Zoran Đinđić – ubistvo premijera i samoubistvo teatra

Smaknuće – izuzetno popularan i vrlo aktuelan metod političkog razračunavanja i lagane prođe u klanju za vlast. A izuzetno popularno i vrlo aktuelno je…

Smaknuće – izuzetno popularan i vrlo aktuelan metod političkog razračunavanja i lagane prođe u klanju za vlast. A izuzetno popularno i vrlo aktuelno je uži predmet pozorišnih tendencija. E sad, to što je naša verzija Lejdi Makbet krvavija i surovija, to je zato što je naša, i popularnija je, iz istih razloga. I to sve je manje važno. Ali to što se kroz nju stalno provlači Zoran Đinđić, i to, što je stvorena pop-ikona u uboškim haljinama političkog teatra, to je već jako važno. Bizarno a očekivano.

Oliver Frljić - "Zoran Đinđić"Tačno deset godina nakon što je Zoran Đinđić eliminisan ispred zgrade Vlade, a fašisitička struja niskobudžetne porno-industrije, odnosno trule pijace leševa i krpenih lutaka, koja za široke mase oponaša političke delatnosti, nesmetano nastavila svojim tokom, beogradska publika je bila u prilici da veče provede uz dve predstave posvećene ovom ogromnom zločinu – Zoran Đinđić, autorski projekat Olivera Frljića, i Ubiti Zorana Đinđića u režiji Zlatka Pakovića, a po drami Rajka Đurića, koja se našla u užem izboru Hartefakt konkursa pre par godina.

Bez ikakve sumnje, najnoviji teatrski izum – đinđićevski žanr, malo-pomalo osvaja publiku, a njegovom asortimanu uskoro će se priključiti i projekat Branislava Lečića – „Deset godina posle, Zoran Đinđić“ (naslov obećava svojom originalnošću).

Zoranom Đinđićem Frljić se svojski potrudio da skrpi školsku paradigmu čistokrvnog političkog teatra, koji je ostao na nivou ogoljenog predstavljačkog pokušaja – etički i semantički diskutabilnog i umetnički potpuno bezvrednog. Najveći problem, i jedino što predstava može da ponudi sa estetske strane, je konstantna agresivna didaktičnost, koja, pojačana na maksimum, bezobrazno manipuliše gledalištem, kako ne bi postalo preočigledno da osim nje nema ničega. Rezultat je sledeći – vrlo brzo se sala deli na deo koji žustro započinje pakovanje i demonstrativno napušta predstavu, i deo koji pada u retorički trans, redovno propraćen nabojem katarzičnih suza i histeričnim aplaudiranjem „dok ruke ne prokrvare“. Da je i jedno i drugo potpuno besmisleno potvrđuje paket rediteljskih postupaka, dovoljno dobrih za osrednju školsku priredbu, ali nikako i za ozbiljnu predstavu Ateljea 212, koja se prilično pretenciozno bavi jednim od najvećih zločina moderne Srbije.

Od samog početka, tačnije, glumaca koji ruke kvase krvlju u buradi na kojima je ispisano „NOVIJA SRPSKA ISTORIJA“ okrivljujući građane za Đinđićevo ubistvo, čovek pomisli da je nemoguće osmisliti niža mimetska sredstva i bedniju stilizaciju. Međutim, pljuvačinom crkve kroz prizor snajperiste koji najbukvalnije stoji na maketi hrama, izvođenjem na scenu Vojislava Koštunice i njegovim suđenjem (što je etički neopravdano, isključivo u smislu da se selektivnim odabirom Koštuničinih izjava i skrajanjem njegovog teksta postiže kontra-efekat na idejnom planu – svako ko iz publike očekuje da mu se na sceni, bar ovaj put, servira istina, složiće se da je selektivna istina gora od svake laži), pa do krajnje glupavog i prvoloptaškog rešenja – povraćanja glumice preko zastave Srbije (zbog čega se sasvim neopravdano podigla tolika prašina), koje bi idejno trebalo da bude kulminatorni punkt – postaje jasno da je čitav ovaj projekat samo mudro smišljen medijski bum, svojevrsni attention whore, skrojen u pravo vreme. Svi oni koji u ovom priprostom pomodarstvu, koje odražava stvaralačku slabost, prepoznaju remek-delo (pre iz ideoloških nego estetsko-umetničkih razloga, nadam se), a pre svega kakvi-takvi poštovaoci dela i lika Zorana Đinđića, trebalo bi da se osećaju uvređenim što je jedna toliko važna stvar za Srbiju tretirana toliko banalno, do potpuno imbecilnog, a krajnje pretenciozno.

Ubiti Zorana Đinđića, koliko god se činila infantilnijom, predstavlja daleko strukturalno, stilski i idejno zaokruženije i naprednije delo od gorepomenutog Frljićevog projekta. Ni Paković nije sasvim izbegao suvoparnu didaktičnost, koju bi trebalo što pre i što temeljnije istrebiti iz teatra, pa makar on bio i politički, ali rediteljski koncept govori o daleko većoj stvaralačkoj slobodi.

Groteskni prikazi pripadnika Zemunskog klana ili njihovih političkih saradnika, kao i ogromna lutka Slobodana Miloševića, ponegde odlično funkcionišu kao prijatna i pametna promena pristupa ovom problemu i opštedruštvenoj tragediji.

Međutim, na trenutke (a nije da ih je malo) sve izmiče kontroli, neukusno preterivanje do kičerajske revije stvara potpuno stilsko rasuli a u publici izaziva transfer neprijatnosti.

Najjeftinije i najdisfunkcionalnije sredstvo su songovi, koji deluju smešno, nedovoljno uvežbano i sasvim neubedljivo, a koji se, ni stilski, ni bilo kako drugačije, ne uklapaju u ostatak predstave.

Jedna uspela i smisleno upotrebljena inovacija je postavljanje publike na scenu, tako da sedi uz aktere i sama gotovo da učestvuje u događajima koji se odigravaju odmah ispred nje, oseća pun svoj značaj u njima, što podrazumeva jak osećaj krivice za pasivno posmatranje i prećutno odobravanje svega što se dešava pred njenim očima. Na ovaj način se postiglo neizmerno više u svesti jednog građanina koji je došao da odgleda predstavu a onda se vrati kući i nastavi da radi nešto levo, nego Frljićevim direktnim obraćanjem, tačnije, vrištanjem u publiku: „Vi ste krivi…!“

Sve u svemu, predstave koje treba pogledati, ali i predstave koje obećavaju mnogo a ne donose bog zna šta.

Verujem da ima onih koji bi se obradovali da Zoran Đinđić prestane da biva pozorišna super-zvezda, ultimativni mamac za medije i oživeli heroj eksploatisan za privlačenje pažnje, te da dobije tretman kakav zaslužuje. Ako je srpski teatar trenutno nesposoban za tako nešto (a čini se da je upravo tako), onda najtoplije preporučujem da ga se okane što pre.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *