Betmenov psihički svet

Betmen nije superheroj. On je psihički poremećena osoba koja ne bi postojala da Gotam siti ima iole dobrog psihijatra i psihoterapeuta.

U univerzumu superheroja, Betmen je jedan od najvećih brendova; ne zato što ima super spravice ili Betmobil nego zato što su stvari koje on radi dostižne. Ne postoji bilo kakva mogućnost da osoba može da preskoči višespratnicu iz mesta, bude brža od francuske železnice kao Supermen ili da diše pod vodom kao Akvamen. Sposobnosti navedenih superheroja su supermoći i one su nedostižne nauci u XXI veku. One su fikcija za dokolicu uma onih koji se bave večitim „šta ako“. Betmen u velikoj meri i nije delo fikcije. On je samo nesrećan čovek a nikako superbiće. Betmen je moguć.  

Priča o Betmenu počinje u Gotam sitiju kad su hirurg, biznismen i humanitarac Tomas Vejn, Marta Vejn i njihov osmogodišnji sin (Brus Vejn) otišli u bioskop. Ne postoji konsenzus oko toga koji je film te večeri bio na repertoaru, ali se smatra da je u pitanju bio Znak Zoroa iz 1920. godine, sa Daglasom Ferbanksom u glavnoj ulozi. Na izlazu iz bioskopa, u mračnoj uličici na porodicu Vejn nasrće ulični džeparoš tražeći Martinu ogrlicu. Tomas ne pristaje na to i džeparoš hicima iz pištolja ubija Martu i Tomasa Vejna naočigled njihovog sina Brusa koga ne napada.

2051430-batman_parents

Ovo iskustvo iz korena menja Brusa Vejna. On, pod starateljstvom Alfreda Penivorta, posvećuje svoj život osveti i borbi protiv kriminala. Bez supermoći, on temeljno gradi svoj intelektualni put i fizičku spremnost: postaje majstor điju-đicua i naučenjak.
Brus Vejn postaje Betmen.

Betmenova ontogeneza

Betmenova ontogeneza

Njegova posvećenost kriminalu je naširoko poznata, ali da li je Betmenova ličnost posledica psihičkih problema? U ovom veku medicinske hegemonije, i Sveti Alimpije Stolpnik bi dobio dijagnozu katatone shizofrenije, a Isus Hristos dijagnozu poremećaja sumanutosti.

U naučnim i zaluđeničkim krugovima se spekuliše da Betmen pati od specifičnog psihičkog poremećaja – posttraumatskog stresnog poremećaja.

Ovaj poremećaj karakterišu sledeći simptomi:

1) Izloženost stresnom događaju ili situaciji (kratkoročno ili dugoročno) pretećoj po pojedinca a koja je katastrofične prirode (npr. ratovi, terorizam, silovanje,…);

Navedeno je da Betmen ispunjava ovaj kriterijum jer je prisustvovao stresnoj situaciji ubijanja svojih roditelja koja je potencijalno bila opasna i po njega samog.

2) Konstantno prisećanje i proživljavanje stresne situacije kroz flešbekove, živa sećanja, košmare ili osećanje nelagodnosti u situacijama koje podsećaju ili asociraju sa stresnom situacijom koja je izazvala posttraumatski stresni poremećaj;

Kod Betmena nije manifestno prisutna ova karakteristika ali postoji mogućnost da je latentna i da se sa njom suočava tako što je prekriva svojom agresijom.

3) Izbegavanje situacija koje podsećaju ili nisu asocirane sa stresorom:

a) Poteškoće u uspavljivanju ili ostajanju budnim;
b) Razdražljivost ili izlivi besa;
c) Poteškoće u koncentrisanju;
d) Hipervigilnost pažnje (nemogućnost koncentrisanja na jedan problem);
e) Intenzivni odgovor na situaciju (reagovanje „u afektu“).

Za posttraumatski stresni poremećaj je dijagnostički važna nemogućnost uspavljivanja (inicijalna insomnija) ili ostajanje budnim. Betmen svoju nemogućnost uspavljivanja nadgrađuje borbom protiv kriminala u Gotam Sitiju. Spekuliše se da Betmen ne spava zbog postraumatskog stresnog poremećaja, pa se njegova borba sa kriminogenim faktorima društva odvija isključivo noću; slepi miševi vole mrak.

Betmen svoju razdražljivost kompenzuje na društveno prihvatljiv način tako što izlive besa usmerava prema kriminalcima i pljačkašima Gotam Sitija. O reagovanju u afektu možemo govoriti samo posredno. Afektivnog reagovanja u Betmenovom ponašanju ima u velikoj meri, ali takođe samo u reakciji prema kriminalcima Gotam Sitija. Isto tako, ne možemo zaključiti ni da Betmen donosi nepromišljene odluke. Smatra se da je Betmen svoj posttraumatski stresni poremećaj usmerio na društveno prihvatljiv način i načinio ga nevidljvim za svet oko sebe.

Zaključak je da je osnovni problem sa pacijentom Brus Vejnom to što ne možemo da porazgovaramo sa njim radi dobijanja relevantnijih podataka, i to što su tvorci Betmena Bob Kejn i Bil Finger mrtvi. Ali da, Betmen jeste stresna reakcija Brusa Vejna. Neozbiljno je donositi dijagnoze na ovaj način, ali Betmenov psihički svet je definitivno obojen nečim što bi u svetu medicine moglo da se nazove posttraumatskim stresnim poremećajem.

Dajte mu kutije Asentre, Zolofta i Bromazepama i uništite tuđa detinjstva. Granice ludila i bolesti su relativne, granice određuje vladajuća klasa. Ludilo je njena fikcija. Betmen nije superjunak, on je samo jedan nesrećni čovek. On, svojim svakodnevnim radom na sebi, pokazuje da svet ne može da bude bolji, ako ti ne postaneš malo bolji. U priči i u filmu, on nas, svoje verne ljubitelje, motiviše da budemo bolji u životu. Mada, kao što reče Bertold Breht u Galilejevom životu: „Tužna je zemlja koja treba heroja“.

1 komentar

  • Ivan says:

    Hm, ne bih se saglasio, veliki broj autora (nesto manje u stripu, vise u filmovima i crtacima) cesto stavlja Betmena u situaciju da iznova dozivljava traumu koja ga je i stvorila. Ovo je poprilicno nerealna situacija posto bi se donekle vec pomirio sa stvarima, ne bi imao flesbekove narednih 20 godina.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *