Alkohol, najcrnja od muza

Stvaralaštvo je toksična rabota. Setite se omiljenih slika, scenarija, romana i opereta; velike su šanse da su plod mukotrpnog i skupog posvećenja kakvom opijatu….

Stvaralaštvo je toksična rabota. Setite se omiljenih slika, scenarija, romana i opereta; velike su šanse da su plod mukotrpnog i skupog posvećenja kakvom opijatu. Istorija „velikih umetnika“ (što može da znači koješta, ali recimo da govorimo o ljudima za koje je bar deo cinične kritike izrazio poštovanje) pamti svega šačicu apstinenata. Ljubitelja apsinta je mnogo više, o mnogobrojnim poštovaocima plodova maka da ne govorimo. Veza između čuture i genija svakako postoji, ali šta joj je uzrok i da li je neizbežna – to zahteva razmatranje.

Fotografija Pola Verlena sa apsintom, iz 1892. godine

Osmog januara 1896. umro je Pol Verlen, pesnik, pijanica, beskućnik. Imao je šezdesetak godina, sifilis i oštećenu jetru. | Fotografija preuzeta sa sajta fenomenalnog magazina NewYorker

Da skupimo sve pisce koji su umrli od posledica ciroze jetre, ne samo što bismo imali prvoklasnu terevenku već i živi pregled istorije književnosti (isto bi se moglo reći za slikare i za seksualno prenosive bolesti). Ponekad alkoholizam čini značajan deo njihove biografije, ponekad se ne pominje već iskrsne, nenajavljeno, u poslednjoj rečenici; „umro od posledica dugogodišnjeg drugovanja s etanolom”. Ali ta potreba velikih ljudi da posegnu za otrovom – i da to čine iznova, i iznova, dok ih smrt od flaše ne rastavi – nije nipošto preskripcija. Alkohol je bio i ostao alat, ponešto korisno oruđe u dosezanju inspiracije, prevazilaženju jednoličnosti, zaboravljanju bede, provociranju onoga što od uljudnog škrabala čini pomahnitalog genija.

Terevenke su spajale pariske umetnike pre nego što su ih povezale zajedničke ideje i stremljenja. U tvrđavama stvaralaca kafana je centrala, poprište dvoboja, topli dom, mesto gde jedan Modiljani može za crtež dobiti čašu likera i gde pridošlice koje ne znaju ni reč francuskog mogu doživeti vreo doček. Kafana ne bi imala te impresivne moći da ne poji svoje žitelje obilato i jeftino. Bar na Monparnasu jeste luka u koju uplovljavaju emigranti tužnih očiju a isplovljavaju, ako i ponešto teturavo, prava deca Francuske, kraljevi i kraljice boemije. Godine ih tek dele od prevelike doze, tuberkuloze i ciroze; u međuvremenu oni obitavaju u Košnici ili milionima sličnih i gorih patleušica, hraneći se po milosti prijatelja i na svaka tri dana, i prave svoju umetnost.

Amedeo Modiljani (ovde nalakćen). slika preuzeta sa Legends of India

Amedeo Modiljani (ovde nalakćen). Laćao se pića, opijuma i kokaina sa jednakim entuzijazmom. Umro je od tuberkuloznog meningitisa u rukama nevenčane supruge. Supruga, tada u devetom mesecu trudnoće, bacila se sa osmog sprata… (1920)
slika preuzeta sa bloga Art of Legend

Za života samo će pregršt doživeti nekakvo bogatstvo, ali nije čudo što je umereni Pikaso, koji se odrekao boemstva, siromaštva i svih koji su s njim pijančili i gladovali, doživeo najveći uspeh. Neka to bude prva pouka. Pikaso je torokao o zdravoj ishrani i pio vodu. Dok su članovi njegove nekadašnje večno promenljive svite imali rđavu naviku da ne posustaju sa raznoraznim toksičnim mešavinama i umirali u svojim tridesetima, bez sua u džepu, dotle je preki slikar vrlo rano napustio Monparnas, razvio strah i nipodaštavanje prema narkoticima, i živeo zaista srećno i berićetno kao surova Dizni princeza sa poremećajem ličnosti.

S druge strane, tu su bili verni i nesrećni Maks Žakob sa svojim etarskim religioznim halucinacijama koje su ga odvele do manastira; Žari, onaj sa pištoljem, čovek koji je živeo sa sovom belog temena u minijaturnom stanu, i uspeo da, uprkos hroničnom trovanju alkoholom, umre, ipak, od tuberkuloznog meningitisa, i drugi ekstravaganti besparice. Za Žarija Dan Frank prenosi u svojoj knjizi Boemi (kod nas u izdanju Službenog glasnika):

„Od buđenja do doručka pio je dva litra belog vina i tri pernoa; zatim dolazi piće uz ručak, kafa sa komovicom radi probave, više aperitiva pre večere, dok pre odlaska na spavanje ispira stomak dobrom dozom pernoa, sirćeta i mastila. Niko ga nikada nije video pijanog. Jedino je ubledeo kada mu je jednom prilikom Valetova ćerka umesto alkohola natočila čistu vodu”…

Hemingvej i Ficdžerald

Hemingvej (samoubistvo dvocevkom, 1961), Ficdžerald (srčani udar, posledica alkoholizma, 1940) | Fotografija preuzeta sa bloga Ernest Miller Hemingway

Hemingvej i Ficdžerald upoznali su se, takođe, u pariskoj birtiji. Prvi je tada bio još nepoznat i vrlo gladan, drugi slabo poznat i toliko pijan da su ga nosili kući. Imaće obojica tu privilegiju da razvijaju ciroze u puritanstvu sklonoj Americi, gde već postoje Anonimni Alkoholičari (nijedan im se, naravno, ne pridružuje, a Hemingvej Ficdžeralda osuđuje za pokušaj trežnjenja). Preko bare, veliki se pisci manje preispituju.

Iz SAD-a (gde su pijano stvarali i pijanije umirali svi od Poa do H.S. Tompsona) dolazi i prošlogodišnja studija koja pokazuje vezu između umerenog pijanstva i povećane kreativnosti. Ču studiju, umerenog! Kada redovi umetnika budu pokazivali ogromnu sposobnost i volju za samokontrolom, živećemo u svetu činovnika. Možemo pretpostaviti da se samo mali broj velikana kulture rodio pijan; ostatak je, verovatno, u nekom momentu imao priliku da lično iskusi nadahnuće koje donosi blaga pripitost. A dugogodišnja potera za nadahnućem ima tu čarobnu naviku da ga uništi.

Jedna stvar stoji; pisac, muzičar, klepetač, naučen jednom da svoju umetnost potpaljuje promilima, plaši se da će ga trezvenost utišati. Genije iz boce ne dolazi, ali ima naviku da se sa njom poveže, i lečeni alkoholičar-pesnik nailazi na ledenu tišinu gde je nekada nalazio inspiraciju. A druge osobine koje se redovno povezuju sa mitom Umetnika – sloboda, originalnost, maštarstvo – ne idu po pravilu sa dobrom samokontrolom… Ako prihvatimo taj prototip stvaraoca, lako je razumeti kako se i zašto umetnost povezala sa porokom. Umerenost je odvajkada bila vrlina monaha i birokrata; svega se poneki Umetnik mogao hvaliti svojim kapacitetom za svedenost. Ako nisu bili zavisni od opijata, bili su tu kocka, nasilje, seks i klađenje (ili sve to u jednoj čarobnoj mešavini), pa se da zaključiti da je umetnik po prirodi zavisnik, onaj ko pije jednako kao onaj što kompulsivno šeta. Od nekih se samo zavisnosti, eto, pišu duže rečenice i žive kraći životi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *