Abelar i Eloiza

Svaka romantična ljubavna priča da se upropastiti poznavanjem dovoljnog broja istorijskih i praktičnih oklonosti. Abelar i Eloiza nisu izuzetak.

Pjer Abelar i Eloiza d’Aržantej upamćeni su kao jedna od najlepših ljubavi srednjeg veka. Priča koja je svima poznata je romantizovana verzija ljubavi između učitelja i učenice, strast koja je bila plod uzvišenih razgovora o teologiji i filozofiji, i koja je, usred surovosti sveta, skončala tragičnim manastirovanjem oba ljubavnika. Nakon smrti sahranjeni su jedno do drugog na pariskom groblju Per Lašez – oh, kako romantično!

Obriši suzicu, čitaoče! Kokoška te vodi u surovu realnost primenjenog ljubavisanja!

Abelar: zgodan profesor

abelard bitch

„Ljubomorne duše mogu da mi puše” – Pjer Abelar

O jednom se sporiti ne može: Pjer Abelar bio je jedan od najvećih intelektualaca svog uzbudljivog doba, kada su se osnivali prvi univerziteti, a izvanredna filozofska učenost bila predmet divljenja. Abelara su studenti voleli, nadređeni mu zavideli, ostavio je dubok trag na „srednjevekovnoj renesansi” koja je zadesila dvanaesti vek i uticao na niz kasnijih mislilaca. Od mnogih hrišćanskih vrlina, Abelaru je najviše falilo skromnosti: bio je više nego svestan svojih zavidnih talenata, i više nego rad da viđene mudrace u svom okruženju proglasi budalama. Prepotentni pametnjakovići odvajkada su umeli da se zamere uticajnim ljudima. Abelar je sa svojim nekadašnjim učiteljima vojevao akademske ratove za pravo da podučava i drži škole, a kasnije u životu je doživeo i da mu traktat o prirodi Svetog trojstva bude javno spaljen. Uveren u verodostojnost svojih zaključaka, u svojoj autobiografiji on nepravdu koja mu je počinjena na akademskom planu poredi sa nepravednim suđenjem i stradanjem Hristovim – rekosmo već, bio je neskroman.

A, osim skromnosti, manjkalo mu je i čednosti.

U času kada je bio na vrhuncu svoje karijere, okružen, kažu, hiljadama studenata, Abelar je rešio da mu je potrebna ljubavnica. Načuo je da u Parizu postoji jedna sasvim osobena žena: govorila je starogrčki, latinski i hebrejski, i bila izvanredno učena ne samo za žene svog doba, već je mogla parirati i muškarcima. Kud ćeš bolje prilike za Abelara? Pamet joj samo dodaje na privlačnosti, ne izgleda loše, a između viđanja mogli bi razmenjivati izvanredno napisana ljubavna pisma. 

 Odlučio je da je zavede: znajući za škrtost devojčinog ujaka Fulbera, požalio mu se na oskudnost sredstava i predložio da drži Eloizi drži privatne časove u zamenu za hranu i smeštaj. Ujak je radosno pristao. U svojoj autobiografiji, Abelar se podsmeva Fulberovoj naivnosti, i za to ga je zaista teško kriviti. Abelar je bio mlad, zgodan, popularan i šarmantan; Eloiza je, procenjuje se, imala između 17 i 27 godina, pa je teško zamisliti da joj je pohota bila strana. Pustiti ih same u zatvorenu prostoriju da „uče”, i uzdati se u čednost i stamenost, postupak je krajnjeg idiota. Desilo se očekivano:

Bejasmo ujedinjeni prvo pod jednim krovom, a potom i u srcu; i tako, pod izgovorom naših časova u potpunosti smo se prepustili ljubavi. Ruka mi je lutala češće ka njenim prsima nego ka stranicama; ljubav je nagonila naše oči da gledaju jedno drugo više nego što ih je čitanje držalo na tekstu. … Ukratko, naša želja nije zaobišla nijedan korak vođenja ljubavi, i ako bi ljubav mogla izmisliti štogod novo, to bismo rado dočekali. U svaku novu radost uletali smo žudnije zbog našeg prethodnog neiskustva, i bilo nas je sve teže zasititi.

Obratite pažnju na to da priča o Abelaru i Eloizi ne glasi „sreli su se i zavoleli”, već je plod praktične odluke koju je nadobudni Abelar doneo, kanda, još pre nego što je đevojku upoznao. Takođe, uzmite u obzir Abelarovo likovanje u istoj toj autobiografiji, o tome kako bi Eloizu, ako bi ga odbila, mogao i silovati, jer ju je njen glupi ujak ostavio u potpunosti pod njegovom kontrolom. Govorkao je i o povremenim udarcima – doduše, navodno „iz ljubavi” i „slađim od melema”. Eloiza u svojim pismima ne pojašnjava ove sumnjive detalje, pa možemo optimistično pretpostaviti da su bili deo razvratnih veselih igrarija.

Razvraćivanje devica u srednjem veku moglo je prouzrokovati sposobnosti neobično gipkog prekrštanja nogu.

Razvraćivanje devica u srednjem veku moglo je prouzrokovati sposobnosti neobično gipkog prekrštanja nogu.

U nastavku ove priče, ponovo se desilo očekivano: ljubavnici su uhvaćeni in flagranti, Abelar je izbačen iz Fulbertove kuće i zabranjeno im je da se viđaju. Nastavili su, međutim, da se susreću u tajnosti. I, kao što to već biva kada dvoje mnogo uživaju u zajedničkom proučavanju teologije – Eloiza je zatrudnela. Abelar ju je oteo i poslao kod svoje sestre u Bretanju, gde je rodila sina.

Sina su nazvali Astrolab; da, Abelar i Eloiza su srednjevekovni ekvivalent roditelja koji dete nazovu iPhone ili Mašinka, što dokazuje da i najveći umovi ponekad greše.

Dok je Eloiza putovala Abelarovoj domovini, srećni tata je ostao u Parizu da raščisti stvar sa devojčinim razjarenim ujakom. Naravno, insistirao je na braku; uz malo nećkanja s Eloizine strane (o čemu će reči biti kasnije), Abelar je pristao, i par se venčao.

Ovde dolazi do začkoljice: zarad Abelarove teološke i filozofske karijere, od koje je, uostalom, zavisila i njegova finansijska dobrobit, bilo je neophodno da održi reputaciju čoveka čednog i čestitog, suzdržanog i neporočnog. U tu sliku se supruga nije uklapala uopšte – a kamoli supruga na brzinu uzeta, sa detetom koje se magično stvorilo pre isteka prve godine braka. Zato je Abelar insistirao da se brak krije, i par je nastavio da živi odvojeno. Fulber je, međutim, želeo da širi vesti kako bi sačuvao svoju ukaljanu čast, i to se Abelaru nije dopao. Poslao je Eloizu u manastir, i mada ju je često posećivao i zabranio joj da se zamonaši, ona je ipak nosila veo. Saznavši za to, Fulber se ponovo razjario, misleći da je Abelar samo našao lak način da se Eloize zauvek reši. Zajedno sa grupicom prijatelja upao je jedne noći u Abelarovu kuću i kastrirao ga.

Jer je i to način da se nesporazum reši.

Nasilna kastracija nije laka za prikriti, pa je Abelar javno osramoćen; i on i Eloiza zamonašili su se ubrzo nakon ovog nemilog događaja.  Abelara su čekale brojne druge nesreće, poput nesloge sa razvratnim i zlonamernim monasima i spaljivanja traktata o Trojstvu. U par navrata pokušavao je da se vrati podučavanju i pisanju, ali nikada više sa onoliko uspeha kao u mladosti. Pri kraju života njegova učenja umalo da ga dovedu do ekskomunikacije iz Crkve, ali je uspeo da smiri strasti povukavši se doživotno u manastir Klini.

Nakon dugog perioda tišine, Abelarova autobiografija potakla je Eloizu da mu piše, i tako su obnovili odnos. Usledila je prepiska od nekolicine dugačkih pisama o ljubavi i posvećenosti, ali i o teškim teološkim i filozofskim pitanjima.

Eloiza: divljenja vredna

Heloise_World_Noted_WomenZa razliku od smutljivca Abelara iz kojeg pored mudrosti pršti i samosažaljenje, Eloiza je blistala zrelošću i sabranošću. Ne samo što je u apstraktnim filozofskim diskusijama parirala najvećem umu svog doba, nego je i u praktičnim pitanjima bila iznimno razborita. U njenim pismima, jednako kao i u onome što o njoj govori Abelar, vidi se jaka, samostalna žena, spremna da svoj život živi po svojim pravilima – onoliko koliko je to moguće u okviru muževljevog autoriteta i hrišćanske pobožnosti. Ipak, u kontekstu dvanaestog veka, Eloiza je zbilja neverovatno emancipovana.

Najbolji primer toga je njeno protivljenje braku: ona je ta koja insistira na tome da filozofu žena može samo da smeta, navodeći primer Sokrata i Ksantipe i slikajući uverljive prikaze porodičnog života sa bučnom i musavom decom, neurednim dadiljama i neprospavanim noćima. „Kako ćeš se, mili, u takvim uslovima baviti naukom?!” vapi brižna Eloiza. Iako je njena briga  naizgled namenjena Abelaru, jasno je da su apokaliptične slike staranja o deci i njena budućnost ukoliko stupi u brak. Eloiza je veoma svesna da je jedna stvar biti duhovna saputnica i strastvena ljubavnica, a verno suprugovanje i kućno ropstvo nešto sasvim drugo. U svojim pismima ona izražava još iznenađujućih stavova o braku: osuđuje one žene koje muža biraju prema bogatstvu, a ne prema vrlinama, te tvrdi da takve ne zaslužuju ljubav, već platu. Brak kao doživotno prostituisanje jednom čoveku? Mahnimo srdačno Simon de Bovoar!

Uprkos tome, svog muža je Eloiza iskreno volela, i poštovala njegov autoritet. Čak i kada prekoreva Abelara zbog dugog prekida komunikacije, optužujući ga da je u njemu postojala samo puka pohota, njena pisma odišu silinom ljubavi i predanosti.

Bog mi je svedok da ako bi Avgust, car celoga sveta, našao za shodno da mi ukaže čast brakom i podario mi celu zemlju da je večno posedujem, bilo bi mi draže i veću bi mi čast donelo da se zovem tvojom kurvom neg’ njegovom caricom.

Putenost > učenost.

Putenost > učenost.

Ma šta da ste pomislili čitajući priču o Abelaru, čini se da Eloiza nije bila sirota, zavedena curica nesvesna svega što joj se desilo; bila je zrela žena koja zna šta hoće i, po svemu sudeći, seks sa Abelarom joj se veoma dopadao. Pisma govore o tome kako joj se slike telesne ljubavi javljaju čak i kad sluša misu, ma koliko se trudila da bude posvećena Bogu, a sa neskrivenim ponosom priča i o ženama koje su, gledajući Abelara, „zavidele njenoj ljubavi i postelji”; ako ste mislili da su u srednjem veku ljudi kopulirali zgroženo, pobožno recitujući očenaš, varate se.

Iako prihvata obnovljenu prepisku, Abelar ubrzo poriče vrednost njihove telesne ljubavi, kudi sopstvenu požudu i odriče se svakoraznih nežnosti koje dopiru sa Eloizine strane. Tako se njihova prepiska, od petog pisma nadalje, okreće ozbiljnim filozofskim i teološkim pitanjima; ovde se najbolje vidi da Eloiza nije tek beznadežno zaljubljena žena koja igrom slučaja zna ponešto i o nauci, već da je reč o izvanrednoj intelektualki koja je spremna da postavi veoma teška teološka pitanja, i ponudi makar delove odgovora na njih.

Nešto uz Abelarovu pomoć, a umnogome zahvaljujući svojim neospornim talentima, Eloiza je postala cenjena opatica zadužena za duhovno vođstvo monahinja u manastiru Paraklet. Na sebi svojstven način, uspela je i u svetu koji je ženama davao malo prilika da sačuva svoju slobodu bavljenja naukom, kao i da prethodno proživi ispunjen čulni i emotivni život.

Dužna zahvalnost Jovanu Cvjetičaninu, nezavisnom konsultantu za latinski i Tumblr. 

1 komentar

  • Maja says:

    O kako sjajna analiza!ja bih samo dodala da je ta “prica”i opstala sve ovo vreme zbog svoje neverovatne univerzalnosti.tu je muskarac,slab u svojoj snazi i bezumno podlozan svojoj pohoti.zanimljivo je kako uvidja vrednosti uzdrzavanja,cednosti i odricanja ali tek kad je kastriran.sto ranije nije razmisljao o tome?eloiza,naprotiv,kao i svaka zena,jaka i u svojoj slabosti.tacno zna sta radi i zasto.i ne kaje se i ne kuka.ja kazem:bravo za ujaka!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *