Beogradska beležnica – lični doživljaj urbanog asfalta

Roman prvenac Siniše Stojanovića donosi brojne anegdote iz javnog prevoza, ali i lične stavove o društvenim temama. Lagano štivo ili introspektivna literatura?

Nekoliko godina nakon tri objavljene zbirke poezije (Mamonova Hagada, Rovac u laži i U raskoraku), dok je četvrta (Dani na ravnoj zemlji) u pripremi, književnik/muzičar/performer/tonski tehničar/reditelj i još koješta, a najviše slobodni umetnik Siniša Stojanović (Beograd, 1981) izdao je svoj prozni prvenac – Beogradsku beležnicu.

Preuzeto sa: delfi.rs

Otvara zapisnik, gleda na sat.
Kasni već pet minuta sa polaskom.

 

Odlučuje da zatvori vrata.
Još jedan putnik pristiže.

Naplaćuje kartu.
Vraća novac u pregradu.

Zatvara vrata.
Gasi svetlo u kabini.
Okreće ključ i motor se pali.
Kontrolna tabla je prepuna dugmića.

On kucka po njima nasumično.
Ništa se ne događa.

Očekuje da će se nešto desiti.
Ništa se ne dešava.

Iako je najavljena kao roman, Beležnica to može biti samo u veoma ekstenzivnom tumačenju pojma; tok svesti jeste redovno narativno sredstvo u Stojanovićevom stvaralaštvu, ali ovde bi više odgovarala neka odrednica kao što je recimo „prozni omnibus“ – i to sa posebnim naglaskom na ovom „bus“. A evo i zašto: dobar deo Beležnice čine neobavezni napisi sirovih misli nastalih tokom čestih, dugačkih vožnji na autobuskoj liniji 639 ili fragmenti razgovora iz taksija. U pitanju su kratki pasusi, složeni u kratka, veoma labavo povezana „poglavlja“, najpre otkucana na mobilnom telefonu. Levom rukom, ako je to važno.

Gradski prevoz je radno mesto. Radnik vozi grejno telo pri spoljnoj temperaturi od četrdeset stepeni. U grejnom telu vozi se još pedeset grejnih tela. Grejna tela plaćaju kartu, vozač grejnog tela dobija platu. Klime nema. Sve što smo zaslužili, stiže nam sa neba. Tamo se nalazi kadrovsko. Ljudski resursi.

[…]

Počelo je opet da smrdi.

Truckajući se u busu, autor zapaža i znalački procenjuje svoje nepoznate sapatnike (ili „samo“ saputnike), konstruišući za njih čitave životne priče sažete u par rečenica. Međutim, javni prevoz nije jedina, pa ni glavna tema Beležnice, ali jeste njena početna i poslednja st(r)anica. Epizode između nelinearno ispunjavaju vinjete nadahnute (najverovatnije) istinitim događajima, razmišljanja o bitnim i manje bitnim stvarima, nekoliko ličnih otkrovenja, pa čak i ispovesti. Često ćete se složiti sa nekim autorovim opažanjima, ali njegova preterana uvijenost, usiljena „pametna“ terminologija i samozadovoljni, šturi zaključci vas neretko mogu i iznervirati (zli jezici bi ovome mogli dodati i usputni latentni seksizam, ali uvereni smo da bi to bilo preterano).

Beležnicom provejavaju neka opšta mesta koja su mogla biti izbegnuta, brojne popkulturne reference koje pružaju delimičan uvid u autorov širok filmski i literarni ukus, i, najviše od svega, cinizam i ogorčenost savremenim društvom, mestimično ublaženi suvim humorom. Ovo, doduše, nikako ne znači da je Stojanović zakleti pesimista – upravo suprotno: on se, kao narator, samo obreo u izopačenoj stvarnosti. „Nešto je otišlo dođavola u ovom gradu“, veli Stojanović, ali se iz petnih žila napinje da zadrži i podeli svoju vedrinu, kojoj izgleda da ni sâm ne zna ni poreklo ni rok trajanja. U nekim scenama se čak čini da autor previše pokušava da ostavi pozitivan utisak, kako na čitaoce, tako i na ljude koje sreće. Njegov šarm nije sporan, ali suptilnost mu nikako nije jača strana.

Neki dan sam trčao za devojkom koja je ispustila smotuljak novčanica. Viknuo sam prema njoj – Hej izvini, izvini!

Čuj – izvini. Zar treba ikome da se izvinjavam? Izvinjavanje je lepo samo u slučaju ličnih grešaka. Bez greške. Bio sam na misiji. Kao i obično, nekoga sam spasavao.

– Izvini devojko, da li mogu da te spasem? – devojka se ne obazire. Poručuje mi da to ni slučajno ne dolazi u obzir. Spašena se rodila. Ona ume sama sve. Mašem rukama na sred Slavije. – Hej devojko! Ja želim da te okrenem.

Ne ličim na prosjaka, čak ni na prodavca, a ni ne izgledam loše. Možda misli da sam zgodan, ali lud. Ona u mene čak ni ne gleda. Ima izražen sindrom periferne percepcije. Ona vidi uličnog propovednika sa dugom bradom i velikom knjigom u rukama koji maše ka nebu. To je ono što ona vidi. Ne. Nemam toliku bradu, ovu knjigu pišem u telefonu i treće, najvažnije – ona nije nebo.

Trkom prolazim pored nje, preskačem dvadesetak metara i kao lovački pas u trzaju hvatam onaj zavežljaj. Okrećem se i u još većem zaletu je sustižem. Nemam vremena za analizu. U toku je spasavanje nesvesnog, nedužnog stvorenja. Prilazim joj sa leđa zadihan i usnama joj se unosim u uvo. Sa obraza mi kaplje znoj na njeno golo rame.

– Oprostite devojko, ovo je vaše, ispao vam je novac pre dvadeset metara.

Ona se prenu, okrenu, u neverici, te uze onaj smotuljak. Promumla nešto što nije ličilo ni na šta i ode. Bez pozdrava, bez osmeha, bez razumljive reči. Zagledan u njena leđa, ostao sam da stojim sa rukama na bokovima pitajući se o smislu i poenti ove moje radnje. U tom času prolazi neka cura sa ogromnim osmehom i očima uprtim u mene.

– Koje si ti pile, ne mogu da verujem – reče ona, ne skidajući osmeh sa lica.
Pile? Pretpostavio sam da Pile treba da prihvatim kao kompliment, pa sam rekao

– Hvala.

Ko još govori hvala kada mu neko kaže da je Pile? […]

Siniša Stojanović. Nema toliku bradu. Preuzeto sa fejsbuk stranice knjige. Foto: Oksana Toskić

Kako knjiga odmiče, Stojanović najpre bojažljivo, a kasnije sve sigurnije, zamenjuje anegdotalno-refleksivni stil dužim i „mesnatijim“ zapisima. Makar na kratko, on otkriva svoju ranjivu stranu beležeći uspomene i sećanja iz detinjstva i poznih tinejdžerskih godina. Ovi segmenti, iako ukorenjeni u stvarnom svetu, dodaju neophodni lirski karakter knjizi. Takođe, nekolicina ličnosti koje se kroz prepričane razgovore i dogodovštine u Beležnici pojavljuju pod (pretpostavljamo, pravim) imenima čini ovo delo ličnijim i intimnijim, aliovone smeta apstraktizaciji; svako će u nekom od njih moći da pronađe nekog sopstvenog ispisnika koji bi mogao poslužiti kao „paralela“.

Branislav i ja smo se složili da postoje dve kategorije ljudi. Budale i kreteni. Budale stalno sebi prave probleme. Kreteni sebi i drugima. Najveći brojljudi sa kojima se družimo su budale ili mudre budale. Oni koji su uspeli da ukrote budalaštinu i da prećute. Kreteni svoj kretenluk nikada ne kriju. Ne ćute. Uvek ga nabiju drugome direktno u nos. Kada je budala propisna, nju ljudi uglavnom žale i često je zavole, pošto je budala bezopasna. Kretena ljudi prihvate, ali on svaku šansu prokocka i zaprlja svaki odnos, ponizi svako poštenje. Kreteni suslabići, onako za sebe. Nikada ne dozvole da priznaju da su pogrešili, niti drugima da nešto poprave. Kreteni su nerazumno strogi, te su tu da kažnjavaju i muče sebe i druge. To rade da bi prikrili svoju slabost, a imaju je, uostalom jednako kao i budale.

Kreteni su sposobni da prikriju osećanja, budale nisu. […]

Beležnica se čita brzo i lako; na preskok ili redom; u parčićima ili iscela; čitaćete je naizgled opušteno, ali će vas, skoro na prevaru, uvući u kovitlac misli. Možda ćete više obraćati pažnju na svoju okolinu, možda ćete se okrenuti introspekciji, a možda i samo iskulirate sve to, jer – koga briga za glorifikaciju vožnje autobusom? Autor je ovoga svestan i tome i teži: njegova potraga za Istinom u pisanoj reči odvija se svuda, ona je stalna i iskrena, čak i onda kad je on nesvesno pretenciozan.

Beogradska beležnica je objavljena kao prva knjiga u ediciji Trop Autsajder, kod izdavačke kuće Kovačnica priča.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *