Berlinale u praskozorje Oskara

Ako je veći deo vašeg filmskog uma trenutno zaokupljen uklapanjem projekcije „Dedpula” u vaš gusti raspored za predstojeću nedelju, a njegov manji deo i dalje vodi moralnu debatu o tome da li bi Oskara trebao da odnese Dikaprio ili medved, onda ste u koraku s aktuelnim brigama interneta. Međutim, internet uvek ide korak dalje od vas i zato je sada stvorio supermariovsku igricu: „Razjarenost crvenog tepiha – pomozite Leu da dođe do Oskara”. !Kokoška apsolutno podržava vašu nameru da guglujete „Leo’s Red Carpet Rampage” i time zagarantujete sebi obaveznu kupovinu nove tastature u narednim satima, ali vas uz to podseća da i na evropskom tlu postoji festival kome internet možda nije podario igricu, ali koji ipak ima šta da kaže – Berlinale.

Davne 1951, kada su još zidovi delili Berline, u zapadnom distriktu grada rodilo se Berlinale. Festival je otvorila Hičkokova dobitnica dva Oskara – Rebeka (1940). Kako su u vreme premijere Rebeke Nemci bili zauzeti nešto bitnijim stvarima od gledanja filmova, činjenica da festival otvara jedanaest godina star film nije uzrokovala negodovanje. Šezdeset i pet godina kasnije, Berlinski filmski festival otvorio je 11 dana star film, najnovije ostvarenje braće Koen – Ave, Cezare! (2016). Sa 11 godina na 11 dana – napredak je više nego očigledan!

BEARlinale: berlinski medvedi uveliko su budni u februaru! Preuzeto sa: sivertimes.com

BEARlinale: berlinski medvedi uveliko su budni u februaru!
Preuzeto sa: sivertimes.com

Pre tačno mesec dana Srbijom je protutnjala vest: „Pet srpskih filmova na Berlinalu!”. (Skoro pa) tako i bi. U revijalnoj selekciji Teddy30, tako nazvanoj u čast tridesetog rođendana Teddy nagrade, koja se dodeljuje LGBT angažovanom filmu, prikazano je Dupe od mramora (1995) Želimira Žilnika. Dupetu ovo nije prva poseta Berlinu: godine kada je izašao, film takmičio u selekciji Panorama. Dugometražni prvenac reditelja Nikole Ljuce, Vlažnost, premijerno je prikazan u okviru selekcije Forum. Vlažnost će imati čast otvaranja ovogodišnjeg Festa, što će ujedno biti i srpska premijera filma. U istoj selekciji prikazan je dokumentarac Ognjena Glavonića, Dubina dva, opisan kao „eksperimentalni dokumentarni triler” koji se bavi zločinima izvršenim nad kosovskim Albancima 1999.

U takmičarskoj selekciji Panorama, prikazana je hrvatsko-srpska koprodukcija S one strane, hrvatskog reditelja Zrinka Ogreste. Za slučaj da ste se zabrojali ili da uopšte niste brojali, !Kokoška se sprema da vam navede peti film po redu: Četiri ugla kruga, kratki film rediteljke Katarine Stanković, prikazan u okviru Perspektive Deutsches Kino. Možda ste se sad zapitali zašto je „srpski film” prikazan u selekciji u kojoj se, bar po nazivu (a i zapravo), prikazuju isključivo nemački filmovi? Odgovor na ovo pitanje počeo je još u (skoro pa) na početku prethodnog pasusa. Možda je „pet srpskih filmova” u januarskim naslovima bilo pomalo prenaduvano, imajući u vidu da je Vlažnost koprodukcija sa Holandijom, a da je novac, prema rečima reditelja, prvo stigao iz Holandije, a tek onda iz Srbije; da je Dubina dva koprodukcija sa Francuskom; da je u S one strane srpska strana produkcije manjinska; da Berlinale Četiri ugla kruga očigledno smatra nemačkim filmom (većinska produkcija je nemačka). No, spevati lament nad kulturološkim (ne)prilikama u Srbiji, i nad težinom pravljenja domaćeg filma u domaćoj zemlji, neće nas daleko dovesti, a i nije !Kokoškina trenutna tema, te se zato vratimo kulturološkim prilikama u Berlinu, gde je oblačnost sigurno manja, a i vlažnost ne guši toliko.

U trci za prestižnog Zlatnog medveda (glavnu nagradu festivala, ne Dikapriovog suparnika) bilo je osamnaest filmova, a trijumf je, po odluci internacionalnog žirija, odneo italijanski dokumentarac Fire at Sea, reditelja Đanfranka Rozija. Predsednica žirija, Meril Strip, u obrazloženju je navela da je to film koji kombinuje politička gledišta i umetnost, kao i da doseže do samog srca onoga što Berlinale zapravo jeste. Fire at Sea govori iz centra vrtloga koji je stvorila aktuelna izbeglička kriza. Reditelj je proveo godinu i po dana na italijanskom ostrvu Lampeduza, usamljenom u prostranstvu Mediterana na pola puta između Afričkog tla i Sicilije, snimajući one koji su do ostrva stizali. U svom pobedničkom govoru, nagradu je posvetio „onima koji na putovanju nade do Lampeduze nisu stigli”, ali i meštanima samog ostrva, koji su velikodušno prihvatali izbegle, govoreći da je Lampeduza ostrvo ribara, a ribari uvek prihvataju sve što dolazi s mora. Evidentno je da su na odluku žirija uticale trenutne političko-društvene okolnosti, ali !Kokoška veruje da one nisu nadvladale umetničke okolnosti momenta i njena merila vrednosti.

Đanfranko: Em medved, em Meril! Preuzeto sa: www.usnews.com

Đanfranko: Em medved, em Meril!
Preuzeto sa: www.usnews.com

Ako zažmurimo na kratko pred onom dobrom starom „da komšiji crkne krava”, možemo da se radujemo! I to zajedno sa bosanskim rediteljem Danisom Tanovićem, čiji je film Smrt u Sarajevu nagrađen Srebrnim medvedom – Grand Jury Prize, koji bi se u hijerarhiji nagrada našao odmah posle Zlatnog medveda. Tanović je od ranije poznat berlinskoj publici: 2013. godine njegov film Epizoda u životu berača železa odneo je dva Srebrna medveda. Priznajte, i vama bi zaigralo u grudima na Tanovićevo: „Pozdrav raji u meeting point-u. Mama, tata, ovo je za vas,”, nakon kraćeg obraćanja na engleskom.

Srebrni medved – nagrada Alfreda Bauera, dodeljena ostvarenju koje otvara nove perspektive, otišla je filipinsko-singapurskom filmu A Lullaby to the Sorrowful Mystery. Najbolju režiju u takmičarskoj konkurenciji imao je film Things to come, franuskinje Mie Hensen-Løve. Trine Dirholm bila je najbolja glumica, i to u danskom filmu The Commune, a najbolji glumac bio je Majd Mastoura sa ulogom mladog Tunižanina Hedija, u istoimenom filmu. Najbolji scenario imao je poljski film United States of Love, Tomaša Vasilevskog, a nagrada za specijalni umetnički doprinos dobio je Mark Li Ping-Bing, za kinematografiju u Crosscurent.

Berlinale je završeno u minulu nedelju, a u onu koja je pred nama završiće se i dodela Oskara. Dakle, još je čitava sedmica pred vama da u vaš gusti raspored uglavite još po koji nominovan film, a Dedpul može i da sečeka. Oprostiće vam on, verujte da je skroz opušten lik. Do februara sledeće godine slušamo Ja sam mislio na Berlin, sa Berlincima i držimo čvrsto stisnuta sva četiri palca da se bar neki od srpskih filmova (ma koliko srpski bio) pojavi u glavnom takmičarskom programu Berlinala, pa da ne moramo da se kalemimo komšijskoj radosti!

1 komentar

  • Branimir says:

    Vrlo prijatan tekst. Osećam bliskost sa ljudima koji ne pričaju samo o Marvelovim filmovima, ko god da ste.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *