Bitef – Na leđima mahnitog bika

50. jubilarni Bitef se upravo završio. !Kokoška je vredno trčala u pozorište svako veče i donosi vam priče iz Hrvatske, Poljske, Francuske, Nemačke, Austrije, pa sve do daleke Kine, Libana i Singapura!

U antičkom mitu Zevs, u obličju belog bika na svojim leđima nosi Evropu. Idilična, epska scena, i idilična, epska Evropa. A onda taj bik poludi. Konflikti su sve češći, izbeglice sve brojnije. Šta se tada dešava sa dostojanstvenom Evropom koja se snobovski ponosi svojom viševekovnom istorijom, kulturom i bogatstvom? Kako se Evropa nosi sa svojim sunovratom?

Ovo je pitanje koje postavlja jubilarni 50. Bitef, pod nazivom „Na leđima mahnitog bika“. Beograd je, kao i pre 50 godina kada su Mira Trailović i Jovan Ćirilov osnovali Bitef, u specifičnom položaju. Tada je Jugoslavija ležala na granici Zapadnog i Istočnog bloka, a sada je Beograd, po rečima umetničkog selektora Bitefa Ivana Medenice, „na granici bogatog i osionog severa i siromašnog i nemoćnog juga, centra i periferije”. Predstave ovogodišnjeg programa bave se podizanjem i rušenjem zidova, političkom cenzurom, netolerancijom prema drugim narodima, ratom i ludilom u koje civilizacija tone.

 

KANTOR DOWNTOWN

Teatr Polski Bidgošč, Poljska

Autori: Jolanta Janičak, Joana Krakovska, Magda Mošijevič i Viktor Rubin

(Izvor:festival.bitef.rs)

Kako izgleda avangarda koja umire? (Izvor:festival.bitef.rs)

Projekat Kantor Downtown je dokumentarac na sceni, koji se sastoji od dva glumca i više TV ekrana na kojima idu snimljeni intervjui umetnika koji su svedočili rađanju, životu i smrti avangardnog pozorišta i performansa 60-tih, 70-tih i 80-tih godina. To su reditelji, pisci, glumci koji su učestvovali u stvaranju Living teatra, koji su živeli odmah iza pozorišta La Mama, koji su kao klinci išli na prvu ikada premijeru Kose.

U početku, oni se osvrću na rad čuvenog poljskog reditelja Tadeuša Kantora i njihov odnos prema njegovim kultnim predstavama, uključujući i Razred mrtvih koji je svojevremeno bio jedno od najuspešnijih gostovanja na Bitefu. Zatim se menja tema njihovih monologa i oni počinju da, zajedno sa dva glumca, preispituju kult reditelja u pozorištu i njegovu dvojaku figuru kao neprikosnovenog genija i u isto vreme – tiranina, pitajući se koliko čovek sebi može da dozvoli da bude kreten a da može da se opravda time što je genije.

Na kraju, umetnici preispituju nezavisnu pozorišnu scenu. Oni su u mladosti bili deca cveća sklona alkoholu, drogi i orgijama, a posebno kombinacijama navedenog. Učestvovali su u stvaranju performansa kada je za njihovo stvaranje bila dovoljna luda ekipa iz kraja, dobra volja i raspali stančić ili ilegalna galerija gde bi mogli da uđu i dovedu šačicu publike. Međutim, njihovo vreme je prošlo. Osvrću se na propast avangarde koja je došla sa sve surovijim kapitalizmom, na bedu u kojoj trenutno žive, nemogućnost da se, bez obzira na slavne biografije, bave umetnošću. Za njih, koji su stvarali nezavisnu scenu, ona je danas mrtva.

 

6&7

Plesno pozorište TAO, Peking, Kina

Koreografija: Tao Je

(izvor:http://bgedtculture.blogspot.rs/)

Jin i jang (izvor:http://bgedtculture.blogspot.rs/)

Predstava koja je svečano otvorila 50. Bitef uopšte nije bila dramska predstava. 6&7 potpuno odudara od strukture na koju smo u Srbiji i na Zapadu navikli. Upravo ovakvo otvaranje Bitefa ukazuje na jednu od najbitnijih uloga ovog festivala: pokazivanje nečeg novog i različitog od naše kulture domaćoj publici.

U prvom činu plesači igraju u gotovo mrklom mraku. Po njihovim telima u širokim crnim kostimima prelivaju se tragovi svetla koji ih skrivaju i otkrivaju, klizeći kao refleksija vode po mračnoj sceni. Oni istovremeno, kao da su više tela kojima je zajednički jedan um, ponavljaju pokrete skupljanja i širenja tela iznova i iznova, što uz orijentalnu muziku i svetlosne efekte dočarava atmosferu kolektivne hipnoze. U drugom činu pleše se pod jakim belim svetlom, na beloj sceni, u belim kostimima, i u potpunoj tišini. Plesači se poigravaju glasovnim žicama i sami stvaraju vibrirajuću melodiju. Atmosfera tokom besprekorno uvežbanog izvođenja podseća na trans koji se izazvao bez jedne jedine reči.

 

URNEBESNA TAMA

Burgteatar, Beč, Austrija

Volfram Loc

Režija: Dušan David Paržižek

(izvor: www.24sata.rs)

U srcu tame (izvor: www.24sata.rs)

Predstavu otvara dug monolog somalijskog pirata o svom životu. Publika pretpostavlja da će ova priča biti o njemu, ali iznenada, pirat nestaje, kao da ga nije ni bilo. Umesto njega počinje nova priča, koja se ironično igra sa Srcem tame Džozefa Konrada. Stariji vodnik i podoficir kreću se kroz divljinu kojoj ne pripadaju, tražeći odbeglog poludelog vojnika. Susreću se sa raznim urođenicima, pa i srpskim prodavcem koji se tu zadesio nakon propasti svoje države. Svaka priča o tim „egzotičnim” ljudima seče se pre nego što može da bude završena. „Drugi” su uvek u drugom planu u odnosu na vodnika i podoficira. Kroz predstavu koja se može činiti kao apsurdna komedija provejavaju momenti surovog nasilja, rasizma i zlostavljanja, samo da bi odmah bili zamaskirani. Ono što ugledni zapadnjaci vodnik i podoficir ne mogu da razumeju ili ne žele da razumeju, odmah nestaje iz predstave, dok njih dvojica arogantno stavljaju svoju melodramu u prvi plan. U njihovom svetu, nema mesta za „egzotične druge”. Oni su statisti, epizode, comic relief. Nisu vredni priče.

Urnebesna tama osvojila je Grand prix „Mira Trailović”, kao i nagradu Politikinog žirija.

 

SAOSEĆANJE. ISTORIJA MITRALJEZA

Šaubine am Leniner Plac, Berlin, Nemačka

Autor i reditelj: Milo Rau

(izvor: www.24sata.rs)

Na deponiji civilizacije (izvor: www.24sata.rs)

Ova predstava nije se spremala samo na sceni nekog bogatog Nemačkog pozorišta. Stvarana je na putovanju od izbegličkih logora na makedonskoj granici, kroz tursko letovalište Bodrum odakle dolazi svima poznata fotografija udavljenog dečaka na plaži, sve do Afrike, gde je pre samo dvadesetak godina vođen građanski rat koji je odneo bar pet i po miliona života. Dokumentarna drama sačinjena od ispovesti dve glumice, Konsolat Siperijus i Ursule Lardi, potresna je upravo zbog hrabre iskrenosti lišene patetike.

Konsolat Siperijus rođena je u seocetu u istočnoj Africi. Cela porodica joj je ubijena pred njenim očima. Ursula Lardi se pre glume bavila dobrotvornim radom u Africi tokom građanskog rata, i provela je dve godine slušajući krike umirućih kroz prozor. Jednom je spasila život čoveku kome su držali pištolj u ustima, otkupivši ga sa 960 dolara koje je imala kod sebe. Pomagala je Afrikankama koje su preživele zarobljeništvo u kom su mesecima bile zlostavljane i silovane. Gledala je vojsku kako ulazi u grad i strelja stotine žena i dece.

Ursula pita šta je sa tim milionima ljudi. Kako to da su oni tako lako zaboravljeni? Da li je to zato što medijima na Zapadu više nisu bili isplativi, jer natpisi o njima nisu prodavali dovoljno tiraža? Zašto ne prevoze migrante trajektom preko ovo malo vode koju ilegalno prelaze, pitala je Ursula. Zbog novinara, odgovorili su joj. Onda ne bi mogli da u prslucima za naduvavanje daju dramatične izveštaje iz vode. Onda nesreća jednostavno nije dovoljno isplativa. Saosećanje. Istorija mitraljeza se brutalno iskreno bavi zapadnjačkim profitiranjem na skandalima, masovnoj panici i tuđoj nesreći.

SOFTMACHINE: RIANTO + SIJAO KE x CIHAN

Produkcija Čoja Kafaija, Nemačka/Singapur

Režija: Čoj Kafai

(izvor: festival.bitef.rs)

Ples nema pol (izvor: festival.bitef.rs)

Ova dokumentarna koreodrama (što će reći, kombinacija plesnog pokreta i glumačke uloge) podeljena je na dva dela. U prvom svoju priču govori i pokazuje plesom i snimcima iz svog života mladi bračni par, Sijao Ke i Zihan, koji živi u Singapuru i bavi se modernim i tradicionalnim plesom, kao i poigravanjem spajanja ova dva. Oni se kritički i ironično osvrću na kontrolu države, cenzuru koja je nametnuta, nadmoć Komunističke partije („Istina je, kao student sam se učlanila u Komunističku partiju. Studirala sam novinarstvo a ako nisi član partije ne možeš da izveštavaš o politici”) i apsurdnost propagandnog materijala.

Drugi deo se bavi likom i delom indonežanskog umetnika Rijanta. Sem što se poigrava modernim i tradicionalnim plesom, Rijanto se poigrava i polom. Na scenu stupa u ženskom kostimu, sa ženskom maskom. Otkriva da je muško tek nakon što je skine. „Ja mogu da plešem i kao muškarac”, kaže veselo publici, a zatim potpuno menja kostim, stil plesa i identitet. Smatra da u modernom plesu ne postoji pol. Ples nema ograničenje, u njemu je bitna harmonija i lepota, a plesač može biti šta god poželi da bude.

 

SVITA BR. 2

Ešel 1:1, Pariz, Francuska

Koncept: kolektiv Enciklopedija reči i Žoris Lakost;

Kompozitor i reditelj: Žoris Lakost

(izvor: festival.bitef.rs)

Reč kao najmoćnija (izvor: festival.bitef.rs)

Enciklopedija reči je umetnički projekat koji istražuje izgovorenu reč u svim njenim formama. Kvintet izvođača spaja različite govore iz istorije: fitnes čas u Hrvatskoj, objavu da Amerika šalje svoju vojsku na Bliski istok, zahvaljivanje na Oskaru za najbolju glumicu, mantre za jogu, besedu britanskog tinejdžera o svojoj generaciji, izveštaj ministra finansija u Portugalu, sudski proces u Rusiji i tako dalje. Govori su muzički orkestrirani poput akapele, i nisu ukalupljeni u dramsku strukturu kao dijalog ili monolog, već jednostavno istražuju zvuk i snagu reči kao takvu.

Svita br. 2 dobila je specijalnu nagradu „Jovan Ćirilov” za predstavu koja se posebno ističe nekim od svojih karakteristika, kao i nagradu publike za najbolju predstavu.

RODOLJUPCI

Jovan Sterija Popović

Režija: Andraš Urban

(izvor: bgedtculture.blogspot.com)

Imaju pravo (izvor: bgedtculture.blogspot.com)

Rodoljupci su neobična, kontroverzna i ključna pojava za Narodno pozorište i srpsku scenu. Za režiju Sterijinog beskompromisnog, dugo neizvođenog teksta o lažnim rodoljubima, licemernim surovim oportunistima koji lako menjaju predmet lojalnosti i ljubavi, Andraš Urban je bio odličan izbor. U poslednjih nekoliko godina Urban ima veoma plodan period i u celom regionu postavlja dela koja kritikuju i dekonstruišu državu, moral, zajednicu, porodicu i druge koncepte za koje se smatra da ne bi trebalo da se preispituju. Spajanjem ovog teksta i ovog reditelja ne dobijamo samo znatno stilsko osveženje repertoara, već i moderno, hrabro redefinisanje uloge koju Narodno pozorište i njegove predstave moraju imati na svoju na publiku.

Rodoljupci ne štede svoje gledaoce. Za razliku od većine drugih predstava koje se bave kritikom države i sistema, Rodoljupci ne stvaraju utisak da kritikuju neki daleki iskvareni ljudi. Kritika je upućena svima u sali, i u gledalištu i na sceni, i ostavlja gorak ukus u ustima. Jasna je povezanost lažnih rodoljuba koji su 1848. skakali sa mađarske na srpsku stranu zbog lične koristi, i dobro poznatih rodoljuba koji nas okružuju, drže vatrene govore o državi za koju se tobože daju celi a koja ne poštuje njihov ogroman trud i ljubav prema narodu. Svi su oni žrtve, rodoljupci iz 19. i rodoljupci iz 21. veka. I svi oni, kako kaže jedan song u predstavi, „imaju pravo”.

Urban se u svakoj predstavi koju postavlja bavi razotkrivanjem divlje, krvožedne životinje u naizgled civilizovanom čoveku. Ni ova inscenacija se ne libi stravičnih prikaza rata, klanja i silovanja. Snažni songovi Irene Popović Dragović koji se poigravaju modernom i etno muzikom praćeni su divljim koreografijama koje podsećaju na ratnički ples i dočaravaju opšte stanje zverinjaka u kome se civilizacija nalazi. Ni u ekipi predstave ni u publici nema mesta za kukavice.

 

JAŠUĆI OBLAK

Produkcija Rabija Mruea, Bejrut, Liban

Autor i reditelj: Rabi Mrue

(izvor: festival.bitef.rs)

Ako igram sebe, da li sam to i dalje ja? (izvor: festival.bitef.rs)

Jašući oblak je dirljiva, nepretenciozna izložba misli čoveka koji je nakon što je upucan u glavu izgubio kontrolu nad polovinom svog tela, kao i sposobnost govora i komunikacije. Libanski građanski rat nakon kog je Jaser ranjen bio je jedna od prvih katastrofa koje su zadesile Bliski istok i uzrokovale migracije. Znamo koliko će žrtava odneti dalji sukobi i migracije na tim prostorima. Jaser je samo jedan od tih hiljada i hiljada ljudi. Tokom sat vremena mi se zbližavamo sa Jaserom, čija je ispovest veoma lična. On nije samo depersonalizovani slučaj žrtve kakvih ima na hiljade. Mi počinjemo da ulazimo u refleksiju čoveka koji je oštećen, a živi u svetu koji je surov prema oštećenima.

Ali Jaser voli. Njegova žena je njegov svet. Ima brojnu porodicu. Ima zanimljive izmišljene prijatelje, poput Majakovskog, Lenjina i Čajkovskog. Jaser svira klavir, samo sa pet prstiju. Jaser snima stotine kratkih filmova koji se emituju na platnu iza njega. Oni su magloviti, duhoviti, dečiji i potresni trenovi i isečci njegovog sveta, unutrašnjeg i spoljašnjeg. Jaser na kraju izvođenja svira gitaru uz pomoć autora ovog projekta, koji je njegov rođeni brat. Jaser je živ, i to je dovoljno da bi se trudio da stvori nešto lepo.

Jašući oblak dobio je specijalnu nagradu „Jovan Ćirilov” za predstavu koja se posebno ističe nekom od svojih karakteristika.

 

NAD GROBOM GLUPE EUROPE

izvor: hnk-zajc.hr

Orgije neokolonijalizma (izvor: hnk-zajc.hr)

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Hrvatska

Sebastijan Horvat i Milan Marković Matis

Režija: Sebastijan Horvat

Početna situacija predstave je sasvim glembajevska slika: imućna porodica priređuje otmenu večeru. Tu su stasiti, otmeni gospodin koji donosi plen na sto, njegova elegantna supruga koja vodi računa o domaćinstvu, zlatna dečica koja sa guvernantnom uvežbavaju kratke skečeve i pesmice kojima će zadiviti roditelje i goste, i fine nasmejane zvanice. Klasična muzika svira, pričaju se lake, prijatne teme. Sve je vrlo civilizovano. Sve je vrlo evropski.

A onda ta maska pada u vodu. Složena struktura predstave fragmentarno prikazuje različite slike koje opisuju strahote neokolonijalizma u kome živimo: to su slike dece koja jedu sa zemlje kao životinje, moralista koji se zgražavaju migrantima mada „su i to ljudi“, samo ljudi koje ne treba puštati u tako velikim količinama jer su to ipak paraziti i životinje, bednih podanika kapitalizma koji patološki strepe od otkaza i ponižavaju se pred stranim moćnicima koji drže velike kompanije i, samim tim, njihove živote u šaci. A sve to radi „podizanja standarda” da bi se konačno stiglo do blagoslovene Evropske unije.

A standard je sve viši. Novine pišu, pa mora da je istina. Vreme se menja. Bolje nam je nego ikad. Nad grobom glupe Europe jezivom groteskom i crnim humorom prikazuje da će, izgleda, u toj obećanoj zemlji sa visokim standardom ostati da žive samo zveri.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *