Sankcije na seks: istorijski pregled

Pregled svega što je zapadna civilizacija mislila o testisima, misonarki i impotenciji u poslednje 4000 godina dokazuje da seks često nije jednostavna stvar.

Otkako je sveta i veka, ljude ne zanima samo onaj seks u koji se sami upuštaju, već i za one u svojoj okolini žele da znaju – ko, kad, s kim, i kako. Naravno, puka informisanost nikad nikome nije bila dovoljna: popularan sport je i odlučivanje o tome s kim, kad i kako bi ljudi trebalo da se krešu, a neretko i kažnjavanje onih koji se seksom bave nepravilno.

Kultur!Kokoška predstavlja hitar pregled zakona o seksu koji su nastajali i nestajali u protekle četiri hiljade godina zapadne civilizacije – od ranih društava Plodnog polumeseca, do prosvećenog dvadesetog veka, i tako otkriva korene mnogih predrasuda i običaja koji postoje i danas.

Seks i čistota

Dok su muškarci raspravljali o šunki, žene su, kao i uvek, trčale poljima obučene isključivo u bele i divile se čudnoj plavoj tečnosti.

Dok su muškarci raspravljali o šunki, žene su, kao i uvek, trčale poljima obučene isključivo u belo i divile se čudnoj plavoj tečnosti.

Ideja o seksu kao o „prljavoj” raboti nije nimalo nova – određeni elementi polnosti smatrali su se nepoželjnim još od pravremena. Jedna od njih je, očekivano – menstruacija. Od drevne Indije do srednjevekovne Evrope, seks sa ženom koja krvari zabranjivan je bilo zbog nečistote, bilo zbog opasnosti po muškarčevu dobrobit; svaka kultura imala je svoje rituale „izlaska” iz perioda nečistoće, kao i ograničenja predmeta koje žena sme ili ne sme dodirivati tokom njega. I ako mislite da su ovakve sujeverne gluposti stvar jako davne prošlosti, varate se. Kasne 1878. ugledni The British Medical Journal objavljivao je iscrpni niz pisama u kojima se posve ozbiljno raspravljalo o mogućnosti da se šunka ukvari ako je dodirne žena koja menstruira.

Drugi tip „nečistog” odnosa je incest, koji se često smatra univerzalno nedopustivim, a većina savremenih društava ima i stroge zakone koji takve odnose kažnjavaju. Međutim, kako to već s ljudskim rodom biva, to nije uvek bio slučaj: u starom Egiptu, kao i u Persiji, brakovi između veoma bliskih srodnika – braće i sestara, ili čak očeva i kćeri – smatrani su ne samo prihvatljivim, već i velikim blagoslovom koji garantuje porodičnu sreću. Međutim, kao što svedoči mit o caru Edipu, većem delu Evrope egipatska shvatanja bila su veoma daleka – praksu sklapanja brakova sa rodbinom Rimljani su se trudili da ukinu od trenutka kada su tamo kročili, i nakon određenog vremena su i uspeli.

Vestalke oko ognjišta

Vestalke oko ognjišta

Edipova tragična sudbina nam pomaže i da shvatimo zašto su „nečistote” i njihovo kažnjavanje bili toliko bitni: naime, njegov incestuozni odnos sa majkom nije naškodio samo njemu, već je doneo nesreću čitavom gradu. U staroj Grčkoj, kao i u mnogim drugim istorijskim okolnostima, seksualna pogreška pojedinca posmatrana je kao direktna pretnja čitavom društvu. Jedan od živopisnijih primera toga su rimske Vestalke, sveštenice boginje Veste koje su u svom hramu održavale svetu vatru na kućnom ognjištu samog Rima. Njihova zakletva na doživotno devičanstvo predstavljala je zalog uspeha i bezbednosti grada, te su najčešće bile okružene najvećim počastima. Međutim, ako bi njihova „čistota” bila narušena zločinom koji je, pošto su Vestalke bile simbolički srodne svim muškarcima Rima, bio tretiran kao incest, posledice po grad bi bile užasne, a neoprezna sveštenica surovo kažnjena živim ukopavanjem u podzemnu grobnicu. Tek je šačica Vestalki ikada bila osuđena za ovaj strašni zločin – ali, s obzirom na ukorenjeno verovanje da rimski prosperitet zavisi upravo od njihovog devičanstva, ne čudi da je većina presuda za incestum donesena u vremenima političkih kriza ili ratnih poraza.

Po pravilu, svako drevno društvo imalo je bar jednu vrstu seksa koja se smatrala nečistom; međutim, hrišćani su odlučili da batale dvoumljenje oko izbora željene nečistote, i grešnim proglase polni nagon u celosti i kao takav – dobrim delom zbog toga što su želeli da se razlikuju od grešnih pagana koji su ih okruživali. Naravno, hrišćanstvo nije prva religija koja je propovedala potpunu askezu kao idealan način življenja, ali jeste prva i jedina koja je vremenom stekla ogromnu razinu političke i društvene moći u Evropi od cara Konstantina naovamo, i tako svojim moralnim nazorima oblikovala zapadno zakonodavstvo. Tako je, na primer, muško devičanstvo u prehrišćanskim društvima zvučalo kao apsurdna ideja, a žensko devičanstvo bilo poželjno isključivo iz ekonomskih razloga; sledbenici Hrista su, pak, povezali fizičku „čistotu” sa duhovnom, i uzdržavanje od seksa – neretko čak i u braku – videli kao put ka zagrobnom spasenju. Ova verovanja izgrađena su na čvrstom temelju jevrejskih pravila o seksu kao strogo reproduktivnoj stvari – Stari zavet je prvi sveti tekst koji masturbaciju („prosipanje semena”), homoseksualnost i zoofiliju osuđuje užasnim božanskim kaznama, pa na vekovima homofobije koji su usledili imamo da zahvalimo upravo njima. Nakon vladavine cara Justinijana, koji je hrišćanske principe učinio zakonima države, došlo je prilično tmurno vreme za sve ljubitelje dobre stare jebačine.

Pa dobro bre, Jakove, nisi i glavom morao.

Pa dobro bre, Jakove, nisi i glavom morao. (Na slici Gistava Dora, Isak blagosilja sina Jakova nakon položene zakletve na stegnima)

Naravno, nasuprot nečistim stvarima morali su postojati i one koje se ljubomorno čuvaju kao svete – a u patrijarhalnim društvima to su, predvidivo, bile muške genitalije. Na primer, zakon Srednjeg asirskog carstva (1450-1250 p.n.e.) testise štiti na sledeći način.

Ako žena u svađi povredi muškarčeve testise, da se odseče jedan njen prst. I ako ih lekar poveže pa drugi testis koji je pored bude inficiran ili mu na drugi način bude učinjena šteta; ili ako ona u svađi povredi drugi testis, da se unište oba njena oka.

S obzirom na to da je Biblija nastala nedaleko od Asirskog carstva, ne čudi to što i ona sadrži već nimalo originalan zakon koji propisuje odgovarajuću kaznu ženama koje povređuju testise. Uopšte, testisi su Jevrejima prilično bitni: gde god u Starom zavetu vidite scene zakletvi koje se polažu sa rukom na očevim „životodavnim stegnima”, pa… sad znate šta su „stegna”, i možete biti uvereni da su odista životodavna, pa su biblijski praoci grabili su svoje očeve za njih kako bi njihova reč bila shvaćena ozbiljno. Nema na čemu – svesni smo da je ovo informacija koju baš svi žele da znaju.

Preljubnice i preljubnici

Još u ranim mesopotamskim kraljevstvima – a bolje reći, čim su ljudi poželeli da poseduju više stvari nego što se može odneti u grob – došlo je do želje da se ta gomila stvari nekako sačuva, pa su izmislili nasleđivanje. Naravno, imovinu nije mogao da nasledi bilo ko – morao je to biti sin prvobitnog vlasnika, koji se prethodno imao nekako roditi, odgajiti, i biti provereno baš njegov. Ovo su bile loše vesti za žene, čije su reproduktivne osobine tako postale ekonomski resurs; njihova seksualna aktivnost pažljivo je kontrolisana – od devičanstva pri udaji, do vernosti u braku. Za razliku od muških neverstava, koja su mahom prolazila nekažnjeno, stari narodi imali su tendenciju da ženu proglase odgovornom za „zavođenje” ljubavnika, i kazne je veoma surovo. U ranim društvima Plodnog polumeseca, život razotkrivene preljubnice bio bi jako kratak, i jako, jako neprijatan.

Srećom, prosvećeni grčki gradovi-države odmakli su od surovih ubistava karakterističnih za Mesopotamiju; Atina, grad zaljubljen u javna suđenja, preljubama se naročito zabavljao, a Drakonski zakonik iz 620. p.n.e. predviđao je obavezan razvod u slučaju preljube, kao i javno ponižavanje preljubnice. Što se tiče ljubavnika, njega je oštećeni suprug mogao javno istući bodljikavom ribom, nabiti mu rotkve u anus, ili mu pak izdepilirati stidne dlake, poistovetivši ga na taj način sa ženom. Ubistvo ljubavnika bilo je legitimno samo u slučaju da je uhvaćen tokom seksa – i to uz dovoljan broj slobodnih muškaraca koji o tome mogu da posvedoče pred sudom.

Zapažen je slučaj izvesnog Eufileta, verovatno najdražesnijeg rogonje antike, koji je mesecima uspevao da ne primeti da ga žena vara sa ženskarošem Eratostenom iako je ovaj drsko dolazio pravo u sobu gde je ona „čuvala bebu”. Jednom takvom prilikom, lukava supružnica uspela je da „šaljivo” zaključa Eufileta u njegovoj sobi, provede noć sa švalerom u prostoriji ispod, a ujutru se pojavi našminkana, sa objašnjenjem kako je „išla do komšinice da raspiri vatru u detetovoj svetiljci”. Eufilet ništa nije posumnjao – nije isključeno da je bio budala. Saznao je tek kada mu je neka od Eratostenovih ozlojeđenih ljubavnica otkrila o čemu se radi. Iako razjaren, morao je da sačeka da se preljubnici opet sastanu, pa obiđe pola Atine pažljivo prikupljajući svedoke; tek posle ovog neophodnog rituala mogao je mirne duše da upadne u ženinu ložnicu i ljubavnika joj ubije na mestu. Kako bi Eufilet izbegao kaznu za ubistvo, čestiti Atinjani koji su ga pratili te večeri morali su posvedočiti da je Eratosten bio „još kraj Eufiletove žene”, ili „stajao na krevetu” – odnosno da dokažu da je seksa bilo van svake sumnje. Eufiletova žena, kao ni druge Atinjanke, nije imala pravo da svedoči na sudu – za razliku od muškaraca, od kojih se očekivalo da vode vrlo buran javni život, životi njihovih zakonskih saputnica bili su učmali, zatvoreni u četiri zida kuće, i svedeni na rađanje. Nije ni čudo što su Atinjani mahom bili skloniji heterama – prostitutkama, često ropkinjama, koje su bile obrazovanije i za raspravu i za zabavu, pa su mogle da ponude daleko više od „čestitih” žena.

Uostalom, biti žena u Grčkoj je bilo najbolje u Sparti, gde je odnos prema bračnoj vernosti bio daleko popustljiviji, jer žena nije rađala sinove mužu, već ratnike državi. Dokle god je zdrave dece bilo, spartansko zakonodavstvo nije mnogo zanimalo čija su; štaviše, nije bilo neuobičajeno da starac zamoli mladića da „pomogne” njegovoj supruzi da začne zdravije dete, ili da suprug u braku bez dece, uz dozvolu supruge, „pomogne” nekoj drugoj. Spartanci su takođe verovali da se najenergičnija deca rađaju iz strastvenog seksa, pa su dobronamerno gledali na zdravu, hoćnu jebačinu. Kultur!Kokoška zbog ovoga dobronamerno gleda na Spartance.

Hrišćanski brak, hrišćanski seks

Ovako prosta logika, naravno, nije našla svoje mesto u eri hrišćanstva, koje je više no ijedno staro društvo vezivalo način stupanja u vesele odnose sa kvalitetom ličnosti i zagrobne budućnosti. Još od svojih ranih dana, Crkva je zabranjivala bilo kakav seks osim bračnog, i to isključivo u staroj dosadnoj misionarki, bez dodatnih pipkanja i razvratnih poljubaca; a kako čak ni Crkva nije bila toliko naivna da misli da to pravilo svi poštuju, javila se potreba da se za sve devijantne oblike seksa propiše odgovarajuća količina pokajništva. Broj Očenaša i dana posta potrebnih za svaki pojedinačni prestup beležio se u naročite pokajničke knjige, koje su u srednjem veku cirkulisale čitavom Evropom, i služile kao priručnici sveštenicima u ispovesti. Međutim, od življa se nije očekivalo da sami znaju šta je greh a šta ne – za svaki prestup je trebalo pitati ponaosob. „Jesi li opštio sa svojom, ili kakvom drugom ženom, otpozadi, kao psi?” upitao bi, između ostalog, jedanaestovekovni sveštenik, sledeći uputstva jedne takve knjižice. Za žene je isti priručnik preporučivao propitivanja o afrodizijacima, lezbijskim odnosima, zoofiliji, masturbaciji, abortusima, i gutanju muškog ejakulata. Očekivano, redovno nabrajanje svih mogućih seksualnih perverzija davalo je ljudima interesantne ideje, o čemu je 821. godine zabrinuto pisao Teodulf Orleanski.

Mnogo je grehova ubeleženo u pokajničkim knjigama koje nije uputno da čovek zna. Stoga, sveštenik ne bi trebalo da ga propituje o svemu, da se ne bi možda desilo da ga, pošto ode, đavo natera da počini neki od zločina za koje ranije nije ni znao.

Iz istih razloga je papa Nikola I uskoro zabranio sveštenicima u Bugarskoj da čak i pokazuju prostom življu svoje priručnike.

Ma koliko sumorno zamišljeno, zadovoljavanje seksualnih potreba u braku bilo je obavezno, jer se seksualni nagon smatrao nezaustavljivim, a njegovo ispunjavanje u braku najmanjim zlom. Ako bi jedan od supružnika odbio da vrši „bračnu dužnost”, drugi je imao pravo da se žali crkvenom sudu i traži prisilno ispunjavanje dužnosti, ili čak razvod braka. Tako, muž je radi ispunjenja tog duga bio u obavezi čak i da ode sa suprugom u koloniju gubavaca ako bi se razbolela od lepre. Takođe, ako bi žena tražila seks u vreme menstruacije – kada je inače bio strogo zabranjen – muž je bio u obavezi da joj ipak udovolji, ukoliko bi sumnjao da bi u suprotnom ona zadovoljenje potražila na drugi, grešniji način. Srednjevekovna priča o jednom srpskom svešteniku savršeno odražava ozbiljnost supružničke odgovornosti za partnerove seksualne grehe:

Na veče Velike subote (kada je seks zabranjen), jednog je sveštenika mučio demon pohote. Pamteći pravilo o uzdržavanju, njegova je žena odbila da mu zadovolji nagone. Stoga je sveštenik otišao u štalu i žudnju olakšao s kravom. Sledećeg dana, tokom uskršnje službe, crkvu su napala mnoga jata ptica. Sveštenik je naredio da se vrata i prozori zatvore kako bi ih zaustavio, i u suzama ispovedio svoj greh pred pastvom. Sveštenik i pastva onda su otvorili vrata, i bilo im je dozvoljeno da odu nepovređeni. Ali kada je napolje izašla sveštenikova žena, ptice su se obrušile na nju i rastrgle je.

Sasvim drugačiji problem, međutim, predstavljala je impotencija — situacija u kojoj supružnik nije samo odbijao, već fizički nije bio u stanju da pruži zadovoljenje nagona. U takvim slučajevima, Crkva je čak dopuštala i razvod braka; ali naravno, optužbe su prethodno morale biti temeljno dokazane. U pomoć časnom sudu priskakale su tada prostitutke, koje bi dale sve od sebe da opovrgnu supruginu optužbu. U slučaju izvesnog Džona, službena kurva svedočila je da je:

…obnažila dojke, i rukama ugrejanim kraj vatre gladila i trljala penis navedenog Džona… i tokom čitavog vremena goreopisanog navedeni je penis ostajao jedva tri inča dugačak… ostajući takav bez da se poveća ili smanji.

Prostitutke su strogo izgrdile sirotog Džona što se „usudio da se oženi mladom ženom, prevarivši je tako, jer nije umeo da je valjano opsluži”. U jednom drugom slučaju, u petnaestovekovnoj Italiji, izvesni je Nikolo poveo sa sobom u bordel pisara, sveštenika i svog šefa, gde je stao da se prilježno, sa čak dve žene, brani od optužbi za impotenciju. Naposletku je, zabeleženo je uredno, obrisao svoj ejakulat o pisarove šake; njegova žena, pretpostavlja se, nije dobila pravo na razvod.

Hrišćani

Sveti Srđ i sveti Bak pominjali su se u ceremoniji „duhovnog spajanja” kao uzori istopolne ljubavi po Hristu

Pri ovolikoj strogoći regulisanja odnosa unutar braka između muškarca i žene, čovek bi pomislio da gej brakovi srednjevekovnom življu nisu ni padali na pamet. Čovek bi se, međutim, prevario: konzervativni rani srednji vek dao nam je najbližeg fosilnog srodnika istopolne zajednice u vidu „duhovnih bratstava” koja su omogućavala „bliskim prijateljima” da podele sudbinu i imovinu. Obred kojime se ovo bratstvo sklapalo bilo je teško razlikovati od tradicionalnog braka: par se rukovao desnom rukom pred oltarom, pojale su se bračne molitve, a feštu je krunisao i svečani poljubac. Evo jedne od liturgija koje su mogle biti pročitane ovakvom prilikom.

O Svemoćni Gospode, dao si muškarcu da bude prvi stvoren po Tvome Liku darom besmrtnog života. Učinio si da vežeš kao braću ne samo prirodom, već i duhovnom vezom… Blagoslovi Sluge Tvoje da, iako prirodom nesjedinjeni, budu sjedinjeni vezama ljubavi.

Naime, istopolna „duhovna” ljubav i istopolno seksualno opštenje posmatrane su kao sasvim odvojene stvari, i iako je ovo drugo strogo zabranjivano, ono prvo je priznavano. Crkvi je trebalo neko vreme da skonta da su ovako sjedinjeni muškarci katkad stupali i u seksualne odnose, pa je svete ceremonije bratimljenja prestala da sprovodi tek u trinaestom veku, a slični sekularni ugovori opstali su još do šesnaestog veka.

Kao i uvek u patrijarhalnim društvima svuda, postojanje bilo kakve duhovne veze između dve žene bilo je žalobno ignorisano. Osim, naravno, ako su koristile „pomagala” da oponašaju penis – gotovo univerzalno u Evropi, kazna za takvo ponašanje bila je smrtna.

Seks i nauka

Od Francuske revolucije naovamo, zapadni nazori o seksu postajali su sve manje zabrinuti za sudbinu besmrtne duše kad ode Bogu na istinu. To, međutim, nije značilo i brzu smrt duboko ukorenjenog hrišćanskog morala; predrasude i zablude mahom su opstale, samo prerušene u ruke „prirode” i „nauke”. Masturbacija, na primer, više nije zabranjivana jer je grešna, nego jer su lekari smatrali da vodi do teških mentalnih poremećaja kod onih koji je često praktikuju; kao rešenja, sve razvijenija medicina nudila je zatvaranje u ludnice, ili čak hirurško ušivanje kožice penisa koje bi masturbaciju (ali i mnogo štošta drugog) učinilo nemogućim. Uprkos tome, do nekih promena u moralnim nazorima je došlo – a jedna od žalosnijih je iznenadna ideja o ženama kao o malne bestelesnim bićima koji seksualni užitak nije svojstven niti potreban; srednjevekovne pohotljivice koje su zahtevale seks čak i kad omatore i poružne, ili čak i kad imaju menstruaciju, netragom su nestale. „Nezadrživa” seksualna želja odjednom je postala nešto što je biološki, „prirodno” svojstveno isključivo muškarcima, a „bračni dug” isključivo nešto što muškarci treba da dobiju od svojih inače potpuno nezainteresovanih žena; nažalost, ostaci ovih stereotipa u velikoj meri osećaju se i danas.

U veoma retkim slučajevima, ova diskriminatorna pretpostavka išla je ženama na ruku. Gospođice Merien Vuds i Džejn Piri, koje su držale školu za devojčice u Škotskoj, bile su optužene 1811. godine za „nedolično i zločinačko” ponašanje: naime, jedna od učenica uhvatila je gospođicu Vuds kako dolazi u krevet gospođice Piri i, popevši se na nju, kreće da „trese” krevet. „Oh, da, draga!” stenjala je gospođica Piri u zanosu. Nakon ove optužbe, zgroženi roditelji povukli su kćeri iz internata, i par nastavnica izgubio je svu imovinu. Međutim, tužile su za klevetu, i na sudu uspele da dobiju – jer je sudija, Lord Medoubenk, smatrao da je seksualni odnos između dve žene naprosto biološki nemoguć.

Ako su muškarac i žena u krevetu zajedno, može se pretpostavljati da je došlo do seksualnog čina. I možda, čak, ako su muškarac i muškarac u krevetu zajedno bez preke potrebe, često se može zaključiti da je bilo protivprirodnih namera. …Kada je žena u krevetu sa drugom ženom ne postoji nikakva mogućnost takvog zaključka. Takav je poredak prirode, kao i društva u njegovom trenutom obliku. Ako žena zagrli ženu, nikakav zaključak iz toga ne sledi.

Kao i uvek, upad muškog lika kvari odličnu zabavu.

Kao i uvek, upad muškog lika kvari odličnu zabavu.

Sud je dopustio, doduše, da postoje pojedine žene koje imaju „neobičnu građu” koja im dopušta da opšte sa drugim ženama bez mehaničkih pomagala – ali takva čuda prirode nisu se mogla desiti u civilizovanoj Evropi, već su bila ograničena isključivo na egzotične i divlje predele Afrike i Azije. Rastistička pretpostavka o tome da su narodi Azije i Afrike umnogome biološki različiti od Evropljana najčešće je služila da se objasni njihova „objektivna” inferiornost, i tako opravda svaka eksploatacija. Eminentnim naučnicima devetnaestog, pa čak i dela dvadesetog veka, nije delovalo nimalo sumnjivo niti pristrasno navika da sve što oličava evropski obrazovanog belog muškarca proglašavaju kao – prirodno, normalno, objektivno, razumno i neizostavno pravilnije i bolje od svega ostalog. Slepilo za kulturološke razlike u pristupu stvarnosti dovelo je, očekivano, do zanemarivanja i brisanja lokalnih običaja u kolonijama – ne malim delom kada su u pitanju bili seksualni delikti. Tako je, na primer, lokalni sud u Rodeziji 1954. godine strogo osudio muškarca koji je sisao dojku svoje supruge dok je ova spavala. Iako se muškarac pravdao da je to bila „ljubav”, starešine su bile vrlo nepoverljive prema „ljubavi” koja se iskazuje dok voljena spava, pa još i na način koji je karakterističan za malu decu, a ne odrasle muškarce; muž se zbog toga sumnjičio za veštičarenje, a supruzi je pružena pomoć da se skloni od njega dok dalje suđenje traje. Međutim, uprkos insistiranju lokalnih starešina da slučaj shvate ozbiljno, britanske kolonijalne vlasti to nisu učinile, ne samo jer su smatrali optužbe o veštičarenju budalastim, već i jer je, po njima, suprug imao puno pravo da iskoristi suprugu za erotsko zadovoljstvo, bez obzira na to da li je ona toga svesna i željna. Od ovakve ograničenosti zapadnog morala dugo i teško oporavlja se i nauka: dovoljno je pogledati, na primer, broj psiholoških istraživanja na isključivo zapadnjačkim ispitanicima, čiji se zaključci predstavljaju kao univerzalno važeći za ljude uopšte.

Naravno, ne bi bilo fer reći da napredak ne postoji kada su u pitanju zakoni koji ograničavaju seksualnu aktivnost: preljuba više nije kažnjiva, seks pre braka je postao uobičajen, a čak i istopolne zajednice postaju priznate u sve više država. Međutim, zakoni često ostaju mrtvo slovo na papiru, jer čak i učesnici pravnog procesa – od policajaca do sudija – često robuju predrasudama o seksu kao merilu čistote, muškarcima kao nezaustavljivim životinjama, a ženama kao predmetima upotrebne vrednosti u kojima je svaka samostalna želja neprirodna i devijantna. Najzad, civilizaciju koja će napokon shvatiti da ljudi naprosto vole da se krešu još uvek čekamo, ali sa mnogo nade.

Svi primeri i citati preuzeti su iz knjige Sex and Punishment: 4000 Years of Judging Desire Erika Berkovica.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *