblik predstavlja vrstu mauzoleja, prolaznog hrama ili tri kapije bogato ukrašene grifonima sa razmacima između koji propuštaju svetlost prilikom kretanja. Do kapija vode kiklopske stepenice, što evocira nadljudske napore prilikom prolaska kroz strahote rata na čijem kraju se nalazi svetlost, nada i uzdizanje ka nebu.

Spomen-park borbe i pobede u Čačku, 1980. Preuzeto sa Architektur-aktuell i AAS

Spomen-park borbe i pobede u Čačku, 1980. Preuzeto sa Architektur-aktuell i AAS

Mauzolej posvećen prvim palim antifašističkim ustanicima, Popina kod Vrnjačke Banje, 1981. Preuzeto sa Archfondas

Mauzolej posvećen prvim palim antifašističkim ustanicima, Popina kod Vrnjačke Banje, 1981. Preuzeto sa Archfondas

Slične stepenice Mauzoleja posvećenom prvim palim antifašističkim ustanicima Popina kod Vrnjačke Banje vode do tri masivna kamena prstena sa otvorom prečnika 3m. Za njim sledi piramidalni oblik sa otvorom od 6m i još jedan prsten sličan prvima, postavljen u odnosu na položaj Sunca – detalj koji je koristio i na drugim radovima. Posveta palim borcima na kamenom kvadru je udvojena kao odraz u ogledalu, što ostavlja otvorenu mogućnost čitanja kompozicije sa obe strane ose. Obrnutim proporcijama prizme kompleksa kod Popine i razmaka kamenih ploča spomenika na Jevrejskom groblju svoj poslednji spomenik povezao je sa prvim, zatvarajući tako stvaralački krug.

Ukleti neimar

Kameni cvet, Jasenovac, 1966. Preuzeto sa PCNEN

Kameni cvet, Jasenovac, 1966. Preuzeto sa PCNEN

O simbolici Jasenovačkog spomenika, Bogdanovićevog najpoznatijeg dela (i jedinog urađenog u betonu) već smo pisali, pa ćemo se ovde osvrnuti na njegove druge zanimljive aspekte. Neutralna simbolika lotosa nije pozivala na mržnju i osvetu, što je bilo neophodno u krhkoj multietničkoj državi. Uprkos brojnim kritikama, Tito je prepoznao značaj ove ideje. Međutim, tokom ratova 90-ih ponovo su otvorena pitanja poput: šta će srpski spomenik na hrvatskoj zemlji, šta će hrvatski spomenik na srpskoj zemlji, što „hrvatska ruža“, a ne neki srpski cvet? Ovakvim zamerkama su ga maltretirali u javnosti, čak i anonimnim pozivima na kućni telefon.

Rat i zahuktana priča oko spomenika je zapravo bila kulminacija ranijeg političkog sukoba. Nakon isteka mandata gradonačelnika (Bogdanovićeva ne baš omiljena funkcija od 1982-1986) odbio je mesto u Centralnom komitetu, a njegovi antiratni govori i pismo upućeno Miloševiću smestili su mu za vrat konstantne pretnje, prismotre kuće i prisluškivanja telefona koji su se uskoro pretvorili u pokušaje upada i pozive na linč. Spomenik je preživeo rat sa manjim oštećenjima uprkos zahtevima da se sruši, ali je njegov tvorac 1993. morao zauvek da napusti voljenu domovinu, gonjen optužbama da je državni izdajnik, srbomrzac i arhitekta-rušitelj. Da ironija bude veća, Bogdanović je bio jedan od intelekutalaca koji su zadržali svoj integritet – odbio je da bude Miloševićev pijun i zapravo se borio za očuvanje mira i opštu dobrobit Srbije i njenog naroda. Situaciju dobro ilustruje detalj iz Bogdanovićevih pisanja:

Partizanska nekropola, Štip, 1974. Preuzeto sa Spomenikdatabase

Partizanska nekropola, Štip, 1974. Preuzeto sa Spomenikdatabase

Zatekao sam ga (Miloševića) veoma raspoloženog, u ulozi malog Demijurga, tvorca svega vidljivog i nevidljivog ili, jednostavnije rečeno, u svojstvu onog koji do mile volje može da deli položaje i da usmerava karijere i sudbine. Jednom rečju, ogrevao je kao sunce. Stvarno je ličio na Heliosa jer mu je, valjda od nekog unutrašnjeg razdraganog magnetizma, kratka kosa bila na sve strane nakostrešena…

Helios je odlučio da ne shvati ozbiljno moje reči koje su, sve u svemu, bile uvreda Veličanstva…

„E, ne može tako. Tebi je već namenjeno da rukovodiš Komisijom za idejna pitanja u kulturi!“

Mogao sam se, verovatno, samo kiselo nasmejati.

„Bojim se da se ne razumemo. Odradio sam vam i izgubio četiri dragocene godine…“

„Kaži ti meni, burazeru, jasno šta misliš. Nećeš da se kompromituješ. Je l’ tako?“ Odgovor je bio na nivou pitanja. „Burazeru, kad lepo pitaš, lepo i odgovaram… i neću.

Prokletstvo velikog uma

Spomen.park Garavice sa kenotafima žrtava fašizma, Bihać, 1981. Preuzeto sa Spomeniki

Spomen-park Garavice sa kenotafima žrtava fašizma, Bihać, 1981. Preuzeto sa Spomeniki

Nakon građanskih ratova i izgnanstva ova genijalna spomenička ostvarenja su pala u zaborav, dok su neka od njih pretrpela velika oštećenja. Tek nakon Bogdanovićeve smrti počele su širom bivše Jugoslavije da se organizuju retrospektivne izložbe i vraća interesovanje za ovog velikana i njegovu bezvremenu umetnost. Lišena političke simbolike i ideološki neobjašnjiva, apstraktna ostvarenja Bogdana Bogdanovića su u sredini i vremenu nastanka mnogima bila neshvatljiva. Njegova dela predstavljaju sintezu klasičnog i modernog sa dozom romantizma i iskustvom nadrealizma, što ih čini jedinstvenim i neponovljivim. Višeznačnost i bogatstvo izraza, koji im daju univerzalnu vrednost van vremena i prostora u kojima su nastala, smestila su spomeničku arhitekturu ovih prostora u svetske tokove.

Kao profesor i dekan Arhitektonskog fakulteta, ali i otvaranjem svoje privatne eksperimentalne škole arhitekture u Malom Popoviću Bogdanović je nesumnjivo izvršio veliki uticaj na mlađe generacije arhitekata. Takođe, njegov značaj se ogleda i u teorijskim tekstovima i političkim i filozofskim stavovima. Njegova razmišljanja su aktuelna i u današnje vreme jer prodiru u srž srpskih problema tokom istorije. Nažalost, doživeo je zlu sudbinu intelektualca koji iz zemlje biva prognan, kao i prokletstvo velikih umova da vide šta se oko njih događa, da shvate teške situacije kroz koje društvo prolazi, ali da, uprkos svim naporima i velikim rizicima, ne mogu ništa da promene.

Spomenik slobode, Jasikovac kod Berana, 1980. Preuzeto sa Wikimedia

Spomenik slobode, Jasikovac kod Berana, 1980. Preuzeto sa Wikimedia

memorijalni park Dudik sa kenotafima žrtava fašizma, Vukovar, 1980. Preuzeto sa MarkoKrojač

Memorijalni park Dudik sa kenotafima žrtava fašizma, Vukovar, 1980. Preuzeto sa MarkoKrojačBlog

Spomenik istoriji borbe za oslobođenje, Knjaževac, 1971. Preuzeto sa Wikimedia

Spomenik istoriji borbe za oslobođenje, Knjaževac, 1971. Preuzeto sa Wikimedia

Spomenik revolucije, Kosovska Mitrovica, 1974. (sa Dimitrijem Mladenovićem) Preuzeto sa Lupiga

Spomenik revolucije, Kosovska Mitrovica, 1974. (sa Dimitrijem Mladenovićem) Preuzeto sa Lupiga

7 komentara

  • Doktor says:

    Gde je ovde Spomenik palim borcima u Popini pokraj Trstenika, na kome je večnim slovima upisano “Kad zatreba, ponovi me.”, a o kome je B.Bogdanović pričao kao o najvećem dostignuću svoje karijere?

  • Srdjan Milosevic says:

    Da je pameti pa da se zastite umetnicko-arhitektonski zivot i rad velikana Bogdana Bogdanovica, formira nesto kao legat, ili slicno, urede i obnove svi njegovi spomenici, da se na tom bogatstvu uce mladi strucnjaci…Boze, oprosti im sto su ga oterali, jer tako bedni, nisu znali sta rade!!!

  • Oro atijad says:

    Sama božija ruka je porušila ove satanističke “skarade”! Amin

  • Miki says:

    Nije zvaka za seljaka…

  • 144 says:

    Погледајте аустријску емисију :

    https://www.youtube.com/watch?v=2Viqc2Dcg1Y

    Где лично Богдановић прича о свом бављењу кабалом, а у 49-том минуту приказују његове окултне радње при почетку градње споменика код Врњачке Бање.
    То није споменик, то је храм ко зна којој и каквој ђавољој сили.
    Наравно ни речи о томе како је као градоначелник проћердао ондашњих пола милијарде долара предвиђених за прву линију београдског метроа.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *