8 ½: blokada pretočena u remek-delo

Karakterističnim „felinijevskim“ filmskim odlikama dive se brojni uspešni reditelji, a upravo je „8 ½“ najsveobuhvatniji priručnik za shvatanje života i rada Federika Felinija.

 

Federiko Felini rođen je 20. januara 1920. godine u Riminiju, u porodici čija je glava bio uspešni trgovac-ženskaroš i u kojoj je majka odgajala decu da budu katolici i đaci za primer. Raskoraci i svađe u braku Felinijevih od najranijih dana su oblikovali Federikovo shvatanje života: za svaku preljubu, njegova mama bi dobijala veće i veće poklone, a odsutnost oca opravdavana je lažima koje su čak i deci prozirne.

Takav odnos itekako je doprineo izuzetno postojanoj tvrdoglavosti najstarijeg među troje dece u porodici, Federika, bilo da su u pitanju škola, politika, ili čak najosnovnijom konvencijom utvrđena pravila ponašanja. Bliski Felinijevi prijatelji i saradnici tvrde da je u isto vreme obožavao žene i iskazivao izuzetno nepoštovanje prema njima, ignorisao Musolinijeve zahteve upućene omladini Fašističke partije, bežao iz crkve i klupe…

Nevoljnost da se podvrgne bilo kakvoj vrsti autoriteta prenela se na skoro svako delo koje je Felini stvorio. U braku sa Đulijetom Masinom, ispoljio je navike slične onima svog oca Urbana, ali je suprugu i pored toga smatrao najvećom inspiracijom i dodeljivao joj uloge u nekoliko filmova.

Više od svega ostalog, Federiko Felini je stvaralačku energiju crpeo iz života, stvarnih scena i čudnih likova koje bi prenosio na filmsko platno, u svoje „ulepšano“ i vrlo lično protumačeno izdanje istine. 8 ½ istovremeno opisuje njegovo odrastanje, neprekidno stasavanje u poslu pravljenja filmova, muke sa ženama, ljubavnicama, roditeljima, prijateljima – ljudima naizgled punim nerazumevanja.

„Prihvati me takvog kakav sam. Samo tada ćemo se razumeti.“

Ni u jednom Felinijevom ostvarenju se stvarnost i umetnost ne prepliću koliko to čine u 8 ½, metafilmu i manifestu „felinijevskog“ stvaralaštva, mentalnoj blokadi pretvorenoj u remek-delo. Naziv upućuje na broj filmova koje je Italijan snimio u dotadašnjem toku karijere – šest celih, dva kratka i jedan u saradnji sa Albertom Latuadom.

U sceni koja otvara ono što bez ikakvog ustezanja možemo da nazovemo detaljnim opisom pravljenja filma, ne postoje nikakava objašnjenja niti smeštanja u precizne vremenske i prostorne koordinate. Pred nama se nalazi glumac Marčelo Mastrojani u saobraćajnom zastoju, zaglavljen u svom automobilu. Praćen nemim i skoro surovim pogledima putnika u ostalim vozilima, Mastrojani se bori sa nedostatkom vazduha. U neočekivanom prelazu koji sledi, usamljeno lebdi među oblacima iznad plaže, noge privezane za konopac čiji kraj drže dve vičuće figure na kopnu, u daljini – kamera se ovde „preselila“ u prvo lice, vreme je za povratak u realnost.

Nakon apstraktnih slika počinje da se odmotava radnja filma: ubrzo saznajemo da se lik koji tumači Mastrojani zove Gvido, da je u pitanju reditelj koji u potrazi za inspiracijom beži u banju, jedan nekontrolisani ženskaroš i neretko lenjivac, takođe i izuzetno popularan tip u bilo kom društvu. Felini na prilično neobavezan i neužurban način obaveštava gledaoce o strukturnim nosačima fabule – čini se da su pojedinosti u vezi sa oblačenjem, izgledom i akcentima prisutnih likova bitnije od onoga što treba da se desi.

Ubrzo postaje jasno zašto: u mikrokosmosu banje centriranom oko vrlo naočitog, elokventnog i promišljenog Gvida, dosada predstavlja kavez koji se sužava. Reditelj je suočen sa problemom pisanja filma, ali ne zna sa koje strane da počne. Dok ga neprestano saleću kritičari, prijatelji, znatiželjne žene, turisti i ljubitelji njegovog dela, Gvido sebi u bradu ponavlja da želi jednostavan, iskren film, ali nikako ne kreće dalje.

Gvido u svom haremu. (YouTube Screenshot)

Gvido u svom haremu. (YouTube Screenshot)

„Čitava moja zbunjenost upravo je najjasniji odraz moje ličnosti.“

Prepričavanje radnje 8 ½ nije naročito značajno po sebi. Radije, film treba shvatiti kao niz putokaza za tumačenje Felinijevog načina razmišljanja. Privatni problemi koji čas isplivavaju u prvi plan, a čas se krčkaju u pozadini, praktična strana sprovođenja nejasne vizije u umetničko delo, održavanje ravnoteže između želja gledalaca i sopstvenog inata – sa svim ovim baucima se protagonista Gvido neprekidno bori.

Felini, pretočen u nešto idealizovaniju verziju sebe (naravno, onu u kojoj izgleda kao Marčelo Mastrojani), daje se u celosti svom zanatu, nikada se ne pretvara pred drugima kada je u pitanju snimanje filma, ne izmišlja materijal na silu i ne pristaje na kompromise. Ukoliko to znači da će čitava produkcija, u koju je uložena ogromna količina novca, vremena i truda propasti, onda je to jednostavno sudbina.

Pritisci na reditelja i distrakcije stižu sa svih strana. Scene iz Gvidovog detinjstva koje prizivaju slike strogog vaspitanja i senke Katoličke crkve koja se osuđujući nadvija nad svakim činom deteta skoro da stvaraju kafkijansku atmosferu u mislima protagoniste. Vrlo detaljna sećanja na ples sa prostitutkom, porodična kupanja dečurlije i izvinjenja učiteljima dovoljna su da ubede gledaoce da makar deo filma nije izmišljotina.

Felini jasno poručuje da je snimio film o sebi i svojim nevoljama. Na njih odgovara izvlačući se iz svega i plešući kao da svet oko njega ne postoji. Dobro ste pročitali – Gvidova navika da đuska dok stresirano hoda simpatična je i tragikomična. Felini je svoje filmove snimao uz pratnju muzike u pozadini, koja bi kasnije bila uklanjana: uz pomoć ritmičnosti, glumci su kvalitetnije izgovarali svoj tekst. Ne čudi, kad znate da je one kompozicije koje se čuju u filmu stvorio Nino Rota.

Muzika i ples su neizostavni delovi Felinijevog sveta. Izvor: http://www.fact.co.uk/news-articles/2015/04/love-beauty-and-creativity-in-fellinis-8-12.aspx

Muzika i ples su neizostavni delovi Felinijevog sveta.
Izvor: www.fact.co.uk

„Neistina je da žena može da promeni muškarca.“

Jedan od centralnih motiva 8 ½ i centralnih motiva Felinijevog bivstvovanja uopšte je odnos žene i muškarca. Njemu se prilazi iz najsebičnije moguće perspektive: one uslovljene seksualnim libidom muškarca. Gvido Anselmi na početku svog boravka u banji sanja o muzi koja će inspirisati njegov film i rešiti ga svih muka.

Iako oženjen, slobodno vreme koristi da se zabavlja s ljubavnicom koju ne poštuje ni u jednom pogledu, tražeći joj da se šminka „više kao kurva“, samo za njega. Pride sanjari o devojci svog dobrog prijatelja, a iznenađenje sledi kada neobjašnjivo poziva svoju ženu u banju. Nije potrebno previše vremena da svaka od Gvidovih izabranica shvati koliko ludo on ume da vara. Ipak, svaka od njih mu oprašta. Gvido Anselmi, doduše, najviše pati zbog raskoraka između sebe i svoje supruge Luize, ali taj jaz očigledno nije nastao nedavno.

Vrhunac Gvidovog (i time Felinijevog) potpunog kraha u odnosu sa ženskim polom predstavlja scena maštanja u kojoj režiser sa nakrivo navučenim šeširom na glavi i korbačem „zavodi red“ u haremu krcatom prelepim devojkama. U njemu se nalaze sve žene koje je ikada sreo: od stjuardesa, glumica, tamnoputih devojaka, do Luize. Ukoliko neka od njih ostari i poružni, biva „prognana“ na drugi sprat kuće u kojoj svi dvore Gvida.

Felini sebe shvata kao „nevernika“ u ljubavi, nekoga ko se plaši da propusti makar jednu priliku za uživanje koja mu se ukaže. On nesumnjivo voli, ali tu emociju koristi u sebične svrhe, i to bez ikakvog stida.

Preuzeto sa: http://www.cubecinema.com/programme/event/id/6600/

Preuzeto sa: www.cubecinema.com

 „Sreća se ogleda u tome da uspeš da kažeš istinu bez povređivanja bilo koga.“

U neizbežnom razrešavanju fabule 8 ½, mnogi čvorovi ostaju zapetljani. Film koji je Gvido počeo da snima ispostavio se bezizlaznom katastrofom, a njegovi prijatelji, producenti i glumci počinju da sumnjaju da on nije u stanju da ga završi. Luiza ga u potpunosti ignoriše, a uprkos svemu, konferencija za novinare biva sazvana i režiser mora da odgovara na pitanja o svom delu, bez ikakve volje i ideje.

Sedeći ispred ogromnih skalamerija i silnih skela kupljenih za potrebe snimanja filma bez teme, Gvido se zavlači ispod stola, uzima pištolj i presuđuje sebi. Naravno, ovo se nije dogodilo, ali misli o samoubistvu postale su lakše od odgovaranja na sva ta pitanja – postale su fantazija. Odgovori u svakom slučaju ne postoje, niti će ikada postojati.

Obrt i iskupljenje se javljaju drugde – u glavi očajnog režisera. Odvojivši se od svih prisutnih, Gvido u retkom trenutku mira počinje da otkriva misli koje se tiču srži njegove ličnosti. Felini sada na izvestan način diže zavesu i preliva život u umetnost i obrnuto, objašnjavajući sebe kroz reči koje s lakoćom plove kroz tišinu. Šta je poenta filma, umetnosti, postojanja? To ne znaju ni pravi ni izmišljeni likovi. Ipak, priznati tako veliku stvar ne znači smatrati svoj rad besmislenim.

Felini u pokušaju iskupljenja optužuje svoje celokupno iskustvo za to što jeste – nepopravljiv, donekle sebičan čovek – ali takođe ga hvali kao „divnu igru“ koja se ne može čitati niti predvideti, pozivajući Luizu da mu se pridruži. On se neće promeniti, jer jedino u svom najsvojstvenijem obliku pronalazi iskru smisla i inspiraciju. Luiza shvata Gvidovo opravdanje i motivaciju i po ko zna koji put mu oprašta bez ikakvog osvrtanja. U pozadini, čitava svita likova iz filma pravi kolonu i uz cirkusku muziku počinje da pleše.

8 ½ je na mnogo različitih načina najpotpunije ogledalo ličnosti Federika Felinija. On je proizvod samokritičnosti, strahova, dosade i sebičnosti jednog čoveka, ali i suprotnosti svih ovih osobina. Podseća na improvizovani domaći za pet plus, dnevnik sa fantastičnim elementima, istovremeno se odajući kao igrarija režisera sa velikim egom. I to uspela.

Napomena: Autor se posebno zahvaljuje Milošu Petroviću za doprinos tekstu i inspiraciju pruženu kroz razgovore i rad „History of Fiction Film – 8 1/2“.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *