Veštičarenje i krvavi kolači: žene serijske ubice

Veštičarenje, podvođenje, kasapljenje i čedomorstvo: žene dvadesetog veka, kao i njihove prethodnice, imaju mnogo toga da ponude krvavoj istoriji ljudske surovosti.

U prethodnom tekstu o ženama serijskim ubicama imali ste priliku da zavirite u njihov brutalni svet trovanja, čedomorstva i krvoprolića. Ukoliko vas to nije dovoljno sablaznilo, !Kokoška je još jednom pročeprkala po kriminalnim analima i pobrala za vas najveće žene monstrume savremene istorije.

Leonarda Ćanćuli – kletva, vino i neobični sapuni

Organski, prirodno, domaća proizvodnja.

Organski, prirodno, domaća proizvodnja.

Kako delati u slučaju da vas majka za venčanje počasti gnusnim prokletstvom? U ovoj nemiloj situaciji našla se Leonarda Ćanćuli, poznatija u analima serijskih ubistava kao Sapundžijka iz Koređa (ital. la Saponificatrice di Correggio).

Leonarda je rođena 1894. u Monteli (Italija), a čuveni nadimak je dobila ubivši tri žene u periodu od 1939. do 1940. U ranim godinama pokušala je dvaput da sebi oduzme život, ali je prekretnica usledila 1917. godine kada je uprkos želji roditelja da je udaju za drugog čoveka izabrala Rafaela Pansardija, skromnog službenika. Iako je hrabro odlučila da ostane dosledna svojim načelima, njena smelost je toliko razbesnela roditelje da je Leonardina majka proklela mladi bračni par. Za nekog ko je toliko sujeveran koliko je ona bila majčino prokletstvo je postalo opsesija.Za prekomerno sujevernu Leonardu majčino prokletstvo postalo je opsesija. Ubrzo su nesreće u braku počele da se nižu: 1927. Pansardi je zatočen u zatvoru u Lauriji, a 1930. njihov novi dom u Laćedoniji razorio je snažan zemljotres, zbog čega su morali da se presele u Koređo. Delovalo je da je usledio jedan stabilan period: Leonarda je ovde otvorila prodavnicu i sugrađani su je poštovali i držali za odmerenu i poštenu gospođu.
Majčina kletva, pak, nije mirovala. Leonarda je čak 17 puta zatrudnela, od čega je samo 4 dece preživelo. Opravdano je razvila neumereni nagon da zaštiti svoju decu po svaku cenu. Njenoj maniji doprinele su i redovne sesije sa proročicom: zbog svoje sujeverne prirode večito je živela u strahu od budućnosti. Jednom prilikom proročica joj je predvidela jezivu sudbinu: „Na tvom desnom dlanu vidim zatvor, na levom ludnicu“. Svaka prorečena reč se obistinila.

Kada je Leonardin najstariji sin regrutovan 1939. godine, ona je odlučila da žrtvuje sve kako bi ga spasila od gotovo sigurne smrti. Verovala je da je za to neophodno da žrtvuje tri nedužne žene kako bi poništila majčinu kletvu. Pošto se i sama povremeno bavila proricanjem sudbine, Leonarda je u svoj dom namamila najpre Faustinu Seti, obećavši joj bogatog kandidata za brak. Kada je Faustina stigla u njen dom, Leonarda ju je najpre ubedila da svojoj porodici pošalje pismo u kojem tvrdi da je bezbedno stigla i da se vraća uskoro. Pre nego što je Faustina krenula kući, dve žene su uživale u vinu. Leonarda je svoju gošću prvo drogirala, a potom je ubila jakim udarcima sekire u glavu. Telo je isekla na devet komada i stavila ih u posudu sa masnom sodom. Faustininu krv je držala toplom u peći, a potom pomešala sa brašnom, šećerom, čokoladom, margarinom, mlekom i jajima i napravila čajne kolačiće kojima je počastila susede. Čak su se i domaćica i njen sin poslužili ovim krvavim desertom. Istom taktikom Leonarda je usmrtila Frančesku Soavi i Virđiniju Kaćopo, opersku pevačicu milanske Skale.

Završila je u loncu, kao i prethodne dve…njeno meso je bilo masno i belo; kada je trebalo da ga otopim, dodala sam malo kolonjske vode i nakon nekog vremena ključanja uspela sam da napravim divan kremasti sapun. Susedima i poznanicima sam podelila nekoliko komada. I kolačići su bili ukusniji: ta žena beše stvarno slatka.

Virđinijina snaja počela je da sumnja u njen nestanak, što je policiju uputilo direktno u Leonardin dom. La Saponificatrice je ponosno priznala sve detalje vezane za počinjene zločine i 1946. je osuđena na trideset godina zatvora i tri godine u ludnici, gde je i skončala život od apopleksije petnaestog oktobra 1970. Dok je bila u zatvoru napisala je slikovite memoare Confessioni di un’anima amareggiata (Ispovesti ogorčene duše) koji se danas čuvaju u Kriminološkom muzeju u Rimu. Njen suludi strah inspirisao je brojne knjige i predstave, poput Love and Magic in Mama’s Kitchen Line Vertmiler prikazane 1979. na festivalu u Spoletu.

Mijuki Išikava – još jedna karika u lancu čedomorstva

Hipokratova zakletva se zaturila u prevodu na japanski

Hipokratova zakletva se zaturila u prevodu na japanski

Vredna studentkinja, uzorna žena, predana babica i jedan od najvećih serijskih ubica u istoriji – sve ovo se krije iza imena Mijuki Išikave. O njenom ranom životu se malo zna. Poznato je samo da je rođena 1897. u gradu Kunitomi, da je studirala na Univerzitetu u Tokiju i da se nakon diplomiranja udala za doktora Takešija Išikavu. Na početku karijere radila je kao babica u bolnici Kotobuku, da bi nedugo potom postala njena direktorka. Mijuki je bila dobro upoznata sa zakonom i vođenjem bolnice: naime, u to vreme (četrdesete godine dvadesetog veka) abortus je u Japanu bio zakonom zabranjen, pa su mnoge porodice svoju neželjenu decu ostavljale upravo u Mijukinoj bolnici.

Pošto bi se roditelji odrekli svake brige o detetu, bolnica je morala da ih izdžrava materijalno i finansijski. Mijuki je ovo smatrala pukim razbacivanjem, jer ko još mari za neko ostavljeno derle? Zašto ga negovati i hraniti kad ono nikom ne treba? Tada je odlučila da sačuva svoj budžet na hladnokrvan način: deca su bila neuhranjena, fizički maltretirana i nezbrinuta. Procenjuje se da je Mijuki ovako usmrtila između 103 i 169 beba. Druge babice su znale za zločine svoje direktorke, u nekoliko pokušaja su je čak i prijavile policiji, ali im nisu verovali. Ne mogavši da gledaju tolike smrti svakodnevno, mnoge od njih su napustile radno mesto i ostavile Mijuki sa njenim ubilačkim porivima. Doktor Išikava je takođe pomagao svojoj ženi: vodio je njene finansije, a njegov kolega dr Širo Nakajama je pisao lažne umrlice dece. Ali, masovni otkazi babica i visok stepen smrtnosti dece konačno su naterali policiju da krene u potragu za dokazima protiv Mijuki i njenih saučesnika. Tako su dvanaestog januara 1948. na imanju porodice Išikava pronašli pet vreća sa telima beba. Daljom istragom policija je pronašla još 70 malih tela raštrkanih po različitim delovima grada. Autopsijom je utvrđeno da deca nisu umrla prirodnom smrću, već da su zanemarivana i zlostavljana. Mijuki, njen muž, i saučesnik momentalno su uhapšeni i osuđeni na 8 godina (Mijuki) i 4 godine (doktori) zatvora. Nakon samo polovine odsluženih kazni zločinci su oslobođeni. Iako je možda odgovarajuća kazna izostala, njihova zlodela iznedrila su promenu japanskog zakona o abortusu, koji je danas dozvoljen

Enrikita Marti – veštica, podvodačica i mučiteljka dece

Širok osmeh, zlatan zub, kasapinski nož

Širok osmeh, zlatan zub, kasapinski nož

Vampirica iz Barselone, kako ju je nazivala pobesnela rulja, rođena je u San Feliju de Ljobregat 1868. godine kao Enrikita Marti Ripoles. Krajem veka se preselila u Barselonu bežeći od siromaštva. U početku je radila kao služavka u bogatim porodicama, ali je ubrzo shvatila da će mnogo više zaraditi ako iskoristi svoju lepotu i zadovolji pohotne porive barselonske gospode. Uprkos njenoj reputaciji Huan Puhalo, barselonski slikar, oženio se njome 1895. godine, ali su se ubrzo razišli zbog Enriketinog posla kojeg, sasvim čudno, nije želela da se odrekne.

Za svoje žrtve birala je siromašnu, ponekad napuštenu decu. Povela bi ih svojoj kući, a potom bi se od žene koja prosi po ulicama Barselone transformisala u uredno i skupo odevenu gospođu koja posećuje kulturne ustanove i kockarnice i nudi otetu decu za seksualne usluge: skoro kao izopačena verzija Pepeljuge. Izgleda da su deca od 3 do 14 godina bila vrlo tražena u krugovima prostitucije. Kada bi deca poslužila svrsi, ubijala ih je.

Ali, podvođenje i ubijanje dece nije bio njen jedini hobi: bavila se veštičarenjem i proizvodnjom napitaka i kvazilekova od ostataka svojih žrtava. Koristila se salom, krvlju, kosom, kostima koje je pretvarala u prah kako bi napravila čudotvorne napitke, balsame i lek protiv tuberkuloze koja je tada harala gradom. Najverniji klijenti dolazili su iz najviših socijalnih krugova. Iako je sve veći broj dece nestajao sa ulica, policija nije reagovala. Enriketa bi doživotno vodila svoj posao da je nije otkrila sumnjičava komšinica Klaudija Elijas. Naime, 10.februara 1912. nestala je devojčica imena Teresita Gitart Kongost. Danima je nisu nalazili, ali se Klaudiji učinilo da ju je videla na prozoru Enriketine kuće. Glasine su dospele i do policije koja je pod optužbom da Enriketa drži živinu u stanu (što je bilo zabranjeno) započela pretres. Zatekli su Teresitu i još jednu devojčicu u stanu prepunom krvave i iscepane dečje odeće. Teresita je ispričala kako ju je Enriketa namamila nudeći joj slatkiše, a potom joj odsekla svu kosu i dala joj novo ime – Felisidad. Jednom prilikom Teresita je zatekla Enriketu kako ubija nepoznatog dečaka na kuhinjskom stolu. Osim krvave odeće u Enriketinom stanu i u još dva stana koja je posedovala policija je pronašla barem 30 dečjih tela, kao i prostoriju u kojoj je Enriketa pripremala napitke i u teglama čuvala dečje delove tela. Pilikom hapšenja, 27. februara 1912. godine, Enriketa se nije opirala: kako je rekla, to je sve bio samo posao. U zatočeništvu je pokušala da se ubije, ali su je stražari sprečili. Dvanaestog maja 1913. godine drugi zatvorenici su je pretukli na smrt, te Vampirica nije dočekala suđenje.

Sestre de Hesus Gonzales – makroi, zlostavljačice, kasapini

Mac, mac!

Mac, mac!

Zaboravite sve što ste do sada znali o meksičkom kriminalu: sestre Gonzales postavile su teško nadmašive standarde. Delfina i Marija su zajedno sa saučesnicima u periodu od 1950. do 1960. ubile preko stotinu ljudi, pretežno mladih devojaka, ali i muškaraca i novorođenčadi: Delfina, Marija de Hesus, Karmen, i Marija Luiza Gonzales Valencuela rođene su u El Saltu de Huanakatlan, Meksiko. Nesrećno detinjstvo obeležio je nasilni otac, policajac Isidro. Ukoliko bi devojke obukle nešto što je po njemu bilo neprikladno, vodio bi ih u zatvor i tamo držao nekoliko dana dok ne bi naučile lekciju. Tokom jedne svađe ubio je čoveka, zbog čega je porodica morala da se preseli u San Pančo.

Sestre su živele u neprestanom strahu od siromaštva i oca, pa su zajedničkim snagama otvorile skroman bar i počele da se bave prostitucijom. Nakon prvog bara usledili su bordeli širom Meksika. Jedan od svojih bordela kupile su od homoseksualca po imenu El Pokianći, zbog kojeg su i dobile nadimak Las Pokianćis. Svoje žrtve birale su idući od sela do sela i birajući najlepše mlade devojke, često i device, koje su imale visoku cenu među pohotnim seljacima. Sestre bi devojkama nudile posao služavke i dadilje, a potom bi ih odvele u neki od bordela, drogirale, fizički zlostavljale i primoravale na prostituciju. Neometano su se bavile svojim poslom budući da ih je štitio i pomagao vojni kapetan Kuniga, Delfinin ljubavnik.

Karmen je krajem pedesetih umrla od raka, ali su ostale sestre neometano nastavile sa svojim čudovišnim poslom. Devojkama nije bilo dozvoljeno da izlaze iz bordela, odeću i hranu morale su da kupuju od sestara, a sve ih je nadzirao i nekad i lično zlostavljao Delfinin sin Ramon „El Tepo“ Tores. Sestre su se obogatile služeći vojnike, političare i uspaljene seljane. U slučaju da bi neka od devojaka zatrudnela, bila bi prisiljena da abortira ili bi bila tučena sve dok ne bi izgubila bebu. Ako bi neku savladala polna bolest, sestre bi je ostavljale zaključanu, izgladnelu i čak bi terale i druge devojke da je tuku. Tela bi zakopali u dvorištu kuće. Međutim, januara 1964. jedna od devojaka, Katalina Ortega, uspela je da pobegne iz bordela koji je bio nalik koncentracionom logoru. Stigla je do roditelja i odmah prijavila monstruozne sestre. Policija se istog trenutka uputila na ranč Loma del Anhel i zatekla tri sestre, kao i devedeset jedno telo zakopano na imanju, među kojima je bilo i žena i muškaraca i nerazvijenih fetusa. Svaka od sestara je osuđena na četrdeset godina zatvora. Najstarija među njima, Delfina, poludela je živeći u stalnom strahu od ostalih zatvorenika. Godine 1968. jedna od zatvorenica bacila joj je kofu cementa na glavu i usmrtila je. Srednja sestra, Marija Luiza, umrla je u zatvoru 1984. a stražari su je našli napola izjedenu od pacova. Najmlađa sestra Marija de Hesus jedina je odslužila kaznu, udala se i živela mirno do sredine devedesetih.

Ilustracija i grafička oprema teksta: Miloš Bogdanović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *