Kucijev Fo: zašto žene ne treba terati sa brodova

Šta se dešava kada žena upadne na čika-Robinzonovo ostrvo i preotme mu priču? Gužva na „pustom” ostrvu nikako nije dobra ideja – a naročito ako se vaša cimerka zove Suzan Barton.

Navodno ostrvo na koje se iskrcao Aleksandar Selkirk, istorijski Robinzon koji je poslužio kao inspiracija Defou. Danas sjajan turistički mamac. Preuzeto sa: www.cruisingexcursions.com

Navodno ostrvo na koje se iskrcao Aleksandar Selkirk, istorijski Robinzon koji je poslužio kao inspiracija Defou. Danas sjajan turistički mamac. Preuzeto sa: www.cruisingexcursions.com

Da li je i junakinja junak?

Pogledajmo još jednom Robinzona Krusoa – ako malo razgrnemo konvencije, shvatićemo da ovde i te kako nešto ne štima. U centru priče je beli muškarac protestantske veroispovesti, pripadnik srednje klase koja u vreme kolonijalnih osvajanja grabi svojih pet minuta. Na novoj teritoriji bilo je lako pripojiti koje parče zemlje, nakačiti koju titulu, a bogami i novu socijalnu poziciju. Ovakav tipični predstavnik svoga soja, Robinzon dobija „svoje” ostrvo, i ubrzo, posle par početnih, reda-radi, neugodnosti, ovladava njime – i to simulacijom civilizacijskog evolutivnog toka. Ako pažljivo pratimo veštine kojima on ovladava, primetićemo da grnčarija dolazi posle zemljoradnje i stočarstva, a kao konačna „veština” – pripitomljavanje i vaspitavanje roba Petka, što otvara posebno delikatno, i nikad démodé, rasno pitanje.

Plemeniti Robinzon prihvata majmunoliko stvorenje koje bi trebalo da je Petko. Preuzeto sa: www.guanyinmiao.wordpress.com

Plemeniti Robinzon prihvata majmunoliko stvorenje koje bi trebalo da je Petko. Preuzeto sa: www.guanyinmiao.wordpress.com

Robinzonijade kao svojevrsne fanfikcije – (znate ono kad vam se osladi čitanje, te šta vam ima sedam knjiga Harija Potera, i naravno napišete još sedam) – predstavljaju širok korpus literarnih rimejkova knjige Danijela Defoa Robinzon Kruso. Prvenstveno dečačka fantazija, izolacija i preživljavanje u divljini, gde se afirmišu predatorske vrednosti poput snage, izdržljivosti, manuelne veštine i upornosti, ipak je zaintrigirala i mnoge devojčice – te se moramo zapitati, ima li ovde mesta i za žensku suknju?

"Gle kaki si! Hohoho!" Preuzeto sa: www.davidlister.deviantart.com

„Gle kaki si! Hohoho!” Preuzeto sa: www.davidlister.deviantart.com

Otuda govorimo o ženskim robinzonijadama – u ovom žanru, žena mora biti autor, ili bar glavni lik. Autorke su često anonimne, što utvrđuje prevashodno mušku dominaciju u ovom žanru, te bismo za ženske robinzonijade lako mogli odbaciti kao „ženska posla”  – a ni same junakinje, u početku, nisu preterano inspirativne . U muškim robinzonijadama žena je obično bila seksualni objekat koji omogućava razmnožavanje na pustom ostrvu, te kao rezultat dobijamo romantične idilične heroine koje, premda bačene na pusto ostrvo, ipak ne mogu da prežive bez jake muške mišice.

Tipično, ženske robinzonijade nastajale su spontano – na primer, jednom krađom, pardon prevodom – Izabela Montoli, francuska spisateljica iz 19. veka, „samo” je prevela već postojeću robinzonijadu švajcarskog autroa Džona Davida Visa Švajcarski Robinzon. Prevodu su se „potkrale” male intervencije. Kako se švajcarska robinzonijada svodila na pedagošku mantru koju je otac plasirao svojim sinovima u divljini, u prevodu odjednom iskrsavaju devojčice, njihova majka – i kolektivno venčanje sa veličanstvenim sentimentalnim šmekom, koji je tada bio u modi.

Diznijeva ekranizacija "Švajcarskog Robinzona". Preuzeto sa: www.earlyamericanbestsellers.brogspot.com

Diznijeva ekranizacija „Švajcarskog Robinzona”. Preuzeto sa: www.earlyamericanbestsellers.brogspot.com

Kako su u 19. veku autorska prava bila širok pojam, zgodan za zloupotrebu, Izabela Montoli je spontano počela žanr, iako i pre nje postoji mnoštvo anonimnih autorki. Tako, već u osamnaestom veku naziru se neke glavne crte žanra – npr. junakinje su žene koje se oblače u muško odelo, i formalnom promenom svog identiteta prisvajaju ono što im je rođenjem oduzeto: sva zabava avantura i potucanja po svetu. Ovde se otvara prostor za pikantne ljubavne dogodovštine, sa zamenom uloga, kako seksualnih, tako i rasnih i klasnih,  recimo u Ostfrieflldndische Robinsoni, još jednoj anonimnoj nemačkoj robinzonijadi.

Tu su i avanturistkinje koje drsko prisvajaju muške obrasce zabave i maštaju o devojaštvu nesputanom patrijarhalnim normama, kao i supruge u begu od bračnih obaveza i stereotipnih uloga, a koje su često, u imaginarnom azilu, stvarale utopijske matrijarhate sa idealima harmonije, jednakosti, međusobnog razumevanja i socijalne pravde, kao odgovor na muško striktno društvo (anonimne nemačke ženske robinzonijade iz 18. veka). Jasno je da se žanr konstituiše oko ženskih nekonvencionalnih ličnosti opasnog integriteta.

Korice ženske robinzonijade "Ema" koje pokazuju bezbrižnu curu u džungli. Preuzeto sa: www2.hf.uio.no

Korice ženske robinzonijade „Ema” koje pokazuju bezbrižnu curu u džungli. Preuzeto sa: www2.hf.uio.no

Tradicija robinzonijada traje već skoro tri veka – samo ženskih robinzonijada naučnica A. B. Roning pronašla je blizu stotinu. Naravno, i ovaj hiroviti žanr morao je proći vrednosnu probu ništa manje provokativnog postmodernizma – a rezultat je urnebesna robinzonijada pisca iz Južnoafričke republike, Džona Maksvela Kucija – Fo.

Književni brodolom

Ko je čiji neprijatelj u Kucijevom Fou? Određena trvenja očigledna su od samog početka. Na pusto ostrvo kojim je kao najdražom „svojinom” suvereno vladao Robinzon Kruso nasukala se jedna hrabra osamnaestovekovna dama, Suzan Barton. Izbačena sa broda kojim su upravljali muškarci, kao ljubavnica svrgnutog kapetana-utopljenika, ona zatiče ostarelog, lenjog i dokonog Robinzona, kome, suprotno kanonu, ne pada na pamet da privređuje, proizvodi i uređuje – a „uzgaja” samo svog roba Petka. Ni Petko baš nije onaj stari: ćudljiv, neprijateljski nastrojen prema svima sem prema svom gospodaru Robinzonu – prema kome ima sve divne stare pseće manire odanosti. A da sve bude jednostranije – Petku je odsečen jezik. Vrlo simptomatično, naročito ako imamo na umu da je Kuci pisac iz Južnoafričke republike – šta će kolonizovanom crncu jezik, kada svu njegovu volju već ispoljava gospodar?

!Kokoška ne razume zašto je ovo izašlo kada je guglala "female robinsonades". Preuzeto sa: www.mechanteanemone.wordpress.com

!Kokoška ne razume zašto je ovo izašlo kada je guglala „female robinsonades”. Preuzeto sa: www.mechanteanemone.wordpress.com

Da li je ovo neki književni deža vi – pa Suzan Barton nam je i te kako poznata. Kada je Kuci u pitanju, zabave nikad dosta – spajao je različite Defoove priče (Robinzon Kruso + Mol Flanders + Roksana), pri čemu uvek ostaju zjapeće rupe usled zbrkanih kolaža – a i usled posebnog, ništiteljskog postmodernističkog duha koji voli da sve izvrće na problematična naličja. Shodno tome, biće da se Suzan „nasukala” i u ovaj roman, i to iz jednog drugog Defoovog romana – Mol Flanders. U pitanju je avanturistička priča o „dami” koja je bila dovolno drska da u 18. veku živi slobodarski – naime, Mol Flanders je prostitutka. Takva opasna cica morala je uzbuditi celo ostrvo – međutim, ovde se samo beskrajno smorila jer se u ovoj zabiti ništa ne radi. Carstvo lenjivaca, kakvo se samo poželeti može – nema čuvenih Robinzonovih pronalazaka, domišljatih intervencija u prirodi, autentičnog domaćinstva, pošteno, nema ni domaćinstva, već je sve sklepano koliko je neophodno da se preživi. Čak i romansa kojoj se otvaraju sva rajska vrata – čovek i žena sami u prirodi, dok se Petko, naravno, ne računa – ostvarena je samo jednokratno, i Robinzon ubrzo gubi interesovanje i za Suzan.

Bros before hoes. Preuzeto sa: www.it.wikipedia.com

Bros before hoes. Preuzeto sa: www.it.wikipedia.com

Ovaj senilni i sumorni Robinzon izneverava, te i poništava kanon belog kolonizatora, koji pohlepno prisvaja nove teoritorije – iako sujetno vlada ostrvom, Robinzon nema nikakve civilizacijske ambicije, a razbijanje glave oko evolucije i prosperiteta  njemu bi bila teška gnjavaža.
Ova zamorna i depresivna priča razbija se kada se na horizontu pojavi brod – i Suzan, brže-bolje utekne, ali nasamari Robinzona i Petka te ih povede sa sobom – a Robinzon umre na brodu od žala za „svojim” ostrvom. Jasno nam je da je on ovde sasvim sporedna ličnost – kao što su nas dobro naučile španske serije, glavni likovi nikad ne umiru.

U nedostatku boljih ilustracija jednostavno ćemo odmarati oči na golišavim Robinzonima. Preuzeto sa: www.tvtropes.org

U nedostatku boljih ilustracija jednostavno ćemo odmarati oči na golišavim Robinzonima. Preuzeto sa: www.tvtropes.org

Ponovo srećno zbrinuta u centru sveta za osamnaestovekovno kolonijalno vreme – Engleskoj, Suzan kao prva žena-brodolomnica pokušava da zaradi neki dinar na svojoj avanturističkoj priči. Ali, nova prepreka je gotovo epska – Suzan ne može da piše. Ne u doslovnom smislu, već stvaralačkom. Kao što Petko kao crnac ne može da govori, jer je jezik i nepotreban za usluge koje on pruža, tako ni Suzan kao žena ne može da piše – stvaranje nije odlika poslužnih bića koja čiste, kuvaju i peru. Sada se Kucijev Fo otkriva kao priča o marginalizovanim pojedincima, koji ne pripada zvaničnoj kulturi osamnaestog veka – vremenu kolonijalne pohote kada vladaju beli muškarci, najbolje Englezi.

Evidentno, Suzan je i te kako sposobna da preskoči konvencije koje je sputavaju – u to ime, ona unajmljuje agenta-pisca koji je afirmisan – Foa. Tipično postmodernistički Defo se zaista pojavljuje u svojoj priči koja je, slično kao što to Suzan čini sa Robinzonovom, od njega preoteta. Ipak, i sam Defo mora biti malo „defektan” – oduzeta mu je njegova plemićka zakačka „de”, što je ironično poigravanje sa poznatim Defoovim aristokratskim ambicijama.

Zašto Suzan ne može da stvara poznato je feminističko pitanje ženskog pisma, predočeno još u eseju Virdžinije Vulf – Sopstvena soba. Gde žena piše? Muškarac piše u radnoj sobi, ali žena nema takvu udobnost – njen radni prostor je cela kuća, najčešće zajednička dnevna soba. Ometači koji se isprečuju pred ženom koja piše su ne samo mnogobrojni već i svakodnevni te i banalni. Utoliko otežano, žena mora lukavstvom da ostvari svoje stvaralaštvo – pomalo ironično, i Kuci nam to predočava u Fou. Suzan piše pisma na poslužavniku, dakle na klasičnom ženskom alatu iz domaćinstva koji simbolizuje servilnost. U drugoj situaciji, Suzan piše u Foovoj radnoj sobi, za njegovim stolom, njegovim perom i na njegovom papiru – dakle, ona lucidnim lopovlukom prisvaja mušku radnu poziciju, i time pretenduje da postane autohtoni stvaralac – ali na svoj način.

Malo animiranih golišavih Robinzona. Preuzeto sa: www.prashantb.wordpress.com

Malo animiranih golišavih Robinzona. Preuzeto sa: www.prashantb.wordpress.com

Sve uloge koje su Suzan date, supruga, ljubavnica i muza, klasične su osamnaestovekovne rodne stereotipne pozicije koje su ženi preostale od muške kolonijalne pohote. Ipak, ona ih štedro koristi – postaje ljubavnica kapetana, jer jedino tako, izgleda, može da razbije „baksuz” žene koja boravi na brodu, predstavlja se kao Robinzonova supruga da bi nasledila njegovu priču  – a u krajnjoj liniji, da bi malo pogurala Foov rad na njenoj priči, postaje njegova muza, odnosno ljubavnica. I pored svih manjkavosti Suzan kao autorke, često se provuče neka britka misao – poput one da bi ona mogla da stvara da postoje muške muze. Možda je ovo Kucijev ironični odgovor na pitanje ženskog pisma – naravno da žene ne mogu da stvaraju kad nemaju klasični izvor inspiracije prilagođen za njihove potrebe – muške muze!

Ili je ipak dovoljno golišavih Robinzona? Preuzeto sa: www.wallbasehq.net

Ili je ipak dovoljno golišavih Robinzona? reuzeto sa: www.wallbasehq.net

Ipak, Suzan problematizuje ove pozicije „do koske” – supruga samo po potrebi, ljubavnica je po inerciji koja joj je ostala od Mol Flanders, a muza pomalo parodično, bez neophodne metafizičke osnove. Ipak, do kraja priče, ona ne ostvaruje svoje ambicije – ovo nije pitanje samog ženskog pisma ili žene u 18. veku, već postmodernističkog dela koje sve izvrće i ismeva. Tako se ozbiljna pitanja o ženskom statusu u 18. veku, problematizuju i ironišu, ali završavaju u bizarnom epilogu van svake referencijalnosti.

Whose foe is Mr. Foe?

Na kraju, ko je čiji neprijatelj ovde? Da li je Suzan kao žena neprijatelj koji krade priču? Ili je Defo pomalo neprijatelj svih – naročito marginaliaca koji ne potpadaju pod profil belog kolonozatora srednje klase? Čini se da Kuci, kao pisac iz Južnoafričke republike, piše u odbranu svih skrajnutih – i rasno i polno i klasno. Ipak, njegova odbrana, u skladu sa postmodernističkim duhom, malo je uvrnuta, i možda nam izmakne poenta. Ali kada je u pitanju žena kao stvaraoc i glavni lik, jasno je šta nam je Kuci ironično i cinično natuknuo – u 18. veku, žena ni za živu glavu ne može biti stvaralac. A ni sve avanture, ni ludosti pa ni dovijanja, neće pomoći. Potrebno je nešto radikalnije.

Upravo ženske robinzonijade koje su nastajale posle 18. veka, kada su uglavnom autorke bile anonime, možda kriju rešenje – nešto poput one „slučajne” omaške gospođe Izabele. Ako nema žena u književnosti, lepo ih ugurajte u „mušku” priču! Ili još bolje, stvorite svoj žanr – ženske robinzonijade! I izmaštajte sebi pravedniji i uzbudljiviji svet – pa čemu književnost služi! 

Sudbina ženskih robinzonijada upravo je u tome – u stalnom preispitivanju pozicije ženskih stvaralaca, u kanonskim, prevashodno muškim žanrovima, ali na nov način, sa svojim heroinama, i na novom pismu. Ipak, pitanje ostaje – da li žena može da se ostvari, i još ludo zabavi u „dečačkoj” fantaziji o pustom ostrvu? Brojnost ženskih robinzonijada možda najbolje govori da nikako nije u pitanju jalov posao. Ili bar da su žene počele i previše da vrdaju lepo utanačenim pravilima. Pogledajte samo šta se desi kad ih oterate sa broda – osvoje vam i ostrvo, i priču a i poneko srce! Ne valja!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *