Albreht Direr – talenat, predanost, crna žuč

Od četvrtog septembra do 31. oktobra u Konaku kneginje Ljubice u Beogradu biće otvorena izložba grafika Albrehta Direra, a Kultur!Kokoška se tim povodom pozabavila delom jednog od najvećih umetnika Nemačke ikada.

Direr je voleo da oblači krzno i pušta bradu mnogo pre nego što je to postalo popularno. A za slučaj da Vas interesuje izvor slike, izvolite.

Direr je voleo da oblači krzno i pušta bradu mnogo pre nego što je to postalo popularno.
A za slučaj da Vas interesuje izvor slike, izvolite.

„Otelotvorenje nemačkog duha, nosilac renesanse Severa, majstor bakroreza i sitnih detalja.“ Ne postoji opis Albrehta Direra koji ga ne označava kao neponovljivo veštog umetnika i večito žednog stvaraoca. Ipak, u većini takvih prikaza preovladava nespektakularan, linearan ton, koji često nije u stanju da iskaže osobenost i najličnije motive umetnika u mnogo čemu upoređivanog sa savremenikom Leonardom da Vinčijem. Ovde (uglavnom) nećete čitati o ključnim godinama i školama koje je pohađao, kada je putovao, hronološkim redom pobrojanim delima, niti kakva aura krasi madone koje je slikao.

Naprotiv, pokušaćemo da predstavimo Direra kroz niz jedinstvenih i manje poznatih priča povezanih sa njegovim životom, u nadi da će njegova dela biti shvaćena dublje i tačnije. Da se razumemo, ne radi se o kontroverznoj istorijskoj figuri – nema nikakvih orgija, ubistava, spletkarenja niti izdaja, ali postoje sačuvani odjeci delanja ovog čoveka koji su manje poznati zbog svoje relativno male „udžbeničke“ vrednosti.

Koreni i tozla

Uprkos činjenici da se Nemci ponose Albrehtom Direrom kao jednim od svojih najvećih imena kroz istoriju, njegova porodica zapravo potiče iz Mađarske. Deda Anton bavio se zlatarskim zanatom u mađarskom selu Ajtoš, čiji prevod na naš jezik glasi „vrata“. Antonov sin, Albreht Stariji, preselio se u tadašnje Sveto Rimsko Carstvo u potrazi za unosnijim poslom, ali je kao stranac imao velike poteškoće da se ubaci u ugovorima zaštićena domaća zanatska udruženja. Rešenje za svoje nedaće pronašao je u onome što će se, vekovima kasnije, raditi za papire poput vize, državljanstva ili radne dozvole – u Nirnbergu se oženio Nemicom, a u nekim izvorima se može pročitati da ju je čak i voleo. Da bi proslavio svoju novopečenu kulturu, germanizovao je ime Ajtoš i odredio ga za porodično prezime (nemačka reč za malopre spomenuta vrata  „Tür“ poslužila je kao uzor). Direrovi su se uspešno bavili obradom zlata, a mlađi Albreht je sevajućom brzinom nadmašio nivo šegrta u radu sa plemenitim metalima. Toliko je umešno i sigurno baratao rezovima na metalnim pločama, da je otac odlučio da ga podrži u pokušaju da se školuje kao umetnik. Sigurni smo da mnogi roditelji ni danas ne bi bez nervoze pustili svoje pulene u umetničku karijeru, ali Albreht je sa trinaest godina nacrtao jedan od svojih prvih autoportreta i prouzrokovao padanje vilica na sve strane. Bio je neverovatno dobar.

Autoportret sa 12 godina.  Nije loše.  Preuzeto sa www.openculture.com

Autoportret sa 12 godina. Nije loše.
Preuzeto sa www.openculture.com

Na početku beše skromnost

Kao i mnogi drugi poznati slikari, Direr je imao učitelja. Lokalni nirnberški majstor Mihael Volgemut je vladao bogatom i sigurnom tehnikom, ali nije bio savršen u svom radu. Ipak, kako svedoče mnogi zapisi, mladi Albreht je od njega pokupio sve što je bilo moguće, a zatim nastavio da razvija sopstveni stil. Kako je to zabeležio istoričar umetnosti Ludvig Grote:

Susrevši se lice u lice s onim koji će ga podučiti profesiji i zanatu, Direr ne pomišlja da se pazi Volgemutovih nedostataka. On razmatra samo  njegove kvalitete, i to s razlogom. U to vreme u Nemačkoj postoji tek malo ljudi koji vladaju tako razvijenom tehnikom… Kod Volgemuta će proći naukovanje koje u zlatarskoj radionici nikada nije mogao da dobije. Bio je stidljivo radoznali šegrt pun poštovanja za svog učitelja, iako ga je jako brzo nadmašio.

Posle nekog vremena, Direrovu tehniku pokušavali su da kopiraju mnogi umetnici širom Evrope. Jednom prilikom je čuveni renesansni slikar Đovani Belini tražio da od njega pozajmi specijalnu četkicu kojom je Nemac radio samo životinje. „Ali, to je najobičnija četkica…“, glasio je odgovor.

U slobodno vreme…

Direr je jedan od retkih umetnika koji je bez prevelikih poteškoća obezbedio lagodno materijalno stanje, a da se u toj nameri nije ubijao od rada. Naprotiv, ponekad bi mu ostajali prozori vremena bez konkretne namene, a on bi ih koristio crtajući brzinske autoportrete da bi stalno imao uvežbanu ruku. Nakon svojih puteva kroz Italiju tokom mladosti, postalo je jasno da itekako ume da barata bojama i razume njihovu simboliku, iako su mu zavidne kolege kroz nekoliko navrata poručile da se drži „sitnih bakroreza“. Kao zaljubljenik u prirodu i bilo kakvu vrstu neobičnih predmeta na koje je nailazio, radio je neprekidno, za svoju dušu, čak i onda kada nije bio unajmljivan. Takođe je smatrao da je savršenost sadržana u čovekovom postojanju, u svakom ljudskom pokretu. Na ovakvo razmišljanje ga je vrlo verovatno podstakao Leonardo da Vinči svojom studijom ljudske anatomije, a kasnije, pred kraj života, pisao je teorijske i filozofske traktate o svojoj umetnosti koji su se nadovezivali na tu ideju.

Zastrašujuća količina detalja. Preuzeto sa: www.ibiblio.org

Zastrašujuća količina detalja. Preuzeto sa: www.ibiblio.org

Slikanje dece ume da bude komplikovano

U poznom periodu karijere, Direra su smatrali arogantnim. U njegovom pogledu na autoportretima iz ovog vremena uočljive su odsečnost i smirenost. Ipak, koliko god da je vežbao, Direr nije uspeo da ovlada najtežim zadatkom za veliki broj slikara – vernim prikazom dece. Izobličenost glava, starački izgled tela, čudne grimase – iza sebe je ostavio veliki broj pokušaja. Kultur! Kokoška izdvaja bebu koja pokazuje srednji prst (Madona Haler) i ovo čudo prirode kao svoje omiljene kreacije.

Heruvim koji plače. Ili kaki.  Ne začuđuje što je ovo preuzeto sa http://uglyrenaissancebabies.tumblr.com/

Heruvim koji plače. Ili kaki.
Ne začuđuje što je ovo preuzeto sa http://uglyrenaissancebabies.tumblr.com/

Udžbenici

Ipak, u predstavljanju životinja je bio toliko dobar, da se njegova grafika nosoroga koristila u nemačkim udžbenicima do Drugog svetskog rata. Neretko je radio ilustracije za mnoge poznate knjige u Svetom Rimskom Carstvu, a već smo spomenuli da je Belini zavideo na četkici kojom ih je slikao – to se desilo kada je ugledao Direrovog zeca.

Priroda i društvo. Udžbenik.  Preuzeto odavde.

Priroda i društvo. Udžbenik.
Preuzeto odavde.

Tmurni brak

Direr nije imao dece sa svojom ženom Agnes, a iz delića izvora o njihovom privatnom životu saznaje se da je ona verovatno bila nesrećna i zapostavljena, budući da je Albreht toliko vremena posvećivao radu. Na početku veze konstantno je pravio njene portrete, opisivan je kao nežan i zaljubljen muž, ali na kraju se zadovoljio time da materijalno obezbedi suprugu i okrene se svojoj većoj ljubavi – umetnosti. Slike iz perioda oko 1520. godine svedoče o oronulosti Agnes koja je vrlo verovatno prouzrokovana psihičkim nedaćama i depresijom. Direr je u dopisivanju sa svojim muškim prijateljima na nipodaštavajući način govorio o svojoj ženi, hvalio se time da su mu se javljale „brojne prostitutke, ali i pobožne žene“, kao i da je puštao bradu da ih impresionira.

Skica u ljubavi. Izvor ovde.

Skica u ljubavi.
Izvor ovde.

Crna žuč i ostale izmišljotine

Direr je 1503. godine oboleo od slezine – izliv „crne žuči“ uverio ga je da pati od „melanholije“ i da stoga pripada sferi onih koji do velikih dela stižu kroz muku i patnju. „Ovo sam radio u svojoj bolesti“, napisao je kraj autoportreta u krznu u kome se poistovećuje sa Isusom.  Ako Vam se to čini dramljenjem, kroz čitavu svoju karijeru je produbljivao, ilustrovao i u prvom licu doživljavao medicinsko učenje o četiri ljudska temperamenta: krvi, sluzi, žutoj i crnoj žuči. Iako je ovakvo shvatanje prirode ljudskog tela bilo prihvaćeno, umišljanje stvari nikako nije moglo da pomogne. Konstantna hipohondrija nagnala je Direra da misli da crna žuč (melan cholé) ruši ravnotežu u njegovom telu. Ipak, ovakvo viđenje sopstvenog zdravlja inspirisalo je slikanje „Melanholije“, na kojoj zamišljeni anđeo sedi na svojevrsnom gradilištu i sprema se da stvara pod sjajem Saturna. Melanholija je za Direra služila kao veliki izvor inspiracije.

Melanholija, bolest najmilija. Uzeli odavde.

Melanholija, bolest najmilija. Uzeli odavde.

Kraj sveta

Pred kraj života, u snovima Albrehta Direra pojavljuju se vrtlozi vetra i vode koji prete da unište svet. Tačno tri godine pre svoje smrti, na akvarelu koji se danas čuva u Albertini u Beču, ovekovečio je svoje strahove i ostavio najbolji dokaz o vizijama katastrofalnog potopa i uništenja na mirnom pejzažu, najverovatnije inspirisanog okolinom Nirnberga. Ovim ličnim iskustvima dodaju se, možda još važnije, zlokobne prognoze astrologa, koji su, slično svakoj najavi kraja sveta, spominjali vatreno nebo, smrt grešnika i svakakve gluposti. Smak sveta se zaista dogodio, ali je to bio smak katoličkog poretka kao dominantne sile na teritoriji Nemačke, a Martin Luter započeo je reformaciju koja će na teritoriju Carstva doneti ratove i opustošiti zemlju, kasnije inspirisati pisce poput Bertolda Brehta i Fridriha Šilera da o svojoj državi pišu potresne drame. Pred uzlet ovog burnog vremena, Albreht Direr je umro nemirnog srca, želeći da ovekoveči svoje zlosutno raspoloženje vezano za oblake koji su se nadneli nad njegovu zemlju i koji će promeniti relativno ušuškano stanje stvari do tada.

Direr je nesumnjivo jedna od bitnijih i samostalnijih figura renesanse, a njegova posebnost ogleda se pre svega u svestranosti talenata koje je posedovao. Od detinjstva naviknut na rad, potpuno prepušten slikarstvu, urezivanju scena u drvo i metal, podjednakom bavljenju duhovnim i svetovnim sadržajima, uživao je u sopstvenom umeću. Ponekad je bio kreten prema ljudima iz svoje okoline, ali više nije ni kliše reći da je živeo za umetnost.

Izložba Direrovih radova, koja je do sada predstavljena u više od deset gradova Evrope, biće svečano otvorena  4. septembra 2015. godine u Konaku kneginje Ljubice, a na njoj će biti izloženo 138 dela. Zatim sledi zatvaranje 31. oktobra i selidba u Novi Sad. Osim grafika Albrehta Direra, 74 eksponata delo su njegovih učenika ili savremenika.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *